Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Urša Raukar, glumica iz Zagreba
Subota
Prvi mirni dan bez telefona, mobitela, razgovora, raznih susreta. Naime, tri godine se borim protiv divlje devastacije srca Zagreba, Devastacije Cvjetnog trga i Varšavske ulice. Sudjelovala sam i u posljednjoj akciji Prava na grad i Zelene akcije, akciji postavljanja kontejnera u Varšavskoj ulici kako bi se spriječili radovi na ulazno izlaznoj rampi za privatnu garažu. Time smo ušli u zonu građanskog neposluha jer su kontejneri postavljeni bez komunalne dozvole. Da se za nju pitalo, sigurno je ne bi dobili.
Da, doista, potpuna ignoracija vlasti, i gradske i državne, dovodi do takvog prelaska granice uobičajenog građanskog ponašanja.
Nakon uspiješnog prosvijednog skupa na koji je po snijegu došlo između 4 i 5000 Zagrepčana, u srijedu 10.2., u noći, u tri ujutro, došla je specijalna policija i sve koji su dežurali u i na kontejneru uhapsila i privela. Proveli smo nekoliko sati u stanici. Mene su, među prvima, pustili u 9.30. Ostale aktiviste nakon toga. To je naravno izazvalo veliki medijski interes jer je doista nevjerojatno da se zbog komunalnog prekršaja šalju specijalci.
A, nakon par dana, muž i ja smo doživjeli pravi medijski linč od strane Jutarnjeg lista sa lažnim optužbama da smo izgradili garažu pokraj kuće bez građevinske dozvole. To je objavljeno na naslovnoj strani. Bez obzira što je novinar dobio na vrijeme na uvid dokumente i objašnjenje Zakona čime je bjelodano dokazano da nikakvog „slučaja“ nema. Ali, bez obzira, naslovna s optužbom!
Tada je opet valjalo komunicirati s medijima, objasniti i vratiti lopticu tamo gdje ona mora biti i zbog čega smo se i našli na naslovnici – na devastaciju Cvjetnog trga i Varšavske ulice. Tisuće telefona i mailova. Ljudi nisu nasjeli. Dapače, specijalci i naša naslovnica dižu i one koji su do sada bili potpuno nezainteresirani. Represija uvijek rađa još veći otpor.
Današnje jutro mirno. Čitam divan komentar Miljenka Jergovića. Pridružio se svim vodećim kolumnistima, od Jelene Lovrić do Butkovića. Svi, svatko na svoj način, podržavaju građane u borbi za javni interes.
Problem te izgradnje je izdignut, konačno, na relevantno mjesto. Čak bi se moglo reći da je Varšavska nadišla Varšavsku jer postaje simbolom borbe protiv „žderanja“ prostora u cijeloj Hrvatskoj.
Večer je. Idem konačno spavati. Zadnjih je dana bilo malo sna.
Nedjelja
Ujutro predstava Put oko svijeta u 80 dana. Volim ZKM u kojem radim već 26 godina. Baš ta širina repertoara, i za djecu i za odrasle, je teren za sjajan glumački razvoj. I naš ansambl ga je iskoristio, rekla bih u potpunosti. Veselje, igra, s druge strane ozbiljnost i rad, to je tajna tog ansambla koji već desetljećima njeguje „profesionalno zajedništvo“, zajedništvo energija podmetnutih pod predstavu.
Dežurstvo u Varšavskoj
Predivan sunčan dan. Pije se kavica vani. Zagreb je, kao, uostalom, svaki grad, predivan na suncu. Naročito nakon nekoliko mjeseci zimskog sivila.
Nalazim se s prijateljima iz Prava na grad i Zelene akcije. Razgovaramo o daljnim akcijama, procjenjujemo situaciju. Čeka se odgovor Ministarstva graditeljstva na žalbu na Rješenje na postavljanje ograde. O tome ovisi početak radova.
Dogovara se dežurstvo. Prijavljujem se od 4-8-ujutro u ponedjeljak.
Kući na ručak. Sva su se djeca skupila, nismo se vidjeli na miru već podosta vremena zbog događaja oko Varšavske. Ali, oni razumiju i ne zamjeraju.
Poslije podne mailovi.
