Ovih dana je obilježena je jedna značajna godišnjica na putu stvaranja evropske zajednice naroda. Naime, 25. marta 1957. godine, predstavnici šest evropskih država potpisali su sporazum koji se danas zove Rimski, stvarajući temelje za ono što danas prepoznajemo kao Evropska unija.
Iz današnje perspektive – dalekovidni korak šestorice, rekli bi neki. Drugi bi dodali da bi se u takvom društvu, znatno užem od sadašnjih 27, a sutrašnjih 28 članica, mnogo lakše dogovaralo i bilo manje glavobolje kada su u pitanju zajedničke funkcije i dostignuća, poput eura, zajedničke vanjske politike ili krojenja budućnosti
Te 1957. godine lideri Belgije, Francuske, Italije, Luxemburga i tadašnje Zapadne Njemačke dogovorili su se da počnu graditi budućnost zajedno - prvo na uglju i čeliku, nadajući se što čvršćim vezama i što jačem savezništvu. Sve ostalo je istorija: Unija narasla do dimezija koje jedni smatraju pretjeranima, drugi logičnima, a treći, poput nas, još uvijek se nadaju da bi se vanjske granice Unije mogle koji stotinjak kilometara razvući i primiti nas u svoje skute.
Šalu na stranu, da li zbog krize ili naraslih antagonizama, ili i jednog i drugog, nikad se više i glasnije nije govorilo o preslaganju evropskih temelja. U tome – ko bi rekao! - prednjači francuski predsjednik Nicolas Sarkozy.
"Evropa se mora mijenjati, i to iz korijena. Govorim ovo Francuzima: uvijek sam vjerovao u Evropu i vjerujem sada više nego ikada. Ali, ako želimo Evropu, to je zato što želimo da nas zaštiti, a ne da nas učini ranjivijima", kazao je Sarkozy.
Tako je prije neki dan svoj stav o Evropi i Francuskoj u njoj iznio francuski predsjednik, pokazujući, po ko zna koji put, da zajedno sa susjednom Njemačkom drži u rukama sudbinu evropske asocijacije država. Već su postali stara vijest bilateralni susreti njega i kancelarke Merkel na kojima su, od prilike do prilike, postavljali temelje onoga što će se, nakon kraćeg ili dužeg vremena, uspostaviti kao evropski stav - od
finansija do vanjske politike, ne braneći se pretjerano od optužbi da su centar evropskog odlučivanja iz Brisela izmjestili u Pariz i Berlin.
Nicolas Sarkozy
A upravo u Berlinu se prije neko veče održala radna večera desetak "odabranih" gostiju - ministara vanjskih poslova nekih od evropskih članica, koji su tamo došli posebno i specijalno po pozivu njemačkog ministra Westervellea.
Nije tajna: Nijemci namjeravaju oformiti grupu koja će se baviti promišljanjem o budućnosti. Šta bi mogao bit rezultat toga? Ako je suditi po nastupima francuskog predsjednika čije stavove podržava Berlin, barem jedan korak unazad.
„Pošto Schengen ne funkcioniše, sasvim je prirodno da se mora mijenjati. Šta to znači? Želim Schengen koji znači putovanje bez viza šengenskim prostorom, kao što podržavamo euro-zonu, zajedničku ideju o politici imigracije, političku kontrolu toga ko može a ko ne ući u Evropu“, kazao je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy.
Kada je riječ o imigraciji, recept za to opet daje Francuska, koja je nedavno mirno i sistematično iz zemlje protjerala desetine hiljada Roma, i čiji predsjednik vjeruje da barem polovinu svih stranaca treba istjerati van. Sami Nijemci su do juče zatvarali schengenska vrata Rumuniji i Bugarskoj, a danas tu štafetnu palicu nose Holanđani, čiji je stav nedavno u Evropskom parlamentu okarakterisan kao stavljanje klipova u
točkove evropske imigracijske politike, uz već poznatu prećutnu podršku Haga ksenofobičnim web stranicama tamošnje koalicione Partije slobode.
„Moramo otvoriti novo poglavlje evropske politike. Ne možemo se ograničiti samo na rješavanje kriza, već moramo pokazati da Evropa može takođe ponuditi i političke perspektive", kazao je njemački ministar vanjskih poslova, Guido Westerwelle.
Po svemu sudeći, najizvjesnije političke perspektive su one kakve zagovara francusko-njemačka strana. Prije ili kasnje, u ovom ili onom pakovanju, Evropljani će se naći pred paketom sa pečatom Pariza i Berlina koji će jedne činiti ravnopravnijima od drugih i pozvanijima da odlučuju o stvarima od zajedničkog interesa. Da li će Brisel imati načina da to spriječi, pitanje je na koje, za sada, niko nema odgovor.
Novinar s diplomom Akademije likovnih umjetnosti i tri decenije iskustva, nakon rada na sarajevskoj 202-ci i Yutelu prijete i na nezavisnom radiju ISV za vrijeme rata, od 1997. izvještava iz Brisela za brojne bh. i međunarodne medija.
