Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Danka Savić, novinarka magazina Slobodna Bosna iz Sarajeva.
Subota, 5. novembar
Prekrasno je jesenje jutro, i ugodni su zvuci klavir koji do mene dopiru iz obližnje Muzičke škole. Volim jutarnje rituale koje sam sebi posljednjih godina uvela, ali o njima nerado govorim. Volim i pogled iz sobe na osunčanu Bogosloviju i trošne krovove u ulici sa njene bočne strane.
Vikend, kao i obično, počinje sa iščitavanjem dnevne štampe. Ništa me ne može rastužiti kao naša stvarnost u njima – opet, po ko zna koji put, tu su tekstovi o formiranju državne vlasti, ko sada sa kim u nedogled pregovara, tu su i debate o tome ko je kriv što su nam se, još pored svega, ukorijenile i vehabije..?! Povodom napada na Američku ambasadu u Sarajevu, reportaže o BiH i vehabijskoj zajednici, objavljene su i u štampi zemalja u regiji i zbog toga osjećam neku nelagodu…
Ipak, stvarnost u kojoj ja živim čini mi se puno boljom, a i dan je lijep i želim uživati u njemu. Izlazim na ulicu, na unaprijed dogovorene kafe, sve do kasnog poslijepodneva i, kao i prethodnog dana, odlaska na sate joge. Sasvim dovoljno da se osjećam preporođeno.
Nedjelja, 6. novembar
Grad je veoma tih, Markale prazne, malobrojni, dotjerani prolaznici nose bukete cvijeća. Bajram je, a ja sa rođakom Eugenom, koji tek počinje živjeti u Sarajevu, obilazim Stari grad. Šetnja se završava odlaskom u Ribicu, u ulici Kaptol, – za mene najljepšem kafeu u gradu. Među nekoliko „cool“ gostiju, su i dvije strankinje koje cvrkutaju na engleskom, ovdje je zaista baš sve predivno i šik, od djevojaka koje vas uslužuju, ukrasnih predmeta, antikviteta, do svakog detalja koji vas okružuje... Vitkoj brineti u neobičnoj, dugoj suknji koja nam donosi piće, engleski je, također, maternji jezik. Tako je ugodno i osjećam se isto kao što sam se osjećala „gluvareći“ u Parizu ili nekoj drugoj evropskoj prijestolnici. Danas sam pomislila da nema boljeg mjesta da se nekom ko tek dođe u grad pokaže jedno lijepo lice Sarajeva.
Ponedjeljak, 7. novembar
Najave o nekoliko događaja govore da će naredne sedmice biti važne za BiH u
Situacija izgleda prilično beznadežno - međunarodna administracija niti ima volju, niti kapacitet da gradi ovu zemlju.
ispunjavanju njenih obaveza prema EU. Ja osobno ne vjerujem u velike obrate. Jedina smo zemlja u regiji koja još nije podnijela aplikaciju za članstvo i potpuno me obeshrabri što stalna upozorenja o tri preostala uvjeta koja se za to moraju ispuniti dolaze uglavnom od stranih diplomata. Domaći, kao da nemaju nikakve svijesti i tome, privatni i stranački interesi su na prvom mjestu, a državni kao da ne postoje. Situacija izgleda prilično beznadežno - međunarodna administracija niti ima volju, niti kapacitet da gradi ovu zemlju.
Utorak, 8. novembar
Svaki utorak već godinama prolazi u pisanju, a uvijek počinje sa iščitavanjem novina, i nastavlja se pripremama teksta za novi broj...
Srijeda, 9. novembar
Hoće li bh. poslanici u prvom čitanju prihvatiti zakon o državnoj pomoći – to je tema kojom se danas bavim. Mladenu Bosiću, predsjedniku SDS-a to nisam stigla objasniti jer me je prekinuo čim sam se predstavila: “Na sastanku sam”, procjedio je i tresnuo slušalicu. Bosića sam upoznala prošlog mjeseca u Strasbourgu, kao člana bh. delegacije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope i moram priznati da nisam imala dojam da je nepristojan.
Parlamentarna skupština Vijeća Evrope u Strasbourgu - ilustracija
Ali, ako bih sada generalizirala stvari, ona ću reći da su bahatost, nadmenost i demonstriranje sile upravo nešto po čemu se naše “političke elite”, razlikuju od onih u zapadnoevropskim zemljama. Često mi se dešavalo da, dok se vozim u strasbourskom autobusu, prepoznajem lica evropskih poslanika, većinom vrlo uglednih i priznatih u zemljama koje predstavljaju u Strasbourgu. Do njih ovdje nije problem doći, imaju svijest o tome da su javnosti dužni “polagati račune” za svoj rad. Kod nas političare uglavnom prepoznajem po bijesnim audijima i osiguranju koje ih okružuje. Prisjećam se riječi moje drage kolegice iz Srbije koja već dugo živi vani, o njenim prvim radnim iskustvima u Evropi i onih koje je ranije stekla u svojoj zemlji. “Nije to kao kod nas, bre, ovde ljudi imaju poštovanja za tvoj rad.” Sve se nadam da će i ove naše političare, brojna putovanja o trošku u ime države nečemu naučiti.
Četvrtak, 10. novembar
Na sastancima stranačkih klubova stranaka iz RS-a dogovoreno je da njihovi poslanici budu suzdržani oko zakona o sistemu državne pomoći u BiH na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta BiH, što znači da bi „preživio“ prvo čitanje. Danas
Neodgovornost i potpuno odsustvo želje da se uradi nešto dobro za ovu zemlju koja je toliko prisutna kad se god trebaju donijeti odluke na političkom nivou, zaista postaju nepodnošljivi.
je, ipak, na ovoj sjednici, odgođeno izjašnjavanje o prijedlogu ovog zakona. Tako je tražio klub SNSD-a tvrdeći da im trebaju dodatne konsultacije. Prošle su godine u “mrcvarenju” oko njegovog usaglašavanja, a zbog toga što nije usvojen na snagu nije stupio ni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju iako su ga ratificirale zemlje članice EU. Poslanici iz RS već dugo “miniraju” ovaj zakon, ali, evo, sada i skromnog pomaka - zakon, ipak, nije odbačen. Žalosno je da svaki korak na bolje kod nas dolazi samo pod pritiskom. Neodgovornost i potpuno odsustvo želje da se uradi nešto dobro za ovu zemlju koja je toliko prisutna kad se god trebaju donijeti odluke na političkom nivou, zaista postaju nepodnošljivi.
Petak, 11. novembar
Dan nakon izlaska novine, u principu je bez stresa i gužve na poslu. Sa ove distanice, rad na novom broju izgleda daleko, iako vrijeme od jednog do drugog prolazi kao tren. Pripreme, su, ipak, već ranije počele - ima puno istine u izreci da život nigdje tako brzo ne prolazi kao u sedmičnoj novini. Vozeći se prema redakciji, u automobilu spazim zaboravljeni poklon, dobila sam ga dva dana ranije, a nisam ga ni pogledala – u kesi je, vidim sada, metalna crvena kutija u obliku srca ispunjena čokoladicama. Volim male znakove pažnje, a slatkiši su mi velika slabost, na ovaj tmurni, kišoviti dan srce me je baš obradovalo....
