Naš ovotjedni dnevničar Srđan Dvornik je, kako kaže, radio toliko raznih stvari da ni sam ne zna što je. Najjednostavnije, trenutno je aktivan kao prevoditelj knjiga iz humanističkih i društvenih znanosti, konzultant za pitanja ljudskih prava, ravnopravnosti manjina i borbe protiv diskriminacije, i kao publicist.
Subota, 1. august
Pišući malu tjednu kroniku, čovjek bi trebao obuhvatiti i na svoj način interpretirati niz događaja koji su značajni za javnost, ali ne treba skrivati svoju osobnu perspektivu. Moja je perspektiva za ovaj tjedan malena, ruralna – iz mjestašca na Braču, daleko od mora i turističke vreve, ali za uzvrat s barem nešto noćne svježine i mira koliko ti srce želi. Ali, ne bez civilizacijskih suprotnosti, jer i u više stoljeća staroj kamenoj kući uživam u bežičnom internetu, a buka svjetskih vijesti, samo ako je čovjek pripusti, nije ništa slabija nego u većem gradu.
Značajna je vijest da Aleksis Cipras, i nakon ostavke svojeg slavnog ministra financija, brani Janisa Varufakisa od kojekakvih optužbi nagomilanih u posljednjih mjesec dana. Proći će još dosta vremena prije no što saznamo što je sve Sirizina ekipa mislila i planirala s različitim svojim potezima, ali i sada je jasno da su iskušavali mnogo varijanti pred neprobojnim, sivim zidom Eurozone.
Pokušaj da se, nasuprot tvrdom insistiranju na vraćanju svih dugova i ubitačnoj štednji, vodi ikakvu autonomnu politiku zasad ostaje neuspješan. Varufakis je potajno pripremao rezervne varijante, koje su – premda ih sve vlade na neki način koriste – protivnici pokušali iskoristiti za krivične optužbe protiv njega osobno. Nadam se da će i iz ove skučene Hrvatske, opsjednute vlastitim problemima, ostati dovoljno širok prozor u svijet da dalje pratimo kako će se to razvijati.
Nedjelja, 2. august
Istovremeno, traju užasne patnje ljudi koji su se iz zla ratova, nasilničkih režima ili naprosto iz gladi i neizvjesnosti otputili u drukčije, ali ništa manje neizvjesnosti. Izbjeglice u našem neposrednom susjedstvu, na srbijansko-mađarskoj granici, prolaze samo još jednu fazu mukotrpnog puta prema bogatim zemljama zapadne Evrope, u koje polažu zadnje nade. Davor Konjikušić bio je među njima na samoj granici, razgovarao i s izbjeglicama i s mađarskim policajcima, i objavio niz fotografija u kojima je uspio iskazati gotovo neiskazivo: što proživljavaju ti ljudi iz Sirije, Eritreje i tko zna još odakle, a da ih ne pretvori u objekte senzacionalizma ili podcjenjivanja.
Istovremeno, evropski se fokus s Mediterana preselio na ulaz u Eurotunel u Calaisu. Život u "džungli", kako se naziva logor u kojem životare izbjeglice bez službenog smještaja, njihovi nevjerojatni pokušaji da se prebace preko svih ograda i bodljikavih žica, smrtna stradanja – od odraslih ljudi do malih beba...
Kako sve to drastično ocrtava suprotnost između bezdušno funkcionirajućeg sistema, i patnji onih koji ne prođu njegovu selekciju! Ipak, od Skopja i Beograda do Calaisa, mnogo je ljudi koji su se ad hoc organizirali da barem ublaže muke izbjeglica koji su im se našli u blizini. Hrvatsku, koja se zasad bavi isključivo svojim nacionalnim temama i opsesijama, to tek čeka. Kakvih ćemo se gadosti, a nadam se i dobrote, tada nagledati!
A naši Romi obilježili su na grublju Uštica blizu Jasenovca i svoju tužnu godišnjicu holokausta – Porajmos. Barem na tom simboličkom planu, i oni su eto priznati kao žrtve. Za žive će trebati još mnogo borbe.
