Dnevnik za Radio Slobodna Evropa je vodio Davor Marjanović, filmski režiser iz Sarajeva koji živi i radi u Vancouveru.
Petak, 12. februar 2010. godine
Danas se otvaraju Olimpijske Igre u Vancouveru. Ja se skoro i ne sjećam Olimpijade u Sarajevu. Sramota reći, ali jedino što pamtim je snijeg i sarajevske kuće, svježe ofarbane, kao marcipanski kolači pod šlagom. Sarajevska Olimpijada je bila bajka, ne znaš da li se stvarno desila ili smo mi to kolektivno odsanjali.
Probudili su nas zvuci helikoptera i aviona već u samu zoru. Avioni nas čuvaju, helikopteri nas slikaju. Saobraćaj u našem dijelu grada, koji se zove Yaletown i koji je po meni najljepši dio Vancouvera, je odavno zatvoren. Ja sam morao odgoditi svoja predavanja, mnogi ljudi su uzeli neplaćeno, a većina ih radi od kuće. Yaletown se nalazi uz sam Burrard Inlet, zaljev gdje su parkirane sve velike i male jahte ovdašnjih dobrostojećih ljudi. Tu je i General Motors Center, gdje će se održati hockey igre, apsolutno najvažnija stvar za Canađane. Odmah do njega je i British Columbia Place, mjesto ceremonije otvaranja i zatvaranja igara. Preko puta je Plaza of Nations, prije Olimpijade najveća kockarnica u gradu, a sada za vrijeme Olimpijade, mjesto gdje će biti besplatni koncerti. Zapravo, samo jedno od mjesta za besplatne koncerte, istih će biti u svakom dijelu grada. Vancouver je grad, gladan besplatnih koncerata.
Odmah do naše kuće nalazi se David Lam Park, gdje mi šetamo Malog, našeg psa. Park je mjesecima zatvoren, da bi bio preuređen za Olimpijadu i sinoć svečano otvoren sa još jednim koncertom i vatrometom. To je sada Livecity Yaletown Place, sa dva ogromna screena na kojima neprestano ide pregled svega što se dešava na Olimpijadi. Sinoć, po prvi put sam vidio još nešto, vodenim topovima su napravili vodenu zavjesu na kojoj su prikazivali Olimpijske krugove, kao i propagandne spotove Olimpijade. Izgledalo je nestvarno, Posejdon je progovorio.
Yaletownom šeta armija fotoreportera. Svi su okićeni akreditacijama, u rukama nose kamere, trče gore dole, izbezumljeno tražeći “ljudske priče”. Pretpostavljam da su to izmislili Amerikanci, i ne sjećam se da je to bilo u toj mjeri u naše vrijeme, ali sada sve vijesti moraju imati neku, ikakvu, ljudsku dramu. Sinoć sam gledao jednu takvu priču o Yaletownu. Graham je bio beskućnik i živio je skromno u Edmontonu, ali je srećom otvorio Hot-Dog stand u samom Yaletownu i sad ima dovoljno novaca da kupi auto. Ford. Hm.
Meni je, zapravo, krivo, jer ne radim za Olimpijadu i nemam nikakvu akreditaciju. Kao da ne postojim – ja koji sam za vrijeme sarajevske Olimpijade bio okićen kao božićna jelka.
I onda je bila ceremonija otvaranja igara. Upravo sam je gledao i još uvijek skupljam utiske. Da iskreno kažem, mnogim koji su je gledali samnom, nije se svidjela. Muzika isuviše duga, plesovi, koje ja nisam razumio, govori, čiji je jedini cilj da Canadu prikažu drugačiju od USA, ali ne mnogo, da se USA ne uvrijedi. I na kraju... Vrata na podu BC Place-a, se nisu otvorila, četvrti stup se nije digao. Prije dvadeset šest godina bila je Olimpijada u Sarajevu gdje bi greška takve vrste bila nacionalna tragedija, a ovdje je to okey. Ovdje su mnoge stvari okey.
Zove me prijatelj, jedan od rijetkih rođenih Vancouvercana, i prepun patriotskog ponosa kaže: ” We show them... ”. Ja se slažem, jer znam na šta misli; ovo su ipak samo igre... ili nisu?
