Diskriminacija u BiH svakodnevna je pojava. Najčešće je izražena prema manjinskim grupama, djeci sa posebnim potrebama i Romima. Zabilježen je i niz primjera diskriminacije na osnovu političke pripadnosti, odnosno nepripadnosti politici, zbog čega bh. građani teško dolaze do zaposlenja. Zakon o zaštiti od diskriminacije usvojen je 2009. godine, ali još se ne primjenjuje u dovoljnoj mjeri, upozoravaju nevladine organizacije, tako da je i sama borba protiv diskriminacije još uvijek u povoju.
Rezultati analize do kojih je došao Centar za društvena istraživanja pokazuju da najviše primjera diskriminacije ima u oblasti rada i zapošljavanja. Romi i u ovoj oblasti diskriminaciju doživljavaju svakodnevno. Potvrđuje to i Indira Bajramović, predsjednica udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“:
„Bio je jedan oglas gdje su osam žena čistačica. I kad je došlo osam žena Romkinja, odmah im je rečeno: ’Ne možete vi.’ To je bio baš otvoren tip diskriminacije. Nažalost, malo Roma to prijavljuje.“
U BiH su diskriminisana i djeca sa invaliditetom, te osobe sa umanjenim sposobnostima koje svakodnevno trpe oblike diskriminacije. To svojim primjerom potvrđuje i Emir Memišević, sa umanjenim radnim sposobnostima, koji je imao sreću da dobije posao u jednoj štampariji, ali je doživio poniženje:
„Radio sam u štampariji. Bilo mi je prelijepo. Negativna stvar koji mi se desila: ja sam počeo tu raditi i htio sam svog kolegu Mirsada da povučem sa sobom, i šef mi je rekao da mu tu više ne dovode osobe s umanjenim sposbnostima - to je isto kao da mi je najtežu riječ neko rekao i u tom trenutku sam razmišljao da i ja napustim. Te mi predrasude smetaju. Znači, treba pustiti osobe s umanjenim sposobnostima da rade i da se dokažu. Tu je izgubio moje povjerenje.“
Mervan Miraščija iz Fonda otvoreno društvo BiH kaže da u BiH, iako je Zakon o zaštiti od diskriminacije usvojen 2009. godine, zaštita žrtava tek je na početku:
„Žene, djeca sa posebnim potrebama, posebno manjinske grupe kao što su Romi, su najčešće izloženi diskriminaciji, i to višestruko. Iz naše prakse, najčešće oblasti u kojima se javlja diskriminacija jesu rad i zapošljavanje - različiti su slučajevi uznemiravnja, mobinga, čak i seksualnog zlostavljanja na radnim mjestima. Zatim tu je oblast obrazovanja, prvenstveno inkluzije djece sa posebnim potrebama i djece manjinskih grupa u regularni obrazovni sistem. Pored toga postoji diskriminacija na političkoj osnovi, odnosno po političkom uvjerenju.“
Antagonizam prema žrtvama diskriminacije
Zakon omogućava žrtvama diskriminacije da se sudskim putem bore za svoja prava. No, pred sudovima u BiH do sada su izrečene svega tri pravosnažne presude, navodi Adrijana Hanušić, saradnica Centra za društvena istraživanja i pravna savjetnica NVO Tial, i objašnjava zašto:
„Jedan slučaj se odnosi na diksrimaciju jedne časne sestre u Livnu, u oblasti zapošljavanja, radno-pravnih odnosa. Drugi slučaj se odnosi na diskriminaciju djeteta sa invaliditetom u jednoj školi u Mostaru. Treći slučaj se odnosi na segregaciju djece u školama u HNK-u. Istraživanja su pokazala da mnogi pojedinci uopšte ne znaju da postoji taj zakon, a kamoli da znaju njegov sadržaj i mehanizme zaštite koje on nudi. On nudi i mehanizam zaštite pred obudsmenima, ne samo sudske zaštite. Mi smo identifikovali niz prepreka i problema koji su doveli do ovakve situacije. U praksi se jako često dešava da se specifični instituti koji su uvedeni lišavaju svoje suštine jer se primjene ne tumače na odgovarajući način, a odgovarajući način znači tumačenje u skladu sa međunarodnim standardima i dobrim iskustvima iz komparativne prakse.“
Žrtve diskriminacije imaju i nepovjerenje prema institucijama, zbog čega se rijetko odlučuju potražiti zaštitu, napominje Maxim Fertschman, predstavnik OSF Justice inicijative:
„Javnost je često antagonistički raspoložena prema žrtvama diskriminacije jer su to pripadnici marginaliziranih grupa u društvu, te je iznimno važno da se žrtvama, i prije nego što se upuste u sudski proces, omogući zaštita i podrška od samog početka, i tu je uloga nevladinog sektora od presudnog značaja.“
U Zakonu su, pored nevladinog sektora, naznačeni i ombudsmani, Ministarstvo civilnih poslova BiH i pravosuđe, objašnjava Miraščija i dodaje da većina njih još nije dovoljno pripremljena za rad sa osobama koje su pretrpjele neki vid diskriminacije:
„Mogu reći da su se nevladine organizacije najbolje organizovale. Mi smo odmah dočekali usvajanje Zakona i krenuli sa njegovom direktnom implementacijom. Ostali akteri, mislim na sudove, instituciju ombudsmena BiH i Ministarstvo za ljudska prava, još uvijek nemaju niti dovoljno kapaciteta, niti imaju dovoljno finansijskih sredstava, niti se radi na premanentnoj, kontinuiranoj edukaciji kako bi mogli da preuzmu svoje obaveze. U poređenju sa zemljama regiona, da ne govorim o zemljama Zapadne Evrope, mislim da smo mi tek na početku borbe za spriječavanje diskriminacije u našem društvu.“