Navečer sam bila na pokaznoj probi predstave koju autorski potpisuje Olja Lozica. Nastupaju mlade kolege, izvrsno igrano, zanimljivo napisano i složeno (sve Olja sama), još malo uigranosti i čeka ih odlična premijera. A što Ti više treba od odlične premijere kad si mlad? Pa, kad si i star?
Ponedjeljak
Mobitel me budi u 3.30 Dižem se i bunovna izlazim na ulicu. U 4h je dogovoreno dežurstvo u Varšavskoj. Zrak miriše na proljeće, mada je hladno. Nas 15-tak se skuplja i sjedamo u dvije grupe na klupe oko stabala osuđenih na siječu zbog ulazno izlazne rampe za privatnu garažu.
Svi uzimaju knjige u ruke i - čitamo. U praznoj ulici, prije zore, taj prizor izgleda nadrealno. Predivno. Na jednom kraju ulice grupica zaštitara i nekoliko policajaca. Oni tamo - mi ovdje. Mi čuvamo našu ulicu i naše drveće, a što oni čuvaju? Naše od nas?!
U Glazbenom zavodu preko puta oko 7 počinje cjelodnevni koncert Chopina. 200 obljetnica rođenja. Odjekuje revolucionarna etida, a mi čuvamo Varšavsku.
U 8 dolazi smjena.
Osjećam da se danas ništa neće dogoditi. Neće još početi bušiti.
Šetam prema kući. Ljudi prilaze. Daju podršku. Hrabre. Molim da se odazovu pozivu na prosvjed kad sijedeći put bude organiziran. Jedan elegantni bračni par okreće glavu od mene. Malo me zaboljelo. Ali, sve je to cijena tzv.javnog angažmana. Borba za demokraciju. U svakom pogledu.
Kuham ručak nakon dosta vremena i dočekujem sina iz škole.
Došao je odgovor iz Ministarstva kulture na moju molbu g-đi Jadranki Kosor da se konačno očituju. Ministarstvo kulture šuti više od 3 godine, a sad su konačno odgovorili. Bolje da nisu. Isprazno, birokratsko ništa. Treba im ponovno pisati. Samo da se nađe vremena.
Dolazi vijest da sutra neće početi kopanje.
Idem spavati. Do jutra.
Utorak
Danas dvije predstave Puta oko svijeta.Ujutro i poslije podne. Puno kazalište djece. Uživaju. Vesele se, smiju i plješću.
Uz njihovo veselje na trenutak zaboravljam nepravdu, samovolju vlasti, korupciju, kriminal, sve ono čega je previše u Lijepoj našoj.
A opet, upravo zbog te djece treba se svim snagama boriti protiv tih zala. Oni su zaslužili nešto bolje. A mi smo ti koji im to moramo osigurati, barem pokušati.
Gdje, ako ne ovdje? Tko, ako ne mi?
To je i moj smisao borbe za Cvjetni trg i Varšavsku ulicu.
Optužuju nas da smo za „Štakornjake“. Smiješno. Nitko od velikog broja ljudi uključenih u ovu borbu nije protiv uređenja, samo je pitanje kakvog. Ne može nam se nametnuti dilema ili taj jedan investitor i njegova ideja ili „štakornjaci“. Ne priznajem takav način. Vlast i postoji upravo zato da napravi finu ravnotežu između interesa kapitala i javnog interesa. U ovom slučaju sve je preteglo na stranu kapitala i investitora, potpno je zanemaren javni interes i bunt građana protiv takvog načina „uređenja“ grada potpuno je razumljiv i opravdan. 54 000 ljudi je potpisalo peticiju protiv te izgradnje.
Vlast sve zahtjeve, molbe, žalbe, peticije, proglase ignorira.
Čini im se da su izuzetno uspješni u tome. No, uvjerena sam da će im se ta ignoracija i bahatost jako osvetiti. Kad – tad.
Srijeda
Opet dvije predstave Puta oko svijeta. Volim što moje kazalište, ZKM, igra puno predstava. Istina, znamo biti jako umorni, ali, uvjerena sam da je to jedini pravi smisao kazališta. Igrati, igrati, igrati. To je veliko veselje. Naročito u ansamblu kao što je ZKM-ov. Prije par mjeseci, kad sam izračunala da sam u tom teatru 26 godina, shvatila sam da niti jedan put nisam na posao išla loše volje ili nerado. Ne, nisu svi režiseri bili genijalni, bilo ih je svakakvih, ali mi u ansamblu uvijek smo nekako znali napraviti inspirativnu atmosferu i na svakoj probi se bar nešto našlo. Volimo raditi. To nas veseli.