Subota, 13. februar 2010. godine
Ivo se sprema za Australiju. Pakuje stvari. Studirati će godinu dana u Melbournu i ne znamo šta mu sve treba. Pakujemo mu i zimsku garderobu, mada je tamo sada ljeto, a i nismo sigurno koliko je zima kad je zima. Ivo se buni, ne trebaju mu jakne koje nosi kad ide skijati, rukavice mogu ostati kod kuće. Brižni roditelji stavljaju zimske kape u kofer, koji je već i onako prepun. Odlučimo da treba nositi i drugi kofer.
Ivo ima dvadeset godina. U moje vrijeme kad smo mi htjeli pobjeći od roditelja, mi bi otišli u Bašku Vodu. Sada djeca idu na drugi kontinent.
Ali, ni mi roditelji nismo bespomoćni. Preko Facebooka, skypa, interneta, već smo našli gomilu prijatelja, bivših Sarajlija, koji sada žive u Melbournu. Ako je Ivo mislio da će tamo biti samo zabava, vara se. Roditeljske oči su svugdje.
Navečer, još jedan koncert, a poslije vatromet. Svo četvero stojimo na balkonu i gledamo u nebo.
Ivo putuje u rano jutro.
Nedjelja, 14. februar 2010. godine
U šest sati ujutro, kao da je Olimpijada prošla. Ulice su prazne i otvorene za saobraćaj. Ivi dajemo posljednje savjete, dobro jedi, nemoj hladne vode kad si vruć... Već smo mu dosadili, ali neće da nam to kaže. Klima glavom, u mislima je već u Australiji.
U podne, zove me Dave. Dave je filmski producent i moj prijatelj. Sprema se na Berlin Film Festival. Sa sobom nosi šest projekata, od kojih su dva moja. Canada je, zapravo, mala zemlja, svega tridesetak miliona ljudi. Vrlo je teško dobiti pare za film i čovjek mora biti jako i stalno optimističan. To “stalno” zna biti zamorno. Dave i ja se nadamo co-produkciji. Dogovaramo se za posljednji sastanak pred put.
U Yaletown Brewery, što je pivnica pored moje kuće, naši sastanci uvijek počinju trezveno i sa puno detalja. Završavaju se sa pivom isuviše. Kažem mu da u Berlinu obavezno pogleda film Jasmile Žbanic. Pita me da li mi je Jasmila prijatelj? Nismo se upoznali ali se sigurno znamo – odgovaram. Dave je potpuno zatečen. Kao prvo, svi misle da je Sarajevo mali grad u kojem svi znaju sve, kao drugo, potpuno im je strano da neko nekog zna, a da ga nikad nije oficijelno upoznao.
Prošetamo do Livecity Yaletowna gdje je koncert canadske grupe “Mother Mother”. Sara (moja šesnaestogodišnjakinja) je već tu, sa svim svojim prijateljicama. Osjećam se starijim nego što jesam. Dave predlaže da uđemo u park. Ja samo odmahujem glavom, Sara je unutra, bilo bi, mislim, neumjesno da otac i ćerka luduju na istu muziku.
Kasno navečer, ponovo, vatromet. Već me nervira, i ne samo mene. Moj pas se skriva ispod kreveta i drhti od straha.
Ponedjeljak, 15. februar 2010. godine
Ovaj grad je oduvijek bio pun zastava. Kanadskih uglavnom, mada ima i američkih, i zastava British Columbie, a najviše ima zastava Vancouver Canucksa, hockey tima za koji vatreno navijaju svi. Pa i ja. Prije nekih godinu dana, prvo stidljivo, zatim nametljivo, su se počele javljati zastave Olimpijskih igara. A onda prije mjesec dana sve je buknulo. Svaki balkon, prozor, automobil, vijori zastavom, uglavnom canadskom, a ima i onih koji stavljaju zastave svojih bivših domovina. Vancouver je imigrantski grad. Ovdje je 70 posto ljudi došlo od nekud. El Dorado svih napaćenih, gladnih, svih koji tamo nisu mogli, nije im se dalo, rat ih otjerao, ekonomija, pogrešna politika, a bogami ima i onih koji su ovdje, jer su tamo nesto zgriješili.
