Nada Zogović Bukilić je dramska spisateljica, novinarka i kolumnistkinja iz Podgorice. Ponosna je na svoje nagrađivane i/ili visoko kotirane drame i filmske scenarije, posebno na one koje još nisu izvođene, niti snimane. Niti će. Piše i eseje i kratke priče, uglavnom inspirisane crnogorskom svakodnevicom i mentalitetom, i nije član niti jednog od književničkih ili novinarskih udruženja. Neće je niko. Zalud nagrade. Ne živi od pisanja, nego "od muža", i ima dvoje djece. Sasvim dovoljno.
Subota, 24. januar
Subota, dan za raznovrsnu štampu, za sve što se moglo naći na našim kioscima - i platiti. U jednom beogradskom časopisu nalazim svoj tekst - na ekavici. Čitam i čudno mi zvuče ekavizirane riječi - baš kao da ih nisam ja pisala... "Lepo je bilo videti", umjesto "lijepo je bilo vidjeti"; Isti smisao, isto značenje - znam, ali, čudno mi je.
Pitam se: zašto je u srpskim novinama sve štampano na ekavici, pa čak i ono što pišu ljudi sa ijekavskog govornog područja? A kod nas uvijek onako kako je napisano? Da li to znači da u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, čuvajući svoj jezik - čuvaju identitet, dignitet, posebnost... ili znači da smo mi, u Crnoj Gori, posebno demokratični? Ili smo, možda, mi, nedajbože, pismeniji i obrazovaniji? Pa znamo ekavski i ijekavski, crnogorski k'o bosanski, kajkavski, dalmoški, pa i onaj od Leskovac...
Balkane, Balkane moj, budi mi silan i...
Nedjelja, 25. januar
Pokazuje mi sin, vidno razočaran, snimak crnogorskih fudbalera, koji su dobili državljanstvo u dalekom i bogatom Kataru. Na snimku njih trojica, sa saigračima iz katarske reprezentacije, svečano stoje i - pjevaju katarsku himnu!? Dobro je naučiše, časti mi. Tako brzo? Donedavno su pjevali "Oj, svijetla majska zoro..." Moj sin sve to smatra svojevrsnom izdajom, a ako i nije izdaja, veli on, onda je svakako prodaja. Dijete uči u ekonomskoj školi, pa se razumije, bolje od mene, u te trgovine.
Brojni su oni koji su izdali, izdavali ili iznajmljivali svoju domovinu, useljavali raznorazne stanare ili iseljavali starosjedioce, one koji su tu kuću od domovine gradili, branili, stvarali...i voljeli... Iznajmljivači su uvijek imali neko vrlo patriotsko opravdanje. Mek jastuk za sopstveno dupe nazivali su patriotizmom.
Međutim, ne izdaje samo pojedinac domovinu; često i domovina izda pojedince. Poput onih ljudi koji su oteti iz voza; beba koje su umrle nakon samog rađanja, staraca koji nisu ničija briga, dječice koja pješače kilometrima do škole... i tako dalje, i tako dalje. Oooo, da, da, domovina je izdajnik bez milosti! Ali, kad začeprkaš malo, kad otvoriš tu veliku rupu kojom te rođena domovina progutala, ne nađeš ništa drugo do opet i jedino - pojedince! Iz iskustva znam da je tako. Evo, nije bilo davno - na konferenciji za medije, važnoj i gotovo svečanoj, direktor jednog teatra je obznanio da će za veliki jubilej postaviti na scenu moju dramu! Uskoro, bez press-ica, na scenu postaviše nešto posve drugo...
Zato su ona trojica lako naučili novu himnu - otišli ljudi da svojim umijećem zarade pare. Ništa strašno i ništa nepošteno. Dakle, ako je neko od slušalaca Radija Slobodna Evropa direktor kakvog teatra, molim lijepo: rado ću mu prodati svoj divni, božanstveni, šekspirovski dobar dramski tekst. I sašiću meke jastuke svim teatarskim menadžerima u Crnoj Gori.
Ponedjeljak, 26. januar
Danas je poseban dan - 25. rođendan Liberalnog saveza Crne Gore. Nema torte, nema svjećica, nema slavljenika, ne znaš ni kome bi pružio ruku; a opet - sve je tu - i svečarski i nostalgično, i pijano od ponosa i gordo od zanosa, i svi smo braća i svima nam je dobro... Totalni neplivači, čak i oni koje je bilo strah pogledati vodu, zaplivali su za liberalima i stigli sigurni - i, gle, čisti - na drugu obalu. Srećan rođendan!
Utorak, 27. januar
Jutros je položeno cvijeće uz Drvo ljudskosti u čast Srđana Aleksića, mladića koji je izgubio život braneći drugoga. Kasnije, kada su otišle televizijske kamere, dolazili su i drugi građani, noseći cvjetić ili suzu. U svakoj suzi koja kane zbog nekog, ima tuge i za sobom samim. Čovjek ne zvuči uvijek gordo. Ja bih radije bila bor na bezvodnom, crnogorskom kršu... ili sami krš, gdje ne gazi ljudska noga.