Rezultati analize do kojih je došao Centar za društvena istraživanja pokazuju da najviše primjera diskriminacije ima u oblasti rada i zapošljavanja. Romi i u ovoj oblasti diskriminaciju doživljavaju svakodnevno. Potvrđuje to i Indira Bajramović, predsjednica udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“:
„Bio je jedan oglas gdje su osam žena čistačica. I kad je došlo osam žena Romkinja, odmah im je rečeno: ’Ne možete vi.’ To je bio baš otvoren tip diskriminacije. Nažalost, malo Roma to prijavljuje.“
U BiH su diskriminisana i djeca sa invaliditetom, te osobe sa umanjenim sposobnostima koje svakodnevno trpe oblike diskriminacije. To svojim primjerom potvrđuje i Emir Memišević, sa umanjenim radnim sposobnostima, koji je imao sreću da dobije posao u jednoj štampariji, ali je doživio poniženje:
„Radio sam u štampariji. Bilo mi je prelijepo. Negativna stvar koji mi se desila: ja sam počeo tu raditi i htio sam svog kolegu Mirsada da povučem sa sobom, i šef mi je rekao da mu tu više ne dovode osobe s umanjenim sposbnostima - to je isto kao da mi je najtežu riječ neko rekao i u tom trenutku sam razmišljao da i ja napustim. Te mi predrasude smetaju. Znači, treba pustiti osobe s umanjenim sposobnostima da rade i da se dokažu. Tu je izgubio moje povjerenje.“
Mervan Miraščija iz Fonda otvoreno društvo BiH kaže da u BiH, iako je Zakon o zaštiti od diskriminacije usvojen 2009. godine, zaštita žrtava tek je na početku:
„Žene, djeca sa posebnim potrebama, posebno manjinske grupe kao što su Romi, su najčešće izloženi diskriminaciji, i to višestruko. Iz naše prakse, najčešće oblasti u kojima se javlja diskriminacija jesu rad i zapošljavanje - različiti su slučajevi uznemiravnja, mobinga, čak i seksualnog zlostavljanja na radnim mjestima. Zatim tu je oblast obrazovanja, prvenstveno inkluzije djece sa posebnim potrebama i djece manjinskih grupa u regularni obrazovni sistem. Pored toga postoji diskriminacija na političkoj osnovi, odnosno po političkom uvjerenju.“
Antagonizam prema žrtvama diskriminacije
Zakon omogućava žrtvama diskriminacije da se sudskim putem bore za svoja prava. No, pred sudovima u BiH do sada su izrečene svega tri pravosnažne presude, navodi Adrijana Hanušić, saradnica Centra za društvena istraživanja i pravna savjetnica NVO Tial, i objašnjava zašto:
„Jedan slučaj se odnosi na diksrimaciju jedne časne sestre u Livnu, u oblasti zapošljavanja, radno-pravnih odnosa. Drugi slučaj se odnosi na diskriminaciju djeteta sa invaliditetom u jednoj školi u Mostaru. Treći slučaj se odnosi na segregaciju djece u školama u HNK-u. Istraživanja su pokazala da mnogi pojedinci uopšte ne znaju da postoji taj zakon, a kamoli da znaju njegov sadržaj i mehanizme zaštite koje on nudi. On nudi i mehanizam zaštite pred obudsmenima, ne samo sudske zaštite. Mi smo identifikovali niz prepreka i problema koji su doveli do ovakve situacije. U praksi se jako često dešava da se specifični instituti koji su uvedeni lišavaju svoje suštine jer se primjene ne tumače na odgovarajući način, a odgovarajući način znači tumačenje u skladu sa međunarodnim standardima i dobrim iskustvima iz komparativne prakse.“
Žrtve diskriminacije imaju i nepovjerenje prema institucijama, zbog čega se rijetko odlučuju potražiti zaštitu, napominje Maxim Fertschman, predstavnik OSF Justice inicijative:
„Javnost je često antagonistički raspoložena prema žrtvama diskriminacije jer su to pripadnici marginaliziranih grupa u društvu, te je iznimno važno da se žrtvama, i prije nego što se upuste u sudski proces, omogući zaštita i podrška od samog početka, i tu je uloga nevladinog sektora od presudnog značaja.“
U Zakonu su, pored nevladinog sektora, naznačeni i ombudsmani, Ministarstvo civilnih poslova BiH i pravosuđe, objašnjava Miraščija i dodaje da većina njih još nije dovoljno pripremljena za rad sa osobama koje su pretrpjele neki vid diskriminacije:
„Mogu reći da su se nevladine organizacije najbolje organizovale. Mi smo odmah dočekali usvajanje Zakona i krenuli sa njegovom direktnom implementacijom. Ostali akteri, mislim na sudove, instituciju ombudsmena BiH i Ministarstvo za ljudska prava, još uvijek nemaju niti dovoljno kapaciteta, niti imaju dovoljno finansijskih sredstava, niti se radi na premanentnoj, kontinuiranoj edukaciji kako bi mogli da preuzmu svoje obaveze. U poređenju sa zemljama regiona, da ne govorim o zemljama Zapadne Evrope, mislim da smo mi tek na početku borbe za spriječavanje diskriminacije u našem društvu.“
