Piše Heather Maher (Priredila Mirjana Rakela)
Odluka o vojnoj intervenciji u Siriji i dalje je aktualna, kao i rasprava o tome koliko bi takva akcija bila legitimna i u skladu s međunarodnim pravom, posebno ako ne dobije zeleno svjetlo u Vijeću sigurnosti UN. Mišljenja znanstvenika su podijeljena, jednako kao i svjetskih političara.
Geoffrey Robertson, ugledni odvjetnik koji se bavi međunarodnim pravom, i koji je bio sudac na Evropskom sudu pravde, Evropskom sudu za ljudska prava, kao i sudovima UNa-, smatra da je povijest puna presedana.
„Pravo na intervenciju, kako bi se zaustavio zločin protiv čovječnosti, koristio se tokom mnogih stoljeća. Tako je bilo i prije UN, tako će biti i nakon UN-a“, kaže Robertson.
Prije formiranja Svjetske organizacije 1945., Britanija nije trebala odobrenje da napadne strane luke kako bi zaustavila trgovinu robljem ili predvodila koaliciju kako bi prekinula zvjerstva Otomanskog carstva i oslobodila Grčka, pojašnjava Robertson.
"Ili, primjer drugi. Poslije formiranja Ujedinjenih naroda Idi Amnin je ubio 75.000 svojih građana i svrgnut je legitimnom invazijom koja nije imala odobrenje Vijeća sigurnosti. I masovna silovanja i genocid u Bangladešu 1971. također su okončani vojnom akcijom bez odobrenja Vijeća sigurnosti“, podsjeća Robertson.
Robertson ističe da je primjer Kosova također relevantan presedan. NATO akcija na Kosovu 1999. zaustavila je etničko čišćenje Albanaca od strane jugoslavenskih snaga i također nije imala odobrenje Vijeća sigurnosti. Nezavisna međunarodna komisija o Kosovu kasnije je ocijenila da se radilo o "legitimnoj" upotrebi vojne sile.
Ovaj pravnik naglašava da se kosovski primjer može primjeniti i na Siriju, jer su u oba slučaja uključeni zločini protiv čovječnosti, a i sada, kao prije 14 godina, Rusija se protivi intervenciji i vetom u Vijeću sigurnosti želi blokirati upotrebu sile.
To je dijelom razlog zašto on smatra da je Vijeće sigurnosti „neprimjeren tribunal“, kada treba hitno odlučiti o moralnim pitanjima. To tijelo je pod snažnim utjecajem politike koja ga može „zavesti“, kao što je bio slučaj 2003., kada je bivši američki državni tajnik Colin Powell uvjerio članice Vijeća sigurnosti (VS) da Irak ima oružje za masovno uništenje, što se kasnije dokazalo da je bila čista laž.
Umjesto da se odluka prepušta VS, Robertson bi radije vidio akciju glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona, koji bi trebao imenovati grupu nezavisnih međunarodnih pravnih stručnjaka da razmotre dokaze o krivici vlade Bašara al–Asada. Sam Asad je negirao da je zapovjedio napad.
Osim što bi se vojnom akcijom zaustavili zločini protiv čovječnosti, Robertson smatra da pravno opravdanje intervencije postoji i u Ženevskom protokolu iz 1925., o zabrani upotrebe kemijskog i biološkog oružja, što je Sirija potpisala, ali i u Konvenciji o kemijskom oružju iz 1993., koje je potpisalo 189 država, ali ne i Sirija.
"Ako ćemo djelovati protiv upotrebe kemijskog oružja, moraju postojati posljedice za one koji upotrebe takvo oružje. U suprotnom bi međunarodno pravo bilo bezvrijedno, nije vrijedno ni papira na kojem je štampano", naglašava Robertson.
Ono gdje ovaj stručnjak ne vidi pravnu logiku je UN doktrina o samoobrani na koju se poziva američki predsjednik Barack Obama, smatrajući da je upotreba kemijskog oružja prijetnja Sjedinjenim Državama.
"Mislim da je to previše. Ne možete reći da je za Ameriku akt samoobrane napasti Siriju. Ono što mogu reći je da trebaju zaustaviti zločin protiv čovječnosti - masovno ubojstvo koje čine Asadove snage, i to može opravdati ograničeni vojni udar", naglašava Robertson.
Potpuno suprotnog stava je Ian Hurd, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Northwestern i stručnjak UN-a, koji smatra da je vojna intervencija protuzakonita. On naglašava da je sporazum iz 1925., kojim se zabranjuje upotreba kemijskog oružja, zamišljen tako što se na umu imao međunarodni rat, a ne unutarnji konflikt.
