Posljedice rata u BiH kroz prizmu željezničkog prevoza

Ljudima u Bosni i Hercegovini postalo je već normalno da na prugama rijetko viđaju vozove. Takođe im je normalno da vozovi u svojim kompozicijama imaju srpske, hrvatske i bošnjačke vagone, odnosno vagone Željeznica RS, Željeznica Federacije BiH i Hrvatskih željeznica. Kao što im je normalno da se mašinovođe mijenjaju pri prelasku entitetskih linija.

Sve ovo nije normalno ljudima koji su iz BiH otišli tokom rata u neke druge zemlje. Ovo je priča o željeznicama i jednom od njih - Bišćaninu Amiru Husaku, sada profesoru u New Yorku.

Životni put Amira Husaka iz rodnog Bihaća vodio je preko Njemačke do Amerike.

„Studirao sam film i medijske umjetnosti, kratko isto internacionalne studije, kako bi se to ovdje to reklo. Trenutno predajem u New Yorku na univerzitetu produkciju i interaktivne medije i bavim se filmom i medijskom umjetnošću - pretežno nivm medijima, interaktivnim dizajnom i slično“, kaže Husak.

Iako je još devedesetih godina kao sedamneastogodišnjak otišao iz Bosne i Hercegovine veza sa njom postoje i na privatnom i na poslovnom planu. Jedan od projekata koji Husak realizuje trenutno u Banjaluci iskoristili smo da porazgovaramo o njegovom dokumentarnom filmu „Vozovi svirači“, koji je do sada prikazan u Americi, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.

Ovaj dokumentarni film, rađen po tekstu mladog bosanskohercegovačkog pisca Nihada Hasanovića, istražuje posljedice rata u Bosni i Hercegovini kroz prizmu željezničkog prevoza.

„Završen je 2009. u maju. Projekt se bavi dezintegracijom željezničkog sistema unutar BiH, mada se isto dotiče šireg sistema infrastrukture željeznica na prostorima bivše Jugoslavije. To je ujedno bio moj magistarski rad na News cool univerzitetu u New Yorku. Kako je došlo do tog projekta? Ja sam se prilikom jedne posjete Bihaću 2006. htio provozati vozom. To je neka nostalgična želja s obzirom da sam često išao na Jadran od Bihaća prema Splitu, do Zagreba, Sarajeva. Šokirala me činjenica da trenutno postoji samo jedan putnički voz iz Bihaća, i to do Bosanskog Novog ili Novigrada. Jednostavno, to mi je bilo začuđujuće s obzirom da je nekad davno dnevno prolazilo oko 60 do 70 vozova kroz Bihać. Bihać je bio jedna od glavnih tranzitnih ruta prema moru, prema Beču... Čovjek je mogao sjesti na voz i otići u Beč maltene direktno. Šokirala me situacija- i tako je došlo do ideje da uradim nešto što bi reflektiralo tu situaciju“, navodi Husak.

TV screen shot iz filma "Vozovi svirači"

Film „Vozovi Svirači“ zamišljen je kao jedan interaktivni dokumentarni film koji otvara prostor za istraživanje nacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini. Husak vjeruje da je kroz priču o podijeljenosti željeznica u BiH uspio da predstavi ukupno stanje u postratnoj Bosni Hercegovini.

„U svakom slučaju rekao bih da je film nešto više od sjećanja i nekih nostalgičnih osjećaja. Naravno da stvari ne mogu biti kakve su bile prije, niti ja želim da prizovem neku prošlost u realnost ponovo. To je nemoguće. Međutim, ono što je uočljivo je podijeljenost i nezainteresovanost ljudi za nešto što je, možda, 60 ili 100 kilometara udaljeno od njih. Te udaljenosti su postale daleko veće. I to je ta tragedija - da jedan Bosanski Novi ili Novigrad se čini daleko udaljenijim nego što on u stvarnosti jeste. Ako ja to pogledam u kontekstu Sjedinjenih Američkih Država, gdje trenutno živim, 60 kilometara je nikakva udaljenost. To je apsolutno zanemarivo. I prirodno je da ljudi takve distance u današnje vrijeme vrlo brzo pokriju. Međutim, ono što je danas činjenica u BiH je da je ta udaljenost daleko veća. To više nije 60 kilometara. To je 60 kilometara različitih emocija, različitih pogleda na prošlost, različitih osjećaja. 60 kilometara se pretvorilo u 6.000 kilomerata. To je ono što je meni zastrašujuće“, kaže sagovornik RSE.

Da li će željeznicama u BiH politika jednoga dana vratiti njihov pravi smisao povezivanja ljudi, dobara i gradova, teško je reći, ali jedno je sigurno - da će Dejton ekspres najesen biti prikazan i u Beogradu.