Australijanci su izvjesili svoju zastavu na Olimpijskom selu. To zapravo i nije selo, već stanovi u centru grada. A nije ni zastava, već slika kengura u bokserskim rukavicama. Olimpijski Komitet se bunio, ali su popustili, Australijanci su zimsko - olimpijska sportska sila, a protiv sile se ne može.
Italijani su izjesili svoju zastavu na kranu u centru grada. Vidim je tačno preko puta mog prozora. Francuzi imaju svoje trikolore svugdje. Švicarci su okitili svoj dio Olimpijskog sela toliko da izdaljine izgleda kao bolnica.
Naših zastava nema. Ni hrvatske, ni srpske, a pogotovo bosanske. Tamo gdje je organizator stavio te zastave, na pločnike i ulične svetiljke, neko ih je otkinuo. Pretpostavljam – imigranti iz Trinidad i Tobaga, ljubomorni, jer nemaju svoje predstavnike na Olimpijadi.
Zato je, mislim, Matara, moj drug i komšija iz Sarajeva, a i ovdje iz Vancouvera, na svoj prozor stavio ogromnu bosansku zastavu. Čisti izazov svim Trinidađanima, skinite ovo, ako možete.
Utorak, 16. februar 2010. godine
King George Secondary je gimnazija u centru grada. Daleke 1993 kad smo mi došli, Gimnazija je bila gotovo prazna. Tek nekoliko učenika po razredu, jer tada porodice nisu živjele u downtown-u, živjelo se u predgrađu, a u grad se dolazilo zbog posla, ili shopinga.
A onda smo počeli dolaziti mi. I Rusi i Česi i Slovaci i Bjelorusi i Kinezi iz Hong Konga i Koreanci i Japanci i Indijci i Kinezi iz Kine. Trenutno, King George Secondary je prepuna, znam to jer i moja ćerka ide tamo. Tako i znam da je Natalie (iz Ukrajine) zaljubljena preko ušiju u Steve (naše gore list Stevo) koji odlično igra košarku. Ymam iz Saudijske Arabije se glasno smije samo na šale koje kaže Giancarlo, Chris voli Yuko, itd. Ništa neobično, u svakom većem gradu je tako, pomisliće te.
Razlika je, jer ovdje djeca psuju na našem. Za mene je bio, prvo šok, a zatim i nemalo zadovoljstvo, vidjeti male Induse, Kineze i Kineskinje, Ruse i Engleze kako punim ustima i potpuno ispravno, skoro bez akcenta, odvaljuju prostakluke na srpsko-hrvatskom. Ne vjerujem da iko od njih zna šta znači to što govore, da znaju, možda bi i prestali, ali im se sviđa melodija. Ta “melodija” je naš doprinos šarenilu Vancouvera.
Ko zna zašto je to “cool” i od kada.
Sreda, 17. februar 2010. godine
Dobro došli na Proljetne Olimpijske Igre.
Dan je prekrasan, pravo Vancouversko proljeće. Šetam Malog, koji i nije tako mali. Golden retriever tamne, skoro crvene boje. Mi, koji šetame pse ujutro, se znamo. Znamo imena naših cuka, a ne naša vlastita. Vlasnica pudlice Daisy, kaže da Daisy ima napade straha zbog vatrometa. Ne može poslije da se smiri, Daisy se sakriva i tužno cvili po cijelu noć.
Večeras će, zato, ona i Daisy da se sklone u podrum za vrijeme vatrometa. Obećavam da ćemo ja i Mali također biti tamo.
Život je ponekad, prokleto ironičan.
Četvrtak, 18. februar 2010. godine
Neku noć je bio koncert grupe JET. Ogromna gužva. Nisam htio čekati da uđem.
U Richmondu je pjevao Bryan Ferry. Moj prijatelj kaže da se moralo čekati više od pola sata na ulazu, pa se ni njemu nije dalo.