Hurd ističe da je obaveza svih država nakon 1945. poštovati Povelju UN-a, koja je nedvosmislena kada je u pitanju vojna akcija koju jedna zemlja može poduzeti protiv druge:
"U međunarodnom pravu je jasno definirano da zemlje ne smiju koristiti silu protiv drugih zemalja, osim u samoobrani ili uz odobrenje Vijeća sigurnosti. To je središnja točka suvremenog međunarodnog pravnog poretka. Dakle, po međunarodnom pravu nema iznimke za intervenciju koja bi se pozivala na humanitarne razloge", kaže Hurd.
Profesor Hurd smatra da je vojna intervencija u Siriji opravdana samo moralnim razlozima i kaže da bi „ volio da Sjedinjene Države poduzmu akciju isključivo po tom osnovu“. No, zakon se ne temelji na moralnim argumentima.
Hurd priznaje da se među znanstvenicima već duže vrijeme vodi o tome da li je stvarnost promijenila međunarodno pravo i „da li je legalno koristiti silu iz humanitarnih razloga i bez odobrenja Vijeća sigurnosti".
Upravo je to ono što je sporno, jer se međunarodno pravo ne može mijenjati ovisno o željama pojedinih država, odnosno ovisno o moralnom kompasu pojedinih država koji ih prisiljava da reagiraju na stvari poput genocida. Ovaj stručnjak priznaje da se pitanje o efikasnosti međunarodnog prava postavilo nakon genocida u Ruandi 1994. godine:
"Posljednjih 20-ak ili više godina suočavamo se s tim posljedicama. UN su imali mirovne snage u Ruandi i one su znale za masovno ubijanje nevinih, a tvrdili su da po medjunarodnom pravu ne mogu ništa uraditi", podsjeća Hurd.
Američki državni tajnik John Kerry je kemijski napad u Siriji nazvao "moralnom nakazom", a francuski predsjednik Francois Hollande je rekao da bi jedino neprikladno bilo „ne učiniti ništa."
Hurd smatra da ukoliko se prihvati stajalište da se upotreba sile opravdava spriječavanjem zločina velikih razmjera, "onda postoji i argument da se u Siriji djeluje i bez odobrenja Vijeća sigurnosti".
Britanski parlament je 29.augusta odbacio mogućnost sudjelovanja svojih snaga u vojnoj akciji. U međuvremenu je predsjednik SAD Barak Obama odlučio da SAD trebaju izvesti napad na mete sirijskog režima, ali je rekao da će za bilo kakvu vojnu akciju tražiti odobrenje Kongresa.
Odluka o vojnoj intervenciji u Siriji i dalje je aktualna, kao i rasprava o tome koliko bi takva akcija bila legitimna i u skladu s međunarodnim pravom, posebno ako ne dobije zeleno svjetlo u Vijeću sigurnosti UN. Mišljenja znanstvenika su podijeljena, jednako kao i svjetskih političara.
Geoffrey Robertson, ugledni odvjetnik koji se bavi međunarodnim pravom, i koji je bio sudac na Evropskom sudu pravde, Evropskom sudu za ljudska prava, kao i sudovima UNa-, smatra da je povijest puna presedana.
„Pravo na intervenciju, kako bi se zaustavio zločin protiv čovječnosti, koristio se tokom mnogih stoljeća. Tako je bilo i prije UN, tako će biti i nakon UN-a“, kaže Robertson.
Prije formiranja Svjetske organizacije 1945., Britanija nije trebala odobrenje da napadne strane luke kako bi zaustavila trgovinu robljem ili predvodila koaliciju kako bi prekinula zvjerstva Otomanskog carstva i oslobodila Grčka, pojašnjava Robertson.
"Ili, primjer drugi. Poslije formiranja Ujedinjenih naroda Idi Amnin je ubio 75.000 svojih građana i svrgnut je legitimnom invazijom koja nije imala odobrenje Vijeća sigurnosti. I masovna silovanja i genocid u Bangladešu 1971. također su okončani vojnom akcijom bez odobrenja Vijeća sigurnosti“, podsjeća Robertson.
Robertson ističe da je primjer Kosova također relevantan presedan. NATO akcija na Kosovu 1999. zaustavila je etničko čišćenje Albanaca od strane jugoslavenskih snaga i također nije imala odobrenje Vijeća sigurnosti. Nezavisna međunarodna komisija o Kosovu kasnije je ocijenila da se radilo o "legitimnoj" upotrebi vojne sile.
Ovaj pravnik naglašava da se kosovski primjer može primjeniti i na Siriju, jer su u oba slučaja uključeni zločini protiv čovječnosti, a i sada, kao prije 14 godina, Rusija se protivi intervenciji i vetom u Vijeću sigurnosti želi blokirati upotrebu sile.
