Gavrilo Princip u zagrljaju politike i umjetnosti

Prvog septembra, uz obilatu podršku vlada Republike Srpske i Srbije, započeće snimanje filma i tv-serijala pod naslovom „Branio sam Mladu Bosnu“. To je priča o advokatu Rudolfu Cistleru koji je, po službenoj dužnosti, zastupao Gavrila Principa.

Scenarista i reditelj Srđan Koljević, najavljući projekt, rekao je kako mu je namjera da stane na put pokušajima revizije istorije, koja je navodno već počela.

Bez ambicije da se ulazi u utemeljenost motivacije, ili da se unaprijed diskvalifikuju estetski dometi budućeg projekta, najava iz Banjaluke zvuči kao poručena za aktueliziranje potrebe preispitivanja čvrstog zagrljaja politike i umjetnosti.

Kad god jedna epoha, država, ideologija, nacija počne hramati i posrtati, potegne moćnu alatku retuširanja istorije. Ove jučerašnje i one nešto malo dalje. Hodeći sve dublje i dublje, obično završi u diluviju. Ali, nekom budućem. Srećom ima i projekata koji su oslobođeni motivacijskih privaga, a čisti je slučaj da nas potraga za njima dovodi od istovjetne istorijske inspiracije.

Stvaralački tandem Biljana Srbljanović i Dino Mustafić spremaju se, naime, obilježiti 100-godišnjicu Sarajevskog atentata obećavajućom koprodukcijom.

„U toj drami govorimo o tim mladim ljudima, o njihovim snovima i strahovima, o njihovim političkim uvjerenjima, o njihovim idealima u koje su oni vjerovali, o njihovoj borbi za jednu emancipaciju, o njihovom intelektualnom bekgraundu, o ideju južnoslovenskoga bratstva. Ali naravno da govorimo i o onim zlim stranama istorije, o manipulaciji, o zloupotrebi mladih ljudi", kaže reditelj Mustafić.

Stvarnost, tvrdoglava kakvom je Bog dao, nastaviće drumom, kad god mi zasrljamo šumom. A onda i ne preostaje ništa drugo, nego četke u ruke, pa svi u akciju krečenja, farbanja i izvlačenja samo nama prepoznatljivih linija. Tamo gdje nema argumenata, ili gdje bismo ih rado izbjegli, najbolje dođu odličnici, modelari neke zamišljene stvarnosti i njihove zavodljive alatke.

„Umjetničko djelo može biti inspirisano istorijom, ali ono svakako za sebe uspostavlja jedan zaseban svijet, jedan svijet fikcije unutar kojeg najčešće one relevantne umjetnike, umjetnička djela koja nam ostaju u sjećanju, koja nas emotivno i intelektualno dodiruju, koja nas na neki način osvješćuju ili koja nam otvaraju put ka određenim spoznajama - ili empatiji, ili perspektivi i vizuri iz onoga drugoga, to je kada se spusti sa tih velikih, globalnih makrotema tema, sa tih velikih istorijskih oluja na pojedinačnu sudbinu. I onda se pokušava preko toga stvoriti neka opća slika, pa su se pojedina umjetnička djela odmah unaprijed označavala sa prefiksom anti ova ili ona djela, ili pro", navodi Mustafić.

Nekako slično razmišlja i banjalučka poetesa Radmila Karlaš, podsjećajući nas na jedno veliko ime i, skladno veličini mu, manipulacije u vezi sa ostavštinom Ive Andrića:

„Andrić je pisao kako je pisao. Sad se radi o nekoj reinterpretaciji njegovih djela. Ivo Andrić u svakom slučaju nije obolijevao od tih sitnih, nacionalnih bolesti. Kada se čitaju njegova djela, svi će ih tumačiti na svoj način, ali ako vam neko to predstavlja da je to upereno protiv interesa ili protiv određenog naroda, onda ljudi te neke sažvakane, fabrikovane interese gutaju", kaže Radmila Karlaš.

Istorija, ko nije znao, postoji isključivo za velike i moćne i nikad joj se nije desila greška da bude naklonjena običnom čovjeku. U svim vremenima, pak, čovjek je željan milovanja epohe, pa mu nakako kao melem dođe i fiktivni zagrljaj. Zato će lakše povjerovati u daleku prošlost, negoli u budućnost koja se, slično horizontu, uvijek odmiče na isti broj koraka. I što nam je manje budućnosti, to nam je svjetlija prošlost srcu draža. Još kad je obojena jarkim bojama. Po mogućnosti fluoroscentnim, nacionalnim.

Dino Mustafić će, na pominjanom primjeru, objasniti kako su matricu srpskog nacionalizma, o herojskoj pogibiji Gavrila i družine za nacionalnu stvar, prihvatili isti takvi nacionalisti iz reda Bošnjaka i Hrvata. Mladobosanci su za prve nacionalni heroji, za ove druge isključivo teroristi koji su pucali u evropsku perspektivu:

„Takva vrsta posmatranja istorije je isključivo karakteristična za plaćenike svojih režima, svojih epoha i političkih opcija koje tako fragmentarno, partikularno uzimaju iz istorije određene događaje i ličnosti i onda ih oni boje, kao onom u foto šopu, u onom vremenu koje njima odgovara i oblače im odijelo koje njima odgovara", kaže Mustafić.

Ostaje još i pitanje koja li to sila tjera ozbiljne ljude, čak i nosioce božanskih biljega, da se dobrovoljno uprežu u kola političkih protuha kojima je do istorije koliko do lanjskog snijega. Reći će Radmila Karlaš:

„Prvenstveno iz razloga što je to dosta profitabilno. S druge strane, i umjetnici obolijevaju od raznoraznih boleština, pa tako i tog nekog patriotizma kojeg onda koriste kroz svoju literaturu. Nemaju neki odmak ni od samih sebe, a ni od stvarnosti kao takve.“

A stvarnosti što se tiče, ostaće takva kakva je, ali više nije jasno da li zbog vlastite naravi ili samo zato da krivotvoritelji ne bi ostali bez posla.
***********************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.