Posljednjih dana zaposlenici bosanskohercegovačke RTV javno protestuju i nagovještavaju mogući štrajk. Zbog smanjenja broja platiša, zakonske obaveze u vezi sa ovom oblasti, prihod je značajno smanjen, a zaposlenicima prijete smanjene plate, kažu i otpuštanje. Po svemu sudeći, čitav ovaj sistem je ugrožen.
Koncept javnih emitera, koji je uspostavljen Zakonom iz 2005. godine nije proveden, očito je da ne daje rezultate i treba tražiti novi koncept, ocjenjuje za RSE advokat Plamenko Ćustović, osoba koja je od samog početka angažovana u nastanku i radu Javnog RTV servisa.
Javni servis je očigledno pred kolapsom, tako bar kažu. Još se drže iznad vode, a ni sami ne znaju do kada će tako biti. Šta je prema vašem stanovištu osnovni razlog?
Ćustović: Osnovni razlog je potpuno jasan. Radi se o tome da nije osigurana finansijska stabilnost. To je prema normalnim evropskim standardima zadatak države. Država je dužna da osigura mehanizme kojima će Javni servis imati stabilan, siguran i dovoljan izvor finansiranja. Toga nema i zbog toga je Javni servis u izuzetno teškoj situaciji, pa se čak govori i o kolapsu. Ja mislim da je to preteška riječ jer do kolapsa ne smije doći.
Ali očigledno su naši ljudi dosjetljivi u svemu. Našli su dovoljno načina da izbjegavaju ovu zakonsku obavezu. Još uvijek to smatraju pretplatom pa kažu- Koliko programa, toliko i para?
Ćustović: Da. Vjerovatno nije dovoljno urađeno u objašnjavanju ljudima šta je to Javni servis, kako se on finansira i zašto je važno za građane da imaju Javni servis. Pitanje plaćanja RTV takse se poprilično mistificira i često se govori kako se to ne može i kako se ljude ne može natjerati da plaćaju. Mislim da je to vrlo jednostavno riješiti odgovarajućim zakonskim odredbama. Mislim da to nije teško, stvar je samo odluke zakonodavca, što će reći Parlamenta, da želi da se to pitanje riješi i ono će se vrlo lako riješiti.
Ja znam kako neimaština tjera ljude da uštedi makar tih sedam ili osam KM, ali mi se čini kako je, što se tiče samog sistema, mnogo veći problem podrška pojedinih političara ovim neplatišama. Umjesto da naprave zakone, koji će natjerati ljude da plaćaju, oni kažu nemojte plaćati, zbog ovih ili onih razloga?
Ćustović: Puno političara se hvali da ne plaća RTV taksu iz ovih ili onih razloga. Ne bih govorio o neimaštini, kao o razlogu neplaćanja RTV takse. Tih 7,5 KM, siguran sam, ne predstavlja toliki problem, da se ne mogu platiti. Građani plaćaju velike iznose za kablovske operatere, pa i za razne druge usluge. Siguran sam da tih 7,5 KM ne može utjecati na egzistenciju građana.
Ali dobro dođu kao svojevrstan alibi?
Ćustović: To je čisti alibi. Slušao sam parlamentarce koji govore kako oni ne mogu savjetovati građane da plaćaju RTV taksu, zato što oni nisu zadovoljni programom. Takvo shvatanje izaziva potrebu da se tom i takvim parlamentarcima postavi pitanje - A da li je narod zadovoljan Parlamentom i vama kao takvima i vašim primanjima? Pošto je jasno da nisu, pitanje je da li će građani finansirati Parlament i parlamentarce. To je čisto politikanstvo, rukovođeno ličnim interesima.
Znači oni hoteći ostvariti svoje političke ciljeve, vrše ekonomski udar na sistem? Oni ljudi koji bi morali da brane zakone, koje su i donijeli, svim silama pozivaju na bezakonje?
Ćustović: To je vjerovatno bosanskohercegovački specijalitet. Oni jesu na riječima, uopšteno i apstraktno, za poštivanje zakona, ali kada im se konkretan zakon, iz ovog ili onog razloga ne svidi, odnosno kada ima interes da se taj zakon ne primjenjuje, onda pozivaju da se zakon ne poštuje. Veliko je pitanje da li u takvim postupcima ima elemenata krivičnog djela. To je zadatak za Tužilaštvo. Iz ove perspektive ne bih mogao to da cijenim, ali samo pozivanje na nepoštivanje zakona ukazuje da tu postoji neki problem.
