Tokom rata u BiH, a prema procjenama domaćih i stranih nevladinih organizacija, silovano je preko 20.000 žena. Njihova potresna svjedočanstva objedinjena su u dokumentarnom filmu “Duhovi prošlosti”, kojeg su radili novinari Centra za istraživačko novinarstvo. Različitih nacionalnosti i godina, udaljene kilometrima, ove žene, od kojih su mnoge u ratu izgubile najbliže, dijele istu sudbinu. Njihova svjedočanstva promijenila su način života i novinara koji su radili na filmu.
“Svi smo bježali prema centru grada, sabili su nas u jedan tor. Tada je započelo masovno i sistematsko silovanje”, sjeća se u filmu jedna od silovanih žena.
Traume koje su žene, žrtve silovanja preživjele umnogome su odredile ostatak njihovih života. Većini njih, teret silovanja rasturio je porodice.
“Postala je jedna bezosjećajnost muža, prije svega prema djeci. Ja nisam željela odgajati djecu u neredu. Želim da ovo života što mi je ostalo posvetiti djeci i odgajati ih u miru i slozi. Kada sam vidjela da dijete više nema oca, da nema nekih emocija, tad sam se razvela. Tad sam prekinula sa brakom“, priča je još jedne žene iz filma "Duhovi prošlosti.
Mnoge od žena, žrtava silovanja, svoju bol su čuvale samo za sebe. Nisu je govorile ni najbližim članovima porodice. Bojale su se odbacivanja. Neke više nikada neće moći stupiti u brak ili se emotivno zbližiti sa muškarcem.
“Bojala sam se, evo sada svako će reći to je ta što je bila u logoru, što je ovaj, što ju je onaj...Uglavnom ne bih smjela. Meni bi se sada gadio taj neki brak”, još je jedno potresno svjedočenje iz filma.
Dvadeset godina od kraja rata žene, žrtve silovanja bore se s duhovima prošlosti. Pokušavaju živjeti normalnim životom. Većina njih samostalno se bori sa demonima, koji se bude uglavnom noću. Nesanica, strah, strepnja njihova je svakodnevnica.
“Sanjala da tražim djecu, a ne mogu ih naći. Noćne more koje sam proživljavala. To mi je najteže. Sve sam mogla nekako, ali te noćne more da mi je neko oduzeo dijete, da ga čujem da plače, ali ga ne mogu naći...”, priča je iz svakodnevnice žrtve silovanja.
Nura, Ilijana, Milojka, Memnuna, Marija i Jasmina žrtve su silovanja koje su svoje ispovijesti ispričale novinarima Centra za istraživačko novinarstvo. Snimljeno je preko stotinu intervjua sa žrtvama, među kojima 25 sa ženama žrtvama ratnog silovanja.
Producent Centra za istraživačko novinarstvo i autor filma Mubarek Asani objašnjava da sve žrtve nisu bile spremne javno govoriti o preživjelim torturama:
„Prvo, sama okolina ih odbija od sebe. Čak ni porodice većine njih ne znaju za te stvari - ne bi li uspjela da sačuva porodicu zbog tabua, jer ona se boji šta će joj muž reći, šta će dijete, onda dijete ide u školu, pa onda tamo djeca zezaju - i jednostavno nema s kim da podijeli svoju bol. Same žrtve priznale su nam da su u jednom trenutku shvatile da se teret za okolinu, čak i za svoje obitelji. U jednom trenutku su promijenile svoj pristup prema svojim problemima, zatvorile su se u svom mikro svijetu i same na svoj način pokušavaju da se suoče sa svim onim sa čime se suočavaju, bez ikakve podrške od države, od sistema, što je jako bitno s obzirom da bi sama država trebala imati neke odgovore prema ovim ljudima. I dan-danas ovi ljudi su ostavljeni. Oni imaju potrebe od psihijatra pa dalje. Većina njih nema mogućnost da sjedne ispred psihijatra da isprazni svoju dušu, da ispriča šta ga muči ne bi li dobio neku preporuku na koji način da artikuliše u budućnosti te svoje probleme“, kaže Asani.
Dvadaset četiri mjeseca trajalo je istraživanje i snimanje filma. Asani za Radio Slobodna Evropa priznaje kako je bilo teško slušati potresne ispovijesti žrtava:
„Nakon što smo završili ovaj projekat, mi više nismo isti ljudi. Mi imamo drugačije poglede na čitav svijet, a ne na neke konkretne stvari koje su odnose na ovu temu. Desetine puta smo morali prekinuti snimanja - vi ćete reći zbog same sagovornice, ne, zbog nas. Ja sam bio u prilici da ugasim kameru jer sam počeo plakati i izašao vani.“
Posljedice su osjetili i sami novinari, na koje su priče ostavile snažan utisak, što je na kraju snimanja filma značilo da im treba i stručna, psihološka pomoć:
„Vi nastavljate nakon toga život, suočavate se sa raznim nervozama, psihološkim stanjima - nestrpljenje, nervoza, eksplozije ponašanja, ne možeš nešto podnijeti... To su iritantna stanja koja smo jedno vrijeme artikulisali mi, koji smo radili na tom projektu, ali nismo znali sa čime to ima veze dok nismo razgovarali sa psihijatrom. Kroz taj stručni ugao smo shvatili i bilo nam je jasno da su to posljedice sa kojima se mi suočavamo. Ako sam ja doživio ove posljedice samo slušajući, onda šta se dešava s tim ljudima? I onda je to dobilo još veću težinu kod nas“, naglašava Asani.
Patnje svih žrtava su iste, ista je matrica zločina i iste posljedice. Društvo ih jednako stigmatizira bez obzira kojoj nacionalnoj grupi pripadaju.