Možda nam je već dosta muzike i igara?
Kad će početi red, rad i disciplina?
Petak, 12. februar 2010. godine
Danas se otvaraju Olimpijske Igre u Vancouveru. Ja se skoro i ne sjećam Olimpijade u Sarajevu. Sramota reći, ali jedino što pamtim je snijeg i sarajevske kuće, svježe ofarbane, kao marcipanski kolači pod šlagom. Sarajevska Olimpijada je bila bajka, ne znaš da li se stvarno desila ili smo mi to kolektivno odsanjali.
Probudili su nas zvuci helikoptera i aviona već u samu zoru. Avioni nas čuvaju, helikopteri nas slikaju. Saobraćaj u našem dijelu grada, koji se zove Yaletown i koji je po meni najljepši dio Vancouvera, je odavno zatvoren. Ja sam morao odgoditi svoja predavanja, mnogi ljudi su uzeli neplaćeno, a većina ih radi od kuće. Yaletown se nalazi uz sam Burrard Inlet, zaljev gdje su parkirane sve velike i male jahte ovdašnjih dobrostojećih ljudi. Tu je i General Motors Center, gdje će se održati hockey igre, apsolutno najvažnija stvar za Canađane. Odmah do njega je i British Columbia Place, mjesto ceremonije otvaranja i zatvaranja igara. Preko puta je Plaza of Nations, prije Olimpijade najveća kockarnica u gradu, a sada za vrijeme Olimpijade, mjesto gdje će biti besplatni koncerti. Zapravo, samo jedno od mjesta za besplatne koncerte, istih će biti u svakom dijelu grada. Vancouver je grad, gladan besplatnih koncerata.
Odmah do naše kuće nalazi se David Lam Park, gdje mi šetamo Malog, našeg psa. Park je mjesecima zatvoren, da bi bio preuređen za Olimpijadu i sinoć svečano otvoren sa još jednim koncertom i vatrometom. To je sada Livecity Yaletown Place, sa dva ogromna screena na kojima neprestano ide pregled svega što se dešava na Olimpijadi. Sinoć, po prvi put sam vidio još nešto, vodenim topovima su napravili vodenu zavjesu na kojoj su prikazivali Olimpijske krugove, kao i propagandne spotove Olimpijade. Izgledalo je nestvarno, Posejdon je progovorio.
Yaletownom šeta armija fotoreportera. Svi su okićeni akreditacijama, u rukama nose kamere, trče gore dole, izbezumljeno tražeći “ljudske priče”. Pretpostavljam da su to izmislili Amerikanci, i ne sjećam se da je to bilo u toj mjeri u naše vrijeme, ali sada sve vijesti moraju imati neku, ikakvu, ljudsku dramu. Sinoć sam gledao jednu takvu priču o Yaletownu. Graham je bio beskućnik i živio je skromno u Edmontonu, ali je srećom otvorio Hot-Dog stand u samom Yaletownu i sad ima dovoljno novaca da kupi auto. Ford. Hm.
Meni je, zapravo, krivo, jer ne radim za Olimpijadu i nemam nikakvu akreditaciju. Kao da ne postojim – ja koji sam za vrijeme sarajevske Olimpijade bio okićen kao božićna jelka.
I onda je bila ceremonija otvaranja igara. Upravo sam je gledao i još uvijek skupljam utiske. Da iskreno kažem, mnogim koji su je gledali samnom, nije se svidjela. Muzika isuviše duga, plesovi, koje ja nisam razumio, govori, čiji je jedini cilj da Canadu prikažu drugačiju od USA, ali ne mnogo, da se USA ne uvrijedi. I na kraju... Vrata na podu BC Place-a, se nisu otvorila, četvrti stup se nije digao. Prije dvadeset šest godina bila je Olimpijada u Sarajevu gdje bi greška takve vrste bila nacionalna tragedija, a ovdje je to okey. Ovdje su mnoge stvari okey.
Zove me prijatelj, jedan od rijetkih rođenih Vancouvercana, i prepun patriotskog ponosa kaže: ” We show them... ”. Ja se slažem, jer znam na šta misli; ovo su ipak samo igre... ili nisu?
