Desetog marta je svečano obnarodovan nominacijski dosje za uvrštavanje sedmovjekovnih stećaka na upis u Registar svjetske kulturne baštine. Ovo je prvi zajednički projekat četiri susjedne zemlje: Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Tim povodom gost je doktor Dubravko Lovrenović, profesor istorije i jedan od najistaknutijih aktivista ovog regionalnog projekta.
RSE: Možemo li ukratko poredati šta sadrži nominacijski dosje?
Lovrenović: To je ukratko jako teško, ali da krenemo od nekih općih naznaka. Cijeli nominacijski dosje sadrži nešto manje od 1.400 stranica teksta, karata, raznog drugog propratnog materijala koji je urađen u skladu sa propozicijama i normama koje za takvu vrstu nominacija propisuje UNESCO. Imamo potvrdnu vijest iz UNESCO-a da je nominacija prošla prvi korak, takozvanu tehničku evaluaciju. To znači da je ustanovljeno da je cijeli nominacijski dosje urađen prema standardima i normama koje propisuje UNESCO. Osnovna namjera nas kao autora nominacijskog dosjea i plana menadžmenta bila je dvostruka. S jedne strane, da uvjerimo one koji će vršiti završnu evaluaciju da stećci čine jedinstveno i originalno umjetničko djelo. S druge strane da su države, koje participiraju u projektu: BiH, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, dovoljno osposobljene da kroz menadžment proces upravljaju tim kulturnim dobrima.
RSE: Da li je vama osobno pao mali stećak sa srca zbog okončanog posla, ali izgleda da tu ima još dosta rada. Istina, ne isključivo u vašim komisijama.
Lovrenović: Nešto što traje šest godina, a propraćeno je velikim brojem sastanaka, putovanja, dogovaranja, usaglašavanja, sigurno je da predstavlja određeni teret za svakoga ko se prihvati jednog zahtjevnog posla. Sigurno da mene, a ni ostale članove, pojedince i stručnjake, koji su radili na tome, to ne može zaobići. S druge strane, danas, kada to sve pogledam iz ove perspektive, onda vidim da smo zaista prošli jedan trnovit i težak put sa svim objektivnim i subjektivnim poteškoćama. Ipak na kraju ostaje jedan osjećaj zadovoljstva da smo taj obimni i opširni posao uspješno priveli kraju i da sada, ono što slijedi, više nije toliko u našim rukama. Naime, dakako da ćemo svi mi biti prisutni prilikom dolaska stručnjaka ICOMOS-a, koji će zapravao predstavljati evaluaciju svih nominiranih nekropola. U tome podvlačim da će naša uloga biti sekundarna. Onda ipak ostaje jedan dojam da smo mi naš glavni posao završili.
RSE: Zabilježeno je nekih 70.000 uzoraka, 60.000 u BiH, 30 značajnih lokaliteta, nekropola. Ne sumnjam da će stećci postati dio svjetske kulturne baštine, ali time neće izgubiti ovaj nacionalni identitet. I dalje će ove četiri zemlje, sadašnji aplikanti, morati brinuti za svoje blago.
Lovrenović: Naravno. Duboko vjerujem da će se stećci naći na Listi svjetske baštine UNESCO-a, čime je završen jedan posao koji je prethodio njegovom uvrštavanju na Listu svjetske kulturne baštine. Naravno da se države, koje su se odlučile na nominaciju ovog kulturnog dobra, time ne lišavaju brige i obaveze. Naprotiv. Njihova obaveza da se brinu za stanje tog kulturnog dobra se pojačava jer onda, osim nacionalnih zakonodavstava, u cijelu igru ulaze UNESCO-ova striktna pravila, što za stećke može biti samo dobro.
RSE: Meni se čini kako se ovdje svi nadaju da će pojedine nekropole privući pažnju svjetske javnosti, naročito nekih finansijskih fondova. Računate li kako bi na tom planu opet moglo biti povuci-potegni? Neki dan čitam sugestiju iz Semberije o regionalističkom pristupu pri određivanju važnosti lokacije. Isto tako jedan tuzlanski profesor koji, istina nevoljko, priznaje zajedničku tradiciju i insistira na tome da stećci pripadaju isključivo prostoru bosanskog kraljevstva, što odmah zamiriše na bogumilski narativ.
Lovrenović: Mi se, ni kao društvo, ni kao dio historiografije, nismo emancipirali i nismo se dovoljno profesionalizirali da bismo, i kad su u pitanju stećci i kad nisu u pitanju, uspjeli napustiti naša lokalna politička shvaćanja Ne znam o kojem se profesoru radi, ali nije ni bitno. On u ovom slučaju, atribuirajući stećke isključivo bosanskom kraljevstvu, apsolutno zaboravlja jednu nepobitnu činjenicu. To je da se u području zapadne Srbije stećci oblika ploče javljaju prije nego li na samom području srednjovjekovne Bosne. Sigurno da u tom kontekstu takva shvaćanja vuku na već davno nadživjele bogumilističke teorije i fantazmagorije, ali to je naprosto dio našeg mentalnog prtljaga kojeg vučemo iz prošlosti, a kojeg u aktualnim društveno-političkim i kulturnim okolnostima, nismo u stanju ostaviti iza sebe.
