Autor: Michael Dobbs, Foreign Policy (prevela: Ena Stevanović)
Moj blog „U obranu Srba“ je izazvao mnoge rasprave i polemike i objavili su ga mnogi mediji kako u Bosni, tako i u Srbiji. Sudeći prema komentarima na blogu, uspio sam razbjesniti obje strane. Ukoliko insistirate na tome da je sva krivica isključivo na jednoj strani, onda će vas zasigurno uvrijediti neko ko pokušava razumjeti više različitih stajališta.
Bošnjaci su me optužili za „opravdavanje genocida“ jer sam se usudio spomenuti da međunarodna zajednica nije posvetila dovoljno pažnje protužbama dva miliona snažne srpske manjine u Bosni i Hrvatskoj. Oni sa druge strane vide moje objašnjenje „Srpske tačke gledišta“ kao neodgovarajući pokušaj da pokažem svoju nepristrasnost nakon velikog broja blogova vezanih uz detalje zločina koje su počinili bosanski Srbi pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića.
Zapanjen sam ad hominem prirodom mnogih tih napada. Ako Michael Dobbs napiše nešto s čim se ne slažem, on je po mojoj definiciji idiot koji nije dovoljno stručan u balkanskim pitanjima da bi ga se uzimalo za ozbiljno. Smatram da je besmisleno i ponižavajuće odgovarati na takve kritike. Mogu samo reći da sam izučavao taj region na jedan ili drugi način i to mnogo duže nego mnogi od ovih samozvanih „stručnjaka“.
Michael Dobbs
Također su beznačajni i pokušaji mnogih da zaustave razumnu raspravu nazivajući je nelegitimnom. Nije dovoljno reći da neko ko se ne slaže s vama nije upravu ili da je pogriješio u svojoj interpretaciji slučaja. On mora istog trenutka biti otpušten! Njegov blog odmah mora biti ukinut. Tvrditi da i druga strana ima neke legitimne argumente znači vrijeđati žrtve genocida. Oprostite mi ako griješim, ali smatram da ovo nije način da se podstakne tako neophodno političko pomirenje u ovom dijelu svijeta.
Ne sviđa mi se način na koji glasnogovornici različitih balkanskih naroda (od kojih mnogi, usput rečeno, žive izvan granica bivše Jugoslavije) odbijaju priznati bilo šta drugoj strani. Sve je crno ili bijelo, nema mjesta za sivo. Ako postoji ijedna stvar koju sam naučio kao strani dopisnik-historičar jeste to da je život mnogo složeniji nego što su propagandisti sa obje strane spremni priznati. Upravo te nejasnoće, složenosti i proturječnosti i čine bivšu Jugoslaviju tako zanimljivom.
To naravno ne znači da čisto i izvorno zlo ne postoji. Mladićeva odluka da ubije oko sedam hiljada muslimana koje su srpske vojne snage zarobile nakon pada Srebrenice u julu 1995. je samo jedan od primjera čistog zla za koje nema opravdanja (ovo sam stavio u kurzivu za sve one koji me optužuju za „opravdavanje“ genocida i masovnih zločina). Ovaj zločin je zataškavan od strane najviših nivoa rukovodstva bosanskih Srba, a to se nažalost nastavlja i do danas, samo u nešto drugačijem obliku.
Objasniti zlo ne znači opravdati ga. Tijekom nekoliko narednih sedmica planiram objaviti niz članaka s ciljem da pokušam objasniti šta se događalo u Mladićevoj glavi kada je sprovodio svoj ubojiti plan protiv muslimana u Srebrenici. Kako bih to učinio, moram bar pokušati razumjeti njegovu motivaciju, kao i stajališta ljudi koji su izvršavali njegove naredbe.
Velika historičarka Holokausta Hannah Arendt je govorila o „banalnosti zla“, kada je opisivala pristalicu nacista Adolfa Eichmanna. U slučaju Mladića, koji je mnogo karizmatičnija ličnost od Eichmanna, bih to malo dopunio. Ono s čime se mi sada suočavamo nije „banalnost zla“ već „objašnjivost zla“.