Subota, 13. februar 2010. godine
Ivo se sprema za Australiju. Pakuje stvari. Studirati će godinu dana u Melbournu i ne znamo šta mu sve treba. Pakujemo mu i zimsku garderobu, mada je tamo sada ljeto, a i nismo sigurno koliko je zima kad je zima. Ivo se buni, ne trebaju mu jakne koje nosi kad ide skijati, rukavice mogu ostati kod kuće. Brižni roditelji stavljaju zimske kape u kofer, koji je već i onako prepun. Odlučimo da treba nositi i drugi kofer.
Ivo ima dvadeset godina. U moje vrijeme kad smo mi htjeli pobjeći od roditelja, mi bi otišli u Bašku Vodu. Sada djeca idu na drugi kontinent.
Ali, ni mi roditelji nismo bespomoćni. Preko Facebooka, skypa, interneta, već smo našli gomilu prijatelja, bivših Sarajlija, koji sada žive u Melbournu. Ako je Ivo mislio da će tamo biti samo zabava, vara se. Roditeljske oči su svugdje.
Navečer, još jedan koncert, a poslije vatromet. Svo četvero stojimo na balkonu i gledamo u nebo.
Ivo putuje u rano jutro.
Nedjelja, 14. februar 2010. godine
U šest sati ujutro, kao da je Olimpijada prošla. Ulice su prazne i otvorene za saobraćaj. Ivi dajemo posljednje savjete, dobro jedi, nemoj hladne vode kad si vruć... Već smo mu dosadili, ali neće da nam to kaže. Klima glavom, u mislima je već u Australiji.
U podne, zove me Dave. Dave je filmski producent i moj prijatelj. Sprema se na Berlin Film Festival. Sa sobom nosi šest projekata, od kojih su dva moja. Canada je, zapravo, mala zemlja, svega tridesetak miliona ljudi. Vrlo je teško dobiti pare za film i čovjek mora biti jako i stalno optimističan. To “stalno” zna biti zamorno. Dave i ja se nadamo co-produkciji. Dogovaramo se za posljednji sastanak pred put.
U Yaletown Brewery, što je pivnica pored moje kuće, naši sastanci uvijek počinju trezveno i sa puno detalja. Završavaju se sa pivom isuviše. Kažem mu da u Berlinu obavezno pogleda film Jasmile Žbanic. Pita me da li mi je Jasmila prijatelj? Nismo se upoznali ali se sigurno znamo – odgovaram. Dave je potpuno zatečen. Kao prvo, svi misle da je Sarajevo mali grad u kojem svi znaju sve, kao drugo, potpuno im je strano da neko nekog zna, a da ga nikad nije oficijelno upoznao.
Prošetamo do Livecity Yaletowna gdje je koncert canadske grupe “Mother Mother”. Sara (moja šesnaestogodišnjakinja) je već tu, sa svim svojim prijateljicama. Osjećam se starijim nego što jesam. Dave predlaže da uđemo u park. Ja samo odmahujem glavom, Sara je unutra, bilo bi, mislim, neumjesno da otac i ćerka luduju na istu muziku.
Kasno navečer, ponovo, vatromet. Već me nervira, i ne samo mene. Moj pas se skriva ispod kreveta i drhti od straha.
Ponedjeljak, 15. februar 2010. godine
Ovaj grad je oduvijek bio pun zastava. Kanadskih uglavnom, mada ima i američkih, i zastava British Columbie, a najviše ima zastava Vancouver Canucksa, hockey tima za koji vatreno navijaju svi. Pa i ja. Prije nekih godinu dana, prvo stidljivo, zatim nametljivo, su se počele javljati zastave Olimpijskih igara. A onda prije mjesec dana sve je buknulo. Svaki balkon, prozor, automobil, vijori zastavom, uglavnom canadskom, a ima i onih koji stavljaju zastave svojih bivših domovina. Vancouver je imigrantski grad. Ovdje je 70 posto ljudi došlo od nekud. El Dorado svih napaćenih, gladnih, svih koji tamo nisu mogli, nije im se dalo, rat ih otjerao, ekonomija, pogrešna politika, a bogami ima i onih koji su ovdje, jer su tamo nesto zgriješili.