Ponedjeljak, 3. august
Dok se i mediji i političari bave predstojećim obilježavanjem 20. godišnjice operacije "Oluja", stidljivo se probija tema progona i uglavnom neuspjelog povratka Srba, pitanja što je bilo uništeno i pokradeno... Nedržavne organizacije obilježavaju stradanja i egzodus Srba, ove godine u Vrginmostu i mjestima blizu njega. Oni koji su kao aktivisti vidjeli izbliza što je bilo poslije "Oluje" znaju koliko je malo, ili ništa, učinjeno da se ljude zaštiti od nasilja rata i pomogne u povratku i obnovi. Znaju i koliko je prepreka bilo postavljano; dovoljno je samo pogledati koliko se puta mijenjao Zakon o područjima od posebne državne skrbi da se vidi s kakvom se šikarom propisa suočavaju oni koji tu pokušaju doći do onoga na što imaju pravo.
Ipak, barem je sada mnogo više aktivista koji nešto nastoje učiniti. Tako su uoči vojne parade po Zagrebu nalijepljeni alternativni plakati s porukama poput "Rat je gotov, idite kući", a duž putanje vojne parade nalijepljeni su po stupovima i stanicama javnog prevoza papiri koji govore o broju civilnih žrtava u pojedinim mjestima.
Utorak, 4. august
Danas je 20 godina od početka operacije "Oluja". Premda nisam imao ni najmanjeg dodira s ratnim aktivnostima, tog se dana dobro sjećam. Večer uoči toga stigla je iz Njemačke prijateljica, s autom punim humanitarne pomoći za Bosnu i Hercegovinu. Premda smo se ranije bili dogovorili da će prenoćiti kod mene prije nego što krene dalje na jug, do logističkog centra u Komarni, iznenadila me molbom da vozim s njom. Rekla je kako se u Njemačkoj naveliko govori da Hrvatska počinje krupnu vojnu akciju, i nije sigurna da li će moći voziti uobičajenim cestama. Kada sam skoknuo u obližnju pizzeriju da uzmem nešto za večeru, čuo sam par mladića, vjerojatno još tinejdžera, kako govore "sutra ujutro udaramo". I doista, jutarnje vijesti nisu govorile ni o čemu drugome osim o "vojno-redarstvenoj operaciji".
Čekali smo jedan dan, raspitivali se o cestama kojima se može voziti, a uvečer smo u restoranu vidjeli Ivića Pašalića kako u odličnom raspoloženju večera s društvom. Sljedećeg dana ujutro krenuli smo najobilaznijim putem koji se moglo zamisliti... Vijesti na radiju o tome kako "četnici" granatiraju Jadransku magistralu između Zadra i Šibenika demantirali su nam u HAK-u kao "propagandu", i mi smo tog 5. augusta dovezli svoju isporuku na cilj.
Operacija o kojoj se pričalo kao o super-tajnoj bila je, eto, par dana unaprijed predmet birtaških razgovora od Njemačke do Hrvatske, a za samo dan i pol moglo se već voziti na drugi kraj zemlje. Znači li to da je i ta, završna epizoda bila samo donekle pravi rat, s borbama i poginulima, a dijelom samo verifikacija nečega što se već dogodilo ili je dogovoreno prije? Mnogo toga ukazuje da je značajan dio civilnog stanovništva "Krajine" pokrenut u zbjeg i prije nego što su u njihova mjesta stigle trupe hrvatske vojske ili policije, ali zločini prema onima koji su ostali pokazuju da s hrvatske strane nije bilo puno obzira prema civilima.
Kako god bilo, i bez obzira na građanske glasove s margine da je 20 godina kasnije deplasirano slaviti taj događaj skupom vojnom paradom, danas je održan "mimohod" koji je, izgleda, kod većine ostavio povoljne dojmove. Zanimljivo je koliko je ljudi spremno naći neki razlog za nacionalni ponos kad vidi kolone tenkova, bornih kola i topova ili kad im nad glavama zaglušujuće buče borbeni avioni, pa makar to bili i oni stari MIGovi.
