Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Melina Kamerić, spisateljica iz Sarajeva
Subota 30.april
Čitav dan sam pod utiskom prošle dvije večeri. U četvrtak navečer, zahvaljujući predstavi Harisa Pašovića, Europa danas, moja mama je odgledala i odslušala koncert Laibacha. Smješno je to, što se sjetim kako mi je prije dvadeset godina osporavala odlazak na njihov koncert. Smješno, ali eto vremena se mjenjaju.
U petak navečer smo zahvaljujući gostoprimstvu Claudije Busch, atašea za kulturu Njemačke ambasade u BiH, poželjeli Dini Merlinu sretan put na Eurosong.
A onda kao da je nastupio Bajagin stih: Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu. Citty pub. Malo prijatelja iz Bjeruta. Malo iz Dohe. Malo iz Roterdama. Puno više onih koji su stalno tu. Izvrsna svirka Čerkez Karasevdah Band-a, uz malu pomoć prijatelja, Amire Medunjanin i Dine Šukala. Poslije ovakvih večeri postajem patetična. Sve ponavljam : La vita e bella.
Nedjelja 1.maj
Čini mi se da je kad sam bila mala za 1. maj uvijek sijalo sunce. Ali možda mi se samo čini.
Ovog 1. maja opet pada kiša. Dok širom svijeta ljudi protestvuju za praznik rada, mi kao i obično roštiljamo. Pod sloganom Nama kiša ništa ne može, opet smo danas roštiljali. Valjda da bi dokazali da smo skromni. Par kila ćevapa, malo mladog luka. Gajba pive, nekoliko somuna, i nama je sve ravno do mora. Ko bi još protestvovao, valja roštiljati.
Agencijska vijest kaže da je u NATO napadu na Tripoliju ubijen Gadafijev sin, i troje unučadi. Onako usput. Kao da su ubijene tri muhe. A djeca širom svijeta ginu. Valjda zbog viših ciljeva.
Ponedjeljak 2.maj
Pakistan, nakon ubistva Osame bin Ladena, maj 2011Budim se uz vijest: Lider Al-Qaide, Osama bin Laden, ubijen je u nedjelju u Pakistanu. Likvidirala ga je mala grupa američkih specijalaca, objavio je američki predsjednik Barack Obama, a prenose agencije.
Silno bi voljela da me je jutros, umjesto ove vijesti, probudila vijest da je uhapšen Ratko Mladić. Danas nakon devetnaest godina, silno bih voljela da me probudila vijest, da su svi krvnici koji su 2. maja 1992. započeli opsadu Sarajeva, uhapšeni, U ime svih nas. Nas iz Sarajeva. Nas iz Bosne I Hercegovine. Svih nas koji nismo, ili ko fol jesmo preživjeli opsadu Sarajeva.
Utorak 3.maj
Živimo, a nismo živi.
Živim i živa sam kad ponedeljkom navečer kod Vlade odem na Jazz. I živim dok par sati slušam Sarajevo Jazz gerilu i sav taj jazz. I da, živim sav taj JAZZ.
Utorak ujutro donosi siv majski dan. I specijalce na raskrsnicama od Skenderije prema Bistrku.
I znam da živimo, a nismo živi. Slušam tu ženu, koja je došla na obilježavanje godišnjice događaja u Dobrovoljačkoj kako kaže: "Lažete! Nisu vas granatirali! Nije se ono desilo što oni govore!". I pitam se ima li iko više snage da nekom objasni. Da bi neko poštovao tvoj bol, ti moraš poštovati njegov bol.
Hiljadu četristo djece. Više od 10.000 ljudi. Moj otac. Moja dva tetka. Nedim. Saša. Amir. Karim. Boris. Zoka. I mogla bih tako brojati i plakati…dugo. Predugo.
Da, nisu nas granatirali. Ubijali su nas. Komadali. Masakrirali.
Gledam sliku. Na slici komad trotoara. Na tom mjestu je Tula izgubio noge. I samo štur Tulin komentar: mjesto gdje sam ja sam sebe granatirao juna 1992 g.
I onda šutim.
Srijeda 4.maj
Prije tačno 31 godinu umro je drug Tito. Kao neka rečenica za slikovnicu o djetinjstvu provedenom u Sretnoj Domovini zvučat će i ovo: toga dana sam po prvi put u životu vidjela moga oca kako plače.