Ali takav način života u kazalištu treba njegovati. Nas su to učili Slavica Jukić i Đimi Jurčec, a mi to prenosimo mlađima. I svakodnevo brinemo o tome. I čini se da ima šanse da takav način poživi još dugo. I to je važno.
Srela sam dragog prijatelja iz Rijeke. Pravna struka. Daje savjete kako i što dalje u borbi za grad.
Odlična je stvar da nam se pridružio g. Slobodan Budak, sjajan advokat, koji nam je ponudio svoju pomoć. Meni osobno je to diglo moral na vrlo visoku razinu.
Navečer gledam filmove iz selekcije Zagreb dox festivala. Zoran Pusić me kao predsjednik žirija predložio kao člana. Teško će biti između svih tih potresnih ljudskih priča i sudbina izabrati najbolju.
Kasno lijeganje.
Četvrtak
Nastavak gledanja filmova za Zagreb dox.
Koliko ljudske patnje i nesereće na ovom svijetu.
Nastojim u pauzama gledanja koncipirati odgovor Ministarstvu kulture. Nevjerojatna je količina nezainteresiranosti. A zapravo tom svojom šutnjom i kvazi nezaiteresiranošću daju gromoglasnu podršku tom sramnom projektu i devastaciji centra Zagreba.
Filmovi, filmovi, filmovi. Zar ljudi zaista nisu u mogućnosti stvoriti neki bolji, pravedniji svijet?
Večera sa sinom i mužem. Mirno veče.
Petak
Nastavak pisanja za Cvjetni trg i Varšavsku ulicu. Službeno i privatno. Sad tek treba stisnuti.
Izranjaju novi elementi, građevinski i pravni. Treba ih provjeriti. A mogli bi biti značajni.
Ne gubim nadu. I dalje, možda naivno i djetinjasto, ali čvrsto vjerujem da pravda mora pobijediti. Građani će se izboriti za svoj grad. Da, ja u to vjerujem.
Subota
Prvi mirni dan bez telefona, mobitela, razgovora, raznih susreta. Naime, tri godine se borim protiv divlje devastacije srca Zagreba, Devastacije Cvjetnog trga i Varšavske ulice. Sudjelovala sam i u posljednjoj akciji Prava na grad i Zelene akcije, akciji postavljanja kontejnera u Varšavskoj ulici kako bi se spriječili radovi na ulazno izlaznoj rampi za privatnu garažu. Time smo ušli u zonu građanskog neposluha jer su kontejneri postavljeni bez komunalne dozvole. Da se za nju pitalo, sigurno je ne bi dobili.
Da, doista, potpuna ignoracija vlasti, i gradske i državne, dovodi do takvog prelaska granice uobičajenog građanskog ponašanja.
Nakon uspiješnog prosvijednog skupa na koji je po snijegu došlo između 4 i 5000 Zagrepčana, u srijedu 10.2., u noći, u tri ujutro, došla je specijalna policija i sve koji su dežurali u i na kontejneru uhapsila i privela. Proveli smo nekoliko sati u stanici. Mene su, među prvima, pustili u 9.30. Ostale aktiviste nakon toga. To je naravno izazvalo veliki medijski interes jer je doista nevjerojatno da se zbog komunalnog prekršaja šalju specijalci.
A, nakon par dana, muž i ja smo doživjeli pravi medijski linč od strane Jutarnjeg lista sa lažnim optužbama da smo izgradili garažu pokraj kuće bez građevinske dozvole. To je objavljeno na naslovnoj strani. Bez obzira što je novinar dobio na vrijeme na uvid dokumente i objašnjenje Zakona čime je bjelodano dokazano da nikakvog „slučaja“ nema. Ali, bez obzira, naslovna s optužbom!
Tada je opet valjalo komunicirati s medijima, objasniti i vratiti lopticu tamo gdje ona mora biti i zbog čega smo se i našli na naslovnici – na devastaciju Cvjetnog trga i Varšavske ulice. Tisuće telefona i mailova. Ljudi nisu nasjeli. Dapače, specijalci i naša naslovnica dižu i one koji su do sada bili potpuno nezainteresirani. Represija uvijek rađa još veći otpor.