Srijeda 5. august
Ako je jučerašnja vojna parada, uz neizbježne nastupe političara, ostavila neki dojam formalnog 'dostojanstva' i suglasja državnog vrha, sve se to raspalo na današnjoj proslavi u Kninu. Šef Vlade nije ni pokušao prikriti da želi što brže odraditi obavezne ceremonije i pokupiti se prije nego što se na njega sruče svi izrazi nezadovoljstva i mržnje tzv. naroda, koji je ovdje mahom za HDZ ili još desnije grupacije, ako ih je izvan HDZ-ovog ansambla išta i ostalo.
Predsjednica Republike je – treba to priznati – u svojem govoru uvažila i srpske žrtve, ali je – kao da hoće svima jasno demonstrirati što je to "oksimoron" – odmah dodala negaciju: "Nitko ne poriče da su se nakon 'Oluje' dogodili zločini i ubojstva, no 'Oluja' je čista kao suza i jedna je do zaglavnih kamena moderne hrvatske države".
Tako se i nastavilo, od katoličkog biskupa koji u novootvorenoj luksuznoj crkvi na misi ostavlja prostor za pljesak nakon pozdrava HDZ-ovim političarima ali ne i predsjedniku Sabora (koji je SDP-ovac), pa do koljačkih uzvika uoči večernjeg koncerta Marka Perkovića Thompsona, koje gradonačelnica Knina Josipa Rimac u svojem govoru potpuno ignorira.
Iste večeri, za vrijeme događaja "Drugi rat" u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, isto šovinističko divljanje, uključujući i fizičko nasilje. I u Kninu i u Rijeci policija registrira samo po desetak prekršaja.
Četvrtak, 6. august
Premda će nacionalni ponos zbog vojne parade u Zagrebu malo splasnuti zbog podatka o sedam miliona kuna za uklanjanje nastalih šteta na ulicama, parada bi mogla biti još jedan element u korist premijeru Milanoviću, koji – sudeći po mnogim znacima – nastoji politički zaposjesti što više prostora na terenu koji se naziva "hrvatskim domoljubljem". U novije vrijeme mu ne ide loše, što su pokazali i posljednji rezultati mjesečnog ispitivanja javnog mnijenja. Postotak onih koji odobravaju Vladinu politiku porastao je s prošlomjesečnih 36,3% na sadašnjih 41,4%; protivnika je i dalje više: 44,9%, ali je pad u odnosu na 49,6 iz jula značajan.
Budući da je najveći broj ispitanika kao najvažniji događaj istaknuo odluku o izlasku iz postupka arbitraže sa Slovenijom, vjerojatno je i taj svjež primjer "nacionalne odlučnosti" presudno pridonio poboljšanju stavova prema Vladinoj politici.
Premda je Vlada kao svoju zaslugu mogla isticati i niz malih pozitivnih ekonomskih pomaka koje statistika bilježi već mjesecima, oni nikad ne bi donijeli takav porast rejtinga. Još ćemo dugo manje gledati na ono od čega se bolje živi, a više na prazne simbole nacionalnog ponosa.
Petak, 7. august
Kad već govorimo o arbitraži o razgraničenju na moru u jednom nevelikom zaljevu između Slovenije i Hrvatske, dodajmo da je i novi, nedavno imenovani 'slovenski' arbitar, predsjednik ICJ-a Ronny Abraham dao ostavku, jer ne vidi mogućnost da kao arbitar djeluje u atmosferi koja izisukuje – sada razoreno – povjerenje obiju strana. Za Hrvatsku novi razlog za zlobno trljanje ruku, za čovjeka koji nastoji ostati normalan – zlokoban znak da se to besmisleno natezanje oko "žlice mora" nastavlja na neodređeno vrijeme.
No, čak je i ta tema, premda pod jakim nabojem nacionalne simbolike, ostala u sjeni, jer nam država ima prečeg posla. Šalje protestnu notu Srbiji jer je tamošnji marginalni redikul ponovo zapalio hrvatsku zastavu i proglasio da ne odustaje od "srpskih zemalja" u Hrvatskoj.
Doduše, ministrica vanjskih poslova je u važnijoj misiji: u Egiptu pokušava učiniti nešto da se spasi Tomislav Salopek, kojega su ondje otele pristaše ISIS-a. Svijet se okreće dalje, ovakav kakav smo napravili.