RSE: Ovo pitanje sam postavio isključivo zato što se bojim da u igru ponovo ne uskoči ona gomila nekompetentnih zbog kojih je, čini mi se, čitav proces trajao pet - šest godina.
Lovrenović: Vjerujem da je vaša pretpostavka, nažalost, tačna. Međutim, sve ta amaterska i etno-nacionalna tumačenja zapravo ne mogu bitno pridonijeti boljem razumijevanju stećaka. Naime, historijska znanost, uključujući cijeli niz ostalih popratnih znanstvenih disciplina, kao što je arheologija, etnologija, povijest umjetnosti i tako dalje, definirala je dovoljno stećke da mi danas znamo sasvim precizno šta stećci jesu bili i šta nisu bili. Oni koji ne prate trendove suvremene znanosti i kojima su draže etno-nacionalne teorije XIX i početka XX stoljeća se naprosto moraju updejtovati. Oni uostalom potvrđuju jednu misao Vladimira Dvornikovića iz njegove knjige Karakterologija Jugoslovena, da su, nažalost, južni Sloveni ipak postali narodi prostora, nego svog vremena.
RSE: Sjećam se vremena, a vi pogotovo, pošto ste ga na vlastitoj koži osjećali, kad ljudi u najvećem broju slučajeva nisu bili medijavelisti i o stećcima su znali apsolutno sve, a to sve u funkciji vlastite grupe, ideologije, nacije, politike i religije.
Lovrenović: To je jedna propratna pojava koja će nas još jako dugo pratiti. S druge strane imate pročišćenu, kristalno jasnu znanstvenu teoriju o stećcima. Pogotovo zadnjih godina postoji cijeli niz objavljenih radova. Među njima imate simpozij koji je bio prošle godine u Sarajevu na Filozofskom fakultetu, posvećen Šefiku Bešlagiću. Niko se u tim ozbiljnim naučnim krugovima ne osvrće na preživjele teorije, među kojima je bogumilska samo jedna. S druge strane ne možete i ne bi trebalo zabraniti ljudima da plasiraju takve preživjele teze i teorije jer oni zapravo na taj način pomažu znanosti. Kada imate mogućnost za komparacije i usprodbe, u ovom slučaju je to tako, onda će i znanstvene teorije još više dobiti na svojoj uvjerljivosti.
RSE: Projekt Stećak je prvi zajednički četiri susjedne zemlje. Sama ta činjenica je vrijedna pažnje, obzirom da ima još dosta toga što bi se moglo zajednički promovirati.
Lovrenović: Sasvim sigurno. Nažalost, to je jedini zajednički projekt u oblasti kulture, četiri države nastale raspadom Jugoslavije. On ne bi trebao i ne bi smio ostati jedini jer je bezbroj kulturnih dobara, materijalne i nematerijalne prirode, koja jesu zajednička, što nije nikakvo, ni čudo, niti senzacija jer se radi o tome da je južnoslavenski svijet, kroz povijest, od doseljena Slovena do današnjeg dana, predstavljao jedno kulturološko područje, prije svega na temelju zajedničkog jezika. Stoga, imajući u vidu sve utjecaje istočne i zapadne, imajući u vidu silna amalgamiranja kulturnih fenomena na ovom području, nije uopšte teško naći brojna kulturna dobra, koja bi se sutra, između ostalog, mogla nominirati za listu svjetske baštine UNESCO-a.
RSE: Da li ste, možda, doživjeli osobnu satisfakciju kad je vaša mladalačka, a evo i akademska, fascinacija doživjela ili će uskoro doživjeti da bude planetarno valorizirana?
Lovrenović: Naravno da sam doživio određenu satisfakciju, samim tim što smo zaista uspješno priveli jedan obiman i zahtjevan posao. Daleko od toga da bi najveće zasluge pripisivao sebi. Mislim da su čak ostale kolege bile i zaslužnije od mene, radeći neke vrlo konkretne, teške i zahtjevne poslove. Onog dana kada se stećci nađu na listi svjetske baštine to će, u svakom slučaju, biti satisfakcija za sve one koji su neposredno radili u cijelom projektu. Vjerujem da će biti daleko širi krug ljudi u sve četiri ove zemlje koji će, kroz takvo priznanje, a uvjeren sam da će to stećci doživjeti, prepoznati i dio vlastitog kulturnog identiteta.