Sljedeći put ću ga vidjeti kako plače u maju 1992. Onda kada je počinjala opsada Sarajeva.
Čika Jovo Divjak ostaje u Beču. Na umu mi samo Miljković: "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?
Četvrtak 5.maj
Skoro već deset dana u posjeti su mi prijatelji. On je Bosanac, ona Libanonka. Žive u Dohi. Dođu dovoljno rijetko da im je sve u Sarajevu zanimljivo, drago i zabavno.
Ponudila sam im sve što Sarajevo može ponuditi. Prvomajski roštilj, Jazz ponedeljkom kod Vlade. Harisovu predstavu. Ljene popodnevne kafe. Dobru svirku u City Pub-u.
Sinoć im je bila zadnja noć u Sarajevu. Kada su me radoznalo upitali kuda ih vodim, rekla sam To The Dark Side of Sarajevo. Naravno onda sam morala potanko da im objasnim, da ja pod tim pretpostavljam jednu sexy, opuštenu stranu Sarajeva. Onu stranu na koju idu oni kojima nije ofirno opustiti se i zabaviti.
Da. Odvela sam ih kod mog prijatelja Koketa u restoran. Skoro je svitalo kada smo izašli iz kafane, a moja prijateljica mi je rekla: Ovo je Sarajevo koje volim. Tako me podsjeća na Bejrut. Hvala ti što si nam priuštila Dark Side of Sarajevo.
Za razliku od njih dvoje, koji su kasnim popodnevnim letom odletjeli iz Sarajeva, ja sam jutros u 9.00 bila na poslu. Ali ne žalim nikada prelaske na Mračnu Stranu.
Petak 6. maj
Petak je nekako uvijek lud dan. Petkom svi pokušavaju da završe sve i pobjegnu ranije.
Danas je i Đurđevdan. I Divan je i sunčan majski dan. A ja se radujem vikendu koji ću provesti sa sestrićem, i utakmicama ovog vikenda.
Sada evo mirno sjedim i čekam da ovim svojim veoma ne radijskim glasom pročitam ovaj dnevnik slušaocima Radija Slobodna Europa.
Subota 30.april
Čitav dan sam pod utiskom prošle dvije večeri. U četvrtak navečer, zahvaljujući predstavi Harisa Pašovića, Europa danas, moja mama je odgledala i odslušala koncert Laibacha. Smješno je to, što se sjetim kako mi je prije dvadeset godina osporavala odlazak na njihov koncert. Smješno, ali eto vremena se mjenjaju.
U petak navečer smo zahvaljujući gostoprimstvu Claudije Busch, atašea za kulturu Njemačke ambasade u BiH, poželjeli Dini Merlinu sretan put na Eurosong.
A onda kao da je nastupio Bajagin stih: Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu. Citty pub. Malo prijatelja iz Bjeruta. Malo iz Dohe. Malo iz Roterdama. Puno više onih koji su stalno tu. Izvrsna svirka Čerkez Karasevdah Band-a, uz malu pomoć prijatelja, Amire Medunjanin i Dine Šukala. Poslije ovakvih večeri postajem patetična. Sve ponavljam : La vita e bella.
Nedjelja 1.maj
Čini mi se da je kad sam bila mala za 1. maj uvijek sijalo sunce. Ali možda mi se samo čini.
Ovog 1. maja opet pada kiša. Dok širom svijeta ljudi protestvuju za praznik rada, mi kao i obično roštiljamo. Pod sloganom Nama kiša ništa ne može, opet smo danas roštiljali. Valjda da bi dokazali da smo skromni. Par kila ćevapa, malo mladog luka. Gajba pive, nekoliko somuna, i nama je sve ravno do mora. Ko bi još protestvovao, valja roštiljati.
Agencijska vijest kaže da je u NATO napadu na Tripoliju ubijen Gadafijev sin, i troje unučadi. Onako usput. Kao da su ubijene tri muhe. A djeca širom svijeta ginu. Valjda zbog viših ciljeva.