Današnje jutro mirno. Čitam divan komentar Miljenka Jergovića. Pridružio se svim vodećim kolumnistima, od Jelene Lovrić do Butkovića. Svi, svatko na svoj način, podržavaju građane u borbi za javni interes.
Problem te izgradnje je izdignut, konačno, na relevantno mjesto. Čak bi se moglo reći da je Varšavska nadišla Varšavsku jer postaje simbolom borbe protiv „žderanja“ prostora u cijeloj Hrvatskoj.
Večer je. Idem konačno spavati. Zadnjih je dana bilo malo sna.
Nedjelja
Ujutro predstava Put oko svijeta u 80 dana. Volim ZKM u kojem radim već 26 godina. Baš ta širina repertoara, i za djecu i za odrasle, je teren za sjajan glumački razvoj. I naš ansambl ga je iskoristio, rekla bih u potpunosti. Veselje, igra, s druge strane ozbiljnost i rad, to je tajna tog ansambla koji već desetljećima njeguje „profesionalno zajedništvo“, zajedništvo energija podmetnutih pod predstavu.
Predivan sunčan dan. Pije se kavica vani. Zagreb je, kao, uostalom, svaki grad, predivan na suncu. Naročito nakon nekoliko mjeseci zimskog sivila.
Nalazim se s prijateljima iz Prava na grad i Zelene akcije. Razgovaramo o daljnim akcijama, procjenjujemo situaciju. Čeka se odgovor Ministarstva graditeljstva na žalbu na Rješenje na postavljanje ograde. O tome ovisi početak radova.
Dogovara se dežurstvo. Prijavljujem se od 4-8-ujutro u ponedjeljak.
Kući na ručak. Sva su se djeca skupila, nismo se vidjeli na miru već podosta vremena zbog događaja oko Varšavske. Ali, oni razumiju i ne zamjeraju.
Poslije podne mailovi.
Navečer sam bila na pokaznoj probi predstave koju autorski potpisuje Olja Lozica. Nastupaju mlade kolege, izvrsno igrano, zanimljivo napisano i složeno (sve Olja sama), još malo uigranosti i čeka ih odlična premijera. A što Ti više treba od odlične premijere kad si mlad? Pa, kad si i star?
Ponedjeljak
Mobitel me budi u 3.30 Dižem se i bunovna izlazim na ulicu. U 4h je dogovoreno dežurstvo u Varšavskoj. Zrak miriše na proljeće, mada je hladno. Nas 15-tak se skuplja i sjedamo u dvije grupe na klupe oko stabala osuđenih na siječu zbog ulazno izlazne rampe za privatnu garažu.
Svi uzimaju knjige u ruke i - čitamo. U praznoj ulici, prije zore, taj prizor izgleda nadrealno. Predivno. Na jednom kraju ulice grupica zaštitara i nekoliko policajaca. Oni tamo - mi ovdje. Mi čuvamo našu ulicu i naše drveće, a što oni čuvaju? Naše od nas?!
U Glazbenom zavodu preko puta oko 7 počinje cjelodnevni koncert Chopina. 200 obljetnica rođenja. Odjekuje revolucionarna etida, a mi čuvamo Varšavsku.
A opet, upravo zbog te djece treba se svim snagama boriti protiv tih zala. Oni su zaslužili nešto bolje. A mi smo ti koji im to moramo osigurati, barem pokušati.
U 8 dolazi smjena.
Osjećam da se danas ništa neće dogoditi. Neće još početi bušiti.
Šetam prema kući. Ljudi prilaze. Daju podršku. Hrabre. Molim da se odazovu pozivu na prosvjed kad sijedeći put bude organiziran. Jedan elegantni bračni par okreće glavu od mene. Malo me zaboljelo. Ali, sve je to cijena tzv.javnog angažmana. Borba za demokraciju. U svakom pogledu.
Kuham ručak nakon dosta vremena i dočekujem sina iz škole.
Došao je odgovor iz Ministarstva kulture na moju molbu g-đi Jadranki Kosor da se konačno očituju. Ministarstvo kulture šuti više od 3 godine, a sad su konačno odgovorili. Bolje da nisu. Isprazno, birokratsko ništa. Treba im ponovno pisati. Samo da se nađe vremena.
Dolazi vijest da sutra neće početi kopanje.
Idem spavati. Do jutra.