Kasnije sam gledala i dio prenosa iz Aušvica. Ali, samo dio... O, bože, lijepo li je biti bor! Trava, zec, leptir, oblak... kamen. Goli kamen!
U nadi da ću se oraspoložiti, gledam emisiju dragog Seja Sadikovića. I zbilja: smijem se i ne vjerujem: otišao Sejo kod Milije Pavićevića Čiče, našeg najpoznatijeg, ovovremenog četnika! I danas ponosnog na Dražu i njegovo "sveto djelo". Čiča kroz bradu tuguje - nema mu novinara da pišu o njemu i da ga slave - "kao onda", a potrošio grdne pare i energiju za "našu stvar", onemoćao, razočaran... Potom čuh i to da je Filaret, kome vjernici bježe iz bogomolje, dodijelio nekakav orden Šešelju...
Prosto, moram da se smijem... Vidite li vi ovo: svi normalni ljudi, i kada ginu, liče jedni na druge, a avetinje su avetne - svaka na svoj način.
Srijeda, 28. januar
Lijep zimski dan umije da iznenadi i dânam, po par sati, sunce nad glavama i plavo nebo. A kad se desi takav dan, sjetim se moje majke i načina na koji je otkopčavala kaput, skidala šal i spuštala tobru sa ramena. Već sljedećeg trena, više nije bila učiteljica neke tuđe djece, nego naša majka koja nije dala onoj zimskoj, vjetrovitoj i tmurnoj tugovanki, da uđe u naše sobe, u naše igre, da sjedne za naš sto. Zimski dan, kao današnji, meni uvijek miriše na mamin kaput, a nebo je uvijek plavo kao njene oči. Zaronjena u djetinjstvo, kao da palim svijeću za dušu moje majke, ja pečem palačinke, mijesim krofne i pričam stare priče sinovima, iako su već odrasli. Hoću da zaličim sebi samoj na Nju. I oni sijedaju za sto, jedu kao da su mali, i slušaju me, kobajagi pažljivo... Ne znaju, ali slute, da se to njihova naporna i dosadna majka, odnekud raznježila, možda od godina malo podjetinjila, pa i dalje ćute i slušaju me...
Četvrtak, 29. januar
Danas sam bila kod zubara. Dođoh ranije, pa da prekratim vrijeme, uzeh sa stola šareni časopis. U njemu test: Kakva ste ličnost? Auuu, ajd' da vidim kakva sam. Odgovorim na pitanja i čitam tumačenje: Vi ste pravi mačo - tip!?! Taj sam, nema što! Ne mari što naknadno otkrih da je test za muškarce. Jer, mene, na primjer, nije strah od zubara, dok ona momčina tamo, od dva metra, cvili i jauče na stolici duže od dvadeset minuta...
Konačno, momčina uz posljednje jauke ustade i odvuče se van, sav modar i uplakan; a ja sjedoh i - zinuh. Zuji, zuji mašina, ja ni da trepnem! Zato što sam mačo i zato što sam se nečeg dosjetila: u ovoj mojoj Crnoj Gori, sve je bilo u redu dok su žene vodile glavnu riječ! To je bio tipični i pravi matrijarhat, moguć samo zato što su, u srećni vakat, Crnogorci ginuli na vrijeme! Požive, lijepo, tu negdje do četrdesete, pedesete - taman do godina koje u muškom životu imaju smisla, učestvuju u pe'šes odsudnih bitaka, slavno se vrate doma i, prvom sljedećom prilikom, slavno poginu! Nema vremena da se cvili i jauče, nema vremena za efemerne i budalaste stvari - pogineš kao čovjek! Ostanu žene, naravno, i vaspitavaju sljedeće generacije muškaraca! Pravih. I sve je bilo pod konac: teritorija, sloboda, nacija, jezik, vjera, običaji, dužnosti, prava... ama, sve! A ovo, odkad oni žive bezrazložno dugo... strašno je... Država nije kadra da ih vaspita kao nekada žene!
Vidi, bogati, bolje se razmišlja otvorenih usta...
Petak, 30. januar
Evo danas nevolje: pada neumoljiva, dosadna kiša. Vraćam se sa prijateljicom u naš kvart - do pola smo mokre, a taksija, naravno, nigdje! Preko mog lica već pada zastor depresije. "A, znaš li", veli moja prijateljica, "da je onaj sajt - Arhitektura i dizajn, baš ovu ulicu uvrstio među 50 najljepših na svijetu?" Kao tipični predstavnik našeg mentaliteta, zastanem, ponosno se okrenem, posmatram pređeni put, pun vodurine i opalog lišća, pa onda opet gledam naprijed i, lijepo, crnogorski skromno, zaključim da su potpuno u pravu!
Ulica je lijepa i po ovoj kiši. Drago mi je što nosi ime Svetog Petra Cetinjskog.
Ljepota će spasiti svijet, to je - ama - neminovno! I, evo - u ime svih crnogorskih ljepota sa kojima se mi nepažljivo mimoilazimo, dobroželatelno vas pozdravljam. Doviđenja do ljepote!