Ponedjeljak 2.maj
Silno bi voljela da me je jutros, umjesto ove vijesti, probudila vijest da je uhapšen Ratko Mladić. Danas nakon devetnaest godina, silno bih voljela da me probudila vijest, da su svi krvnici koji su 2. maja 1992. započeli opsadu Sarajeva, uhapšeni, U ime svih nas. Nas iz Sarajeva. Nas iz Bosne I Hercegovine. Svih nas koji nismo, ili ko fol jesmo preživjeli opsadu Sarajeva.
Utorak 3.maj
Živimo, a nismo živi.
Živim i živa sam kad ponedeljkom navečer kod Vlade odem na Jazz. I živim dok par sati slušam Sarajevo Jazz gerilu i sav taj jazz. I da, živim sav taj JAZZ.
Utorak ujutro donosi siv majski dan. I specijalce na raskrsnicama od Skenderije prema Bistrku.
I znam da živimo, a nismo živi. Slušam tu ženu, koja je došla na obilježavanje godišnjice događaja u Dobrovoljačkoj kako kaže: "Lažete! Nisu vas granatirali! Nije se ono desilo što oni govore!". I pitam se ima li iko više snage da nekom objasni. Da bi neko poštovao tvoj bol, ti moraš poštovati njegov bol.
Hiljadu četristo djece. Više od 10.000 ljudi. Moj otac. Moja dva tetka. Nedim. Saša. Amir. Karim. Boris. Zoka. I mogla bih tako brojati i plakati…dugo. Predugo.
Da, nisu nas granatirali. Ubijali su nas. Komadali. Masakrirali.
Gledam sliku. Na slici komad trotoara. Na tom mjestu je Tula izgubio noge. I samo štur Tulin komentar: mjesto gdje sam ja sam sebe granatirao juna 1992 g.
Gledam sliku. Na slici komad trotoara. Na tom mjestu je Tula izgubio noge. I samo štur Tulin komentar: mjesto gdje sam ja sam sebe granatirao juna 1992 g.
I onda šutim.
Srijeda 4.maj
Prije tačno 31 godinu umro je drug Tito. Kao neka rečenica za slikovnicu o djetinjstvu provedenom u Sretnoj Domovini zvučat će i ovo: toga dana sam po prvi put u životu vidjela moga oca kako plače.
Sljedeći put ću ga vidjeti kako plače u maju 1992. Onda kada je počinjala opsada Sarajeva.
Čika Jovo Divjak ostaje u Beču. Na umu mi samo Miljković: "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?
Četvrtak 5.maj
Skoro već deset dana u posjeti su mi prijatelji. On je Bosanac, ona Libanonka. Žive u Dohi. Dođu dovoljno rijetko da im je sve u Sarajevu zanimljivo, drago i zabavno.
Ponudila sam im sve što Sarajevo može ponuditi. Prvomajski roštilj, Jazz ponedeljkom kod Vlade. Harisovu predstavu. Ljene popodnevne kafe. Dobru svirku u City Pub-u.
Sinoć im je bila zadnja noć u Sarajevu. Kada su me radoznalo upitali kuda ih vodim, rekla sam To The Dark Side of Sarajevo. Naravno onda sam morala potanko da im objasnim, da ja pod tim pretpostavljam jednu sexy, opuštenu stranu Sarajeva. Onu stranu na koju idu oni kojima nije ofirno opustiti se i zabaviti.
Da. Odvela sam ih kod mog prijatelja Koketa u restoran. Skoro je svitalo kada smo izašli iz kafane, a moja prijateljica mi je rekla: Ovo je Sarajevo koje volim. Tako me podsjeća na Bejrut. Hvala ti što si nam priuštila Dark Side of Sarajevo.
Za razliku od njih dvoje, koji su kasnim popodnevnim letom odletjeli iz Sarajeva, ja sam jutros u 9.00 bila na poslu. Ali ne žalim nikada prelaske na Mračnu Stranu.
Petak 6. maj
Petak je nekako uvijek lud dan. Petkom svi pokušavaju da završe sve i pobjegnu ranije.
Danas je i Đurđevdan. I Divan je i sunčan majski dan. A ja se radujem vikendu koji ću provesti sa sestrićem, i utakmicama ovog vikenda.
Sada evo mirno sjedim i čekam da ovim svojim veoma ne radijskim glasom pročitam ovaj dnevnik slušaocima Radija Slobodna Europa.