Utorak
Danas dvije predstave Puta oko svijeta.Ujutro i poslije podne. Puno kazalište djece. Uživaju. Vesele se, smiju i plješću.
Uz njihovo veselje na trenutak zaboravljam nepravdu, samovolju vlasti, korupciju, kriminal, sve ono čega je previše u Lijepoj našoj.
A opet, upravo zbog te djece treba se svim snagama boriti protiv tih zala. Oni su zaslužili nešto bolje. A mi smo ti koji im to moramo osigurati, barem pokušati.
Uvjerena sam da je to jedini pravi smisao kazališta. Igrati, igrati, igrati.
Gdje, ako ne ovdje? Tko, ako ne mi?
To je i moj smisao borbe za Cvjetni trg i Varšavsku ulicu.
Optužuju nas da smo za „Štakornjake“. Smiješno. Nitko od velikog broja ljudi uključenih u ovu borbu nije protiv uređenja, samo je pitanje kakvog. Ne može nam se nametnuti dilema ili taj jedan investitor i njegova ideja ili „štakornjaci“. Ne priznajem takav način. Vlast i postoji upravo zato da napravi finu ravnotežu između interesa kapitala i javnog interesa. U ovom slučaju sve je preteglo na stranu kapitala i investitora, potpno je zanemaren javni interes i bunt građana protiv takvog načina „uređenja“ grada potpuno je razumljiv i opravdan. 54 000 ljudi je potpisalo peticiju protiv te izgradnje.
Vlast sve zahtjeve, molbe, žalbe, peticije, proglase ignorira.
Čini im se da su izuzetno uspješni u tome. No, uvjerena sam da će im se ta ignoracija i bahatost jako osvetiti. Kad – tad.
Srijeda
Opet dvije predstave Puta oko svijeta. Volim što moje kazalište, ZKM, igra puno predstava. Istina, znamo biti jako umorni, ali, uvjerena sam da je to jedini pravi smisao kazališta. Igrati, igrati, igrati. To je veliko veselje. Naročito u ansamblu kao što je ZKM-ov. Prije par mjeseci, kad sam izračunala da sam u tom teatru 26 godina, shvatila sam da niti jedan put nisam na posao išla loše volje ili nerado. Ne, nisu svi režiseri bili genijalni, bilo ih je svakakvih, ali mi u ansamblu uvijek smo nekako znali napraviti inspirativnu atmosferu i na svakoj probi se bar nešto našlo. Volimo raditi. To nas veseli.
Ali takav način života u kazalištu treba njegovati. Nas su to učili Slavica Jukić i Đimi Jurčec, a mi to prenosimo mlađima. I svakodnevo brinemo o tome. I čini se da ima šanse da takav način poživi još dugo. I to je važno.
Srela sam dragog prijatelja iz Rijeke. Pravna struka. Daje savjete kako i što dalje u borbi za grad.
Odlična je stvar da nam se pridružio g. Slobodan Budak, sjajan advokat, koji nam je ponudio svoju pomoć. Meni osobno je to diglo moral na vrlo visoku razinu.
Navečer gledam filmove iz selekcije Zagreb dox festivala. Zoran Pusić me kao predsjednik žirija predložio kao člana. Teško će biti između svih tih potresnih ljudskih priča i sudbina izabrati najbolju.
Kasno lijeganje.
Četvrtak
Nastavak gledanja filmova za Zagreb dox.
Koliko ljudske patnje i nesereće na ovom svijetu.
Nastojim u pauzama gledanja koncipirati odgovor Ministarstvu kulture. Nevjerojatna je količina nezainteresiranosti. A zapravo tom svojom šutnjom i kvazi nezaiteresiranošću daju gromoglasnu podršku tom sramnom projektu i devastaciji centra Zagreba.
Filmovi, filmovi, filmovi. Zar ljudi zaista nisu u mogućnosti stvoriti neki bolji, pravedniji svijet?
Večera sa sinom i mužem. Mirno veče.
Petak
Nastavak pisanja za Cvjetni trg i Varšavsku ulicu. Službeno i privatno. Sad tek treba stisnuti.
Izranjaju novi elementi, građevinski i pravni. Treba ih provjeriti. A mogli bi biti značajni.
Ne gubim nadu. I dalje, možda naivno i djetinjasto, ali čvrsto vjerujem da pravda mora pobijediti. Građani će se izboriti za svoj grad. Da, ja u to vjerujem.
