Glamočka opština jedna je od najnerazvijenijih u BiH. Stanovništvo je većinom raseljeno, povratka je bilo malo i moglo bi se reći više stanovnika odlazi nego što se vraća. Ipak jedan proces privakao je pažnju javnosti. U glamočka sela stižu nevjeste iz Albanije. Mještani kažu domicilne djevojke ne žele da ostaju ni da se udaju, ali zato Albanke hoće. Mnogi mladići iz glamočkih sela najavljivali su da će se ženiti Albankama i da imaju način ostvarivanja kontakta.
Međutim, istražujući ovu temu dođosmo – sasvim slučajno – do podatka da već jedna nevjesta iz Albanije živi u Županiji 10. Boro Erceg iz Glamoča, sela Dolac, podno Cincara, koji se bavi ovčarstvom, nije čekao pomoć ni od Općine, ni od udruženja 'Ognjena Marija Livanjska' iz Beograda, nego je do svoje nevjeste došao sopstvenim trudom. Kako i na koji način – evo iz prve ruke:
„Nalazimo se u selu Docu. Ovo je moja supruga, prije četiri mjeseca došla iz Albanije.“
„Na koji način ste došli do supruge i kako ste se odlučili na takav način traženja supruge?“, pitamo Boru.
„Preko neke žene iz Srbije. Ja se bavim ovim poslom kojeg vidite. Jednostavno, odlučio sam, pregrmio sam i to da probam, i uspio sam. Izdržao sam do kraja u svojoj namjeri.“
„Odakle je supruga, iz kojeg dijela Albanije?“
„Ona je iz Liješa, Liješ - između Skadra i Tirane“, kaže Boro.
„Jeste li Vi prvi Glamočak, ili prvi na ovom prostoru, koji ste se oženili?“
„U Federaciji BiH prvi. Ne znam za Bosnu i Hercegovinu. Imaju dvije u Kneževu, ali nisam siguran da li su prije ili poslije mene.“
„Da li Vas je to koštalo novca? Da li te osobe koje spajaju vas neženje sa potencijalnim udavačama iz Skadra, da li traže novce? Na koji način to ide?“
„Da, traže novce, odrede cifru u koju sve ulazi. Odrede oni svoje, koliko će uzeti, mada na kraju ispadne da sve uzmu. Tim roditeljima od djevojaka ne ostaje ništa. Sve uzmu.“
„Kakva je procedura? Vi odete tamo?“
„Ja sam otišao prvi put sam, upoznao sam nju, ona je pristala na sve. Roditelji, normalno, zahtijevali su da dođem i drugi put, s nekom svojom familijom, pa smo išli brat i ja drugi put, gdje smo se dogovorili za svadbu, za pasoš, pošto obično nemaju pasoše. I tako, ljudi su pristali, i dolazili su. Oni dođu, vide gdje im kćerka ide, da li roditelji, dal' neko od bliže familije.“
Pitamo mladu kako se zove, koliko je ovdje i da li je posao težak.
„Ja sam Diljana Erceg. Tri mjeseca. I super. Muž super. Svi super. Posao – ne težak, sve dobro.“
Na pitanje kako se snalaze s jezikom, Diljana odgovara:
„Albanski. Malo srpski, samo malo. Polako, polako.“
„Bilo je ispočetka teško, ali sve se preživi, pa i ovo. Mnogo ima sličnih riječi, naših i njihovih, koje suprotno znače, pa je tu bilo malo teško. Misliš da znaš, a kontra“, dodaje Boro.
Na pitanje da li se pokajao, Boro odgovara:
„Ne, nisam.“
Pitamo Boru da li bi i drugima, koji ne mogu naći suprugu koja bi htjela biti na selu i raditi, preporučio da isto urade.
„Da, sigurno. Što se tiče Albanije i tamo djevojaka, tamo je super. Super poštuju muževe. Samo pamet u glavu! Mislim – za agencije, posrednike, za sve, jer će ih to sigurno mnogo, mnogo koštati. To sam bar ja osjetio na svojoj koži.“
„Je li tajna – koliko je Vas koštalo?“
„Pa, ne bih sad o tome. Al' mnogo. Sigurno mnogo. Najbolje bi bilo preko poznanika i pravih prijatelja.“
Pitamo koliko mu je godina.
„Meni trideset i šest, njoj dvadeset i dvije. Pristala je, znala je.“
„Diljana, znači, nije došla ovdje dok se nije udala?“
„Ne, ne. Njeni su dolazili. A ima i agencija koje imaju po pet-šest svojih djevojaka u Albaniji koje udaju i za mjesec dana vraćaju. Pokupe pare i ako uspiju još mužu svrnuti da svrne, i vrate se. Tako sam čuo da je jedna u Kneževu uradila, od te tri. Zato im preporučujem da, ako se odluče na taj korak, da se dobro paze.“
