Pronaći buduću suprugu, suputnicu, mnogim neženjama u skoro svim općinama Županije 10 postala je gotovo nemoguća misija. U rješavanju tog problema pokušala se uključiti općina Bosansko Grahovo čije je Općinsko vijeće koncem 2014. dalo zeleno svjetlo za, da ga tako nazovemo, organizirani 'uvoz' mladenki (katoličke vjeroispovijesti) iz Albanije. Međutim, u Grahovo do danas nije stigla niti jedna nevjesta, dok ih Glamoču ima već tri.
O prvoj mladenki iz Albanije RSE je pisao još u prosincu 2014.
Diljana Erceg bila je prva albanska mladenka u Glamoču, a i šire. Kada smo nju i njenog supruga Boru posjetili u prosincu 2014. gradska djevojka polako se privikavala na seoski život. Nepoznavanje jezika bio je najveći problem. Kako bi odgovarala na naša pitanja tražila je pomoć od supruga, a danas je to već druga priča. Ne samo da je naučila jezik, nego je u Glamoč „dovela“ još dvije Skadranke. Pitamo kako je do toga došlo.
„Došao je momak ovamo, kući, i rekao: 'Hoćeš mi pomoći, tražim ženu'. Ja to mogu, tražila poslije kod mojih, tamo.“
RSE: I sad više nisi sama. Koliko vas sad ima u Glamoču?
Diljana: Još dvije.
RSE: Kažeš, bit će još?
Diljana: Pa, biće, (smije se), biće još.
Jedna od tih novih mladenki došla je u selo Halapić, u obitelj Kalaba. Dvadesetsedmogodišnjoj Rini Kalabi je, kao i Diljani, najveći problem nepoznavanje jezika.
„Ona sad sve razumije što god kažeš, ali boji se da će pogriješiti“, kaže njen suprug.
Koncem svibnja bit će i prinova, a da nije bilo strica tko zna bi li se Simo ikada oženio.
„To ti je bila ideja mog strica. On je mene baš u ova doba nagovarao: bi li se ti ženio, reko bi, a bi li ti iz Albanije, i ja reko bi, i otišli smo ja i on, ovaj, drugi dan odemo kod Bore i raspitamo se ima li cura. I tako, nije prošlo, pred kraj aprila, kaže Boro ima cura, sve je sređeno da se vidite. Kad? U maju smo otišli, da se upoznavamo. Četrnaesti juli vjeridba i onda dva'esčetvrti august bila svadba.“
I stricu je ime Simo, nema djece, i nećak mu je bio velika briga.
„Da je on rek'o neću da se ženim – ja sam se uvijek boj'o on će se povuć', razumiješ, ali on je uvijek bio za to da se ženi. On je tridesettri, tridesetčetiri godine, sad je u tom jeku, a ovdje rijetko bi koja došla, bilo odakle, iz bilo kojeg mjesta. Stvarno, ne kajemo se, svi je volimo, stvarno, k'o bombona je, slatka je, ne znam šta da kažem.“
S nevjestom su zadovoljni svi, ponajviše Simina majka.
„Najsretnija sam. Još sad, kad je unuče! Sve sluša, sve radi, sve pita, zadovoljna sam, prekoviše. Cijeli dan da stoji na stolu ne znam šta, ona neće da jede, ona čeka na nas. Jednu jabuku ona će na nas dvoje prepoloviti. I stariji kad dođu, sklanja se, nemam ti šta reć'.“
Na ove brakove blagonaklono gleda i općinska vlast. Stvari su se jednostavno poklopile, pojašnjava općinski načelnik Radovan Marković, te dodaje:
„Imate u Albaniji populaciju djevojaka u području Skadra, gdje je veliki odliv muške radne snage prema Italiji. Momci koji odlaze u taj zapadni svijet slabo se vraćaju, tako da kod njih imamo skroz suprotnu situaciju. Kao što ovdje imamo veliku populaciju neoženjenih momaka, tako u Albaniji imamo veliku populaciju neudatih djevojaka.“
U Srbiji i Crnoj Gori već godinama cvjeta „uvoz“ nevjesta iz Albanije. Ukoliko posrednici posao uspješno dovedu do kraja, proviziju dijele s provodadžijama s druge strane granice. Zahvaljujući Bori i njegovoj Diljani, ovoga puta su i jedni i drugi ostali 'kratkih rukava'.