Da pokušamo stvar pogledati sa one druge strane. Da li Javni servis, i njegovi dijelovi, i sami ponekad podstiču ljude na ovakvo ponašanje? Ne mislim da ocjenjujem program, nego u principu da li se vrši kompletna obaveza onoga što jeste Javni servis?
Ćustović: Potpuno ste u pravu. Daleko su Javni servisi od one uloge koju treba da imaju. Ispunjavanje njihovih programskih, zakonskih i društvenih zadataka nije ni blizu onog nivoa na kom bi trebali biti. To je drugo pitanje, ali prva stvar jeste osigurati da ti servisi mogu da vrše svoju funkciju, da se oni kadrovski i tehnički koncipiraju za obavljanje te funkcije. Onda se od njih može zahtjevati da rade šta treba. Puno je posla pred Javnim servisima da se ustroje na odgovarajući način i da budu ono što treba da budu.
Vi ste uz ovaj projekat od samog početka. Gledano sa strane, stiče se dojam kako je pri samom osnutku u čitav sistem ugrađena neka, makar i sitna greška?
Ćustović: Ono što mogu reći je ono što sam vidio i na svojoj koži osjetio. Jeste da sam ja u tome od početka. Taj proces je išao uzlaznom linijom sve do 2006. godine. Išao je nedovoljno brzo. Nikad nisam bio sretan tom brzinom, odnosno sporošću, ali je to bila konstantna uzlazna putanja. Problemi počinju nastajati od kad je donesen zakon 2005. godine koji je donešen uz saglasnost tri ministarstva, bez uticaja ljudi koji su u Javnim servisima. Zakon nije proveden. Taj zakon je predviđao uspostavu korporacije, za šta nije postojala odgovarajuća volja. Nije dobro definirao ni plaćanje RTV takse . Ako se govori o sistemskoj grešci, onda je ona nastala tada. Ipak sam skloniji tvrditi da se ne radi o grešci, radi se o nehtijenju da se zakon sprovede i da se uspostavi servis u punom kapacitetu.
Ili je možda došlo do nekih pomjeranja i rješenja u drugim segmentima? Čitav sistem to nije pratio. Recimo od odluke o konstutivnosti naroda. Do koje mjere je sve to ispoštovano?
Ćustović: Ne znam koliko je to vezano za odluku o konstutivnosti, ali pitanje hrvatskog kanala je bilo aktuelno od uspostave Javnog servisa, dakle od samog početka, 2000. godine. Međutim u razgovorima, pregovorima, dogovorima, to pitanje je skinuto sa dnevnog reda jer se trebao uspostaviti Javni servis koji će zadovoljavati interese svih naroda. Donošenjem zakona u vrijeme Petrića, to je bilo poprilično prevaziđeno pitanje. To pitanje je otvoreno tek kasnije u vrijeme Ešdauna, kada je to pitanje izvučeno iz upravnih odbora sistema i dato, iz razloga koje ja ne znam, da se pregovara među političarima, odnosno među tri ministarstva, entitetskih i državnog. To je pitanje onda politizirano, izvlačena su iz arhive pitanja koja su već bila riješena.
Pitanje hrvatskog kanala se isto tako pominje, dramatizira i poolitizira bez velike potrebe. Nikad se nije razgovaralo o tome ko traži taj kanal, kako će taj kanal izgledati, kako će se finansirati, kako će se kontrolirati njegov rad i tako dalje. Naprosto o tome se može razgovarati. To ne smije biti tabu tema, ali da vidimo kako će se to uklopiti u koncepciju modernog evropskog Javnog servisa. Mislim da, ukoliko bi se otvorio taj razgovor, a kada se ne bi samo postavljalo to političko pitanje, da bi brzo splasnuo jer oni koji to zagovaraju, nisu u stanju na adekvatan način to obrazložiti. Ukoliko je moguće, zašto da ne.
Isto tako mislim da se u ovim praktičnim pomacima u zadanim okvirima teško mogu očekivati neki rezultat, ali ljudi očigledno zagovaraju neke suštinske promjene u legislativi. Da li je to moguće?
Ćustović: Promjene u legislativi su apsolutno potrebne. Ovaj koncept javnih emitera, koji je uspostavljen Zakonom iz 2005. godine nije proveden i očito je da ne daje rezultate. Treba tražiti novi koncept, što podrazumijeva novu legislativu. Ne vidim neki problem, jedini problem je dobra volja da se to uradi.