To je dijelom razlog zašto on smatra da je Vijeće sigurnosti „neprimjeren tribunal“, kada treba hitno odlučiti o moralnim pitanjima. To tijelo je pod snažnim utjecajem politike koja ga može „zavesti“, kao što je bio slučaj 2003., kada je bivši američki državni tajnik Colin Powell uvjerio članice Vijeća sigurnosti (VS) da Irak ima oružje za masovno uništenje, što se kasnije dokazalo da je bila čista laž.
Umjesto da se odluka prepušta VS, Robertson bi radije vidio akciju glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona, koji bi trebao imenovati grupu nezavisnih međunarodnih pravnih stručnjaka da razmotre dokaze o krivici vlade Bašara al–Asada. Sam Asad je negirao da je zapovjedio napad.
Osim što bi se vojnom akcijom zaustavili zločini protiv čovječnosti, Robertson smatra da pravno opravdanje intervencije postoji i u Ženevskom protokolu iz 1925., o zabrani upotrebe kemijskog i biološkog oružja, što je Sirija potpisala, ali i u Konvenciji o kemijskom oružju iz 1993., koje je potpisalo 189 država, ali ne i Sirija.
"Ako ćemo djelovati protiv upotrebe kemijskog oružja, moraju postojati posljedice za one koji upotrebe takvo oružje. U suprotnom bi međunarodno pravo bilo bezvrijedno, nije vrijedno ni papira na kojem je štampano", naglašava Robertson.
Ono gdje ovaj stručnjak ne vidi pravnu logiku je UN doktrina o samoobrani na koju se poziva američki predsjednik Barack Obama, smatrajući da je upotreba kemijskog oružja prijetnja Sjedinjenim Državama.
"Mislim da je to previše. Ne možete reći da je za Ameriku akt samoobrane napasti Siriju. Ono što mogu reći je da trebaju zaustaviti zločin protiv čovječnosti - masovno ubojstvo koje čine Asadove snage, i to može opravdati ograničeni vojni udar", naglašava Robertson.
Potpuno suprotnog stava je Ian Hurd, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Northwestern i stručnjak UN-a, koji smatra da je vojna intervencija protuzakonita. On naglašava da je sporazum iz 1925., kojim se zabranjuje upotreba kemijskog oružja, zamišljen tako što se na umu imao međunarodni rat, a ne unutarnji konflikt.
Hurd ističe da je obaveza svih država nakon 1945. poštovati Povelju UN-a, koja je nedvosmislena kada je u pitanju vojna akcija koju jedna zemlja može poduzeti protiv druge:
"U međunarodnom pravu je jasno definirano da zemlje ne smiju koristiti silu protiv drugih zemalja, osim u samoobrani ili uz odobrenje Vijeća sigurnosti. To je središnja točka suvremenog međunarodnog pravnog poretka. Dakle, po međunarodnom pravu nema iznimke za intervenciju koja bi se pozivala na humanitarne razloge", kaže Hurd.
Profesor Hurd smatra da je vojna intervencija u Siriji opravdana samo moralnim razlozima i kaže da bi „ volio da Sjedinjene Države poduzmu akciju isključivo po tom osnovu“. No, zakon se ne temelji na moralnim argumentima.
Hurd priznaje da se među znanstvenicima već duže vrijeme vodi o tome da li je stvarnost promijenila međunarodno pravo i „da li je legalno koristiti silu iz humanitarnih razloga i bez odobrenja Vijeća sigurnosti".
Upravo je to ono što je sporno, jer se međunarodno pravo ne može mijenjati ovisno o željama pojedinih država, odnosno ovisno o moralnom kompasu pojedinih država koji ih prisiljava da reagiraju na stvari poput genocida. Ovaj stručnjak priznaje da se pitanje o efikasnosti međunarodnog prava postavilo nakon genocida u Ruandi 1994. godine:
"Posljednjih 20-ak ili više godina suočavamo se s tim posljedicama. UN su imali mirovne snage u Ruandi i one su znale za masovno ubijanje nevinih, a tvrdili su da po medjunarodnom pravu ne mogu ništa uraditi", podsjeća Hurd.
Američki državni tajnik John Kerry je kemijski napad u Siriji nazvao "moralnom nakazom", a francuski predsjednik Francois Hollande je rekao da bi jedino neprikladno bilo „ne učiniti ništa."
Hurd smatra da ukoliko se prihvati stajalište da se upotreba sile opravdava spriječavanjem zločina velikih razmjera, "onda postoji i argument da se u Siriji djeluje i bez odobrenja Vijeća sigurnosti".
Britanski parlament je 29.augusta odbacio mogućnost sudjelovanja svojih snaga u vojnoj akciji. U međuvremenu je predsjednik SAD Barak Obama odlučio da SAD trebaju izvesti napad na mete sirijskog režima, ali je rekao da će za bilo kakvu vojnu akciju tražiti odobrenje Kongresa.