Australijanci su izvjesili svoju zastavu na Olimpijskom selu. To zapravo i nije selo, već stanovi u centru grada. A nije ni zastava, već slika kengura u bokserskim rukavicama. Olimpijski Komitet se bunio, ali su popustili, Australijanci su zimsko - olimpijska sportska sila, a protiv sile se ne može.
Italijani su izjesili svoju zastavu na kranu u centru grada. Vidim je tačno preko puta mog prozora. Francuzi imaju svoje trikolore svugdje. Švicarci su okitili svoj dio Olimpijskog sela toliko da izdaljine izgleda kao bolnica.
Naših zastava nema. Ni hrvatske, ni srpske, a pogotovo bosanske. Tamo gdje je organizator stavio te zastave, na pločnike i ulične svetiljke, neko ih je otkinuo. Pretpostavljam – imigranti iz Trinidad i Tobaga, ljubomorni, jer nemaju svoje predstavnike na Olimpijadi.
Zato je, mislim, Matara, moj drug i komšija iz Sarajeva, a i ovdje iz Vancouvera, na svoj prozor stavio ogromnu bosansku zastavu. Čisti izazov svim Trinidađanima, skinite ovo, ako možete.
Utorak, 16. februar 2010. godine
King George Secondary je gimnazija u centru grada. Daleke 1993 kad smo mi došli, Gimnazija je bila gotovo prazna. Tek nekoliko učenika po razredu, jer tada porodice nisu živjele u downtown-u, živjelo se u predgrađu, a u grad se dolazilo zbog posla, ili shopinga.
A onda smo počeli dolaziti mi. I Rusi i Česi i Slovaci i Bjelorusi i Kinezi iz Hong Konga i Koreanci i Japanci i Indijci i Kinezi iz Kine. Trenutno, King George Secondary je prepuna, znam to jer i moja ćerka ide tamo. Tako i znam da je Natalie (iz Ukrajine) zaljubljena preko ušiju u Steve (naše gore list Stevo) koji odlično igra košarku. Ymam iz Saudijske Arabije se glasno smije samo na šale koje kaže Giancarlo, Chris voli Yuko, itd. Ništa neobično, u svakom većem gradu je tako, pomisliće te.
Razlika je, jer ovdje djeca psuju na našem. Za mene je bio, prvo šok, a zatim i nemalo zadovoljstvo, vidjeti male Induse, Kineze i Kineskinje, Ruse i Engleze kako punim ustima i potpuno ispravno, skoro bez akcenta, odvaljuju prostakluke na srpsko-hrvatskom. Ne vjerujem da iko od njih zna šta znači to što govore, da znaju, možda bi i prestali, ali im se sviđa melodija. Ta “melodija” je naš doprinos šarenilu Vancouvera.
Ko zna zašto je to “cool” i od kada.
Sreda, 17. februar 2010. godine
Dobro došli na Proljetne Olimpijske Igre.
Dan je prekrasan, pravo Vancouversko proljeće. Šetam Malog, koji i nije tako mali. Golden retriever tamne, skoro crvene boje. Mi, koji šetame pse ujutro, se znamo. Znamo imena naših cuka, a ne naša vlastita. Vlasnica pudlice Daisy, kaže da Daisy ima napade straha zbog vatrometa. Ne može poslije da se smiri, Daisy se sakriva i tužno cvili po cijelu noć.
Večeras će, zato, ona i Daisy da se sklone u podrum za vrijeme vatrometa. Obećavam da ćemo ja i Mali također biti tamo.
Život je ponekad, prokleto ironičan.
Četvrtak, 18. februar 2010. godine
Neku noć je bio koncert grupe JET. Ogromna gužva. Nisam htio čekati da uđem.
U Richmondu je pjevao Bryan Ferry. Moj prijatelj kaže da se moralo čekati više od pola sata na ulazu, pa se ni njemu nije dalo.
Možda nam je već dosta muzike i igara?
Kad će početi red, rad i disciplina?
