Crnogorsko društvo (ni)je dostojno svog istorijskog nasljeđa

Među stvarima kojima se s ponosom može pohvaliti Crna Gora je činjenica da antifašizam i dalje baštini kao svoju tekovinu i čuva s ponosom milenijumsku slobodarsku tradiciju. Ovakva se rečenica, u sličnima varijacima, može čuti prilikom obilježavanja važnih istorijskih datuma.

Jedan od njih, simbolika je opet htjela da to bude 13. jul, Dan je ustanka crnogorskog naroda, koji je inspiriso i Žan Pol Sartra, kao prvi organizovani antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi. Istog je tog dana na Berlinskom kongresu Crna Gora, kao evropska država, priznata 1878., te taj datum slavi i kao Dan državnosti. Ruku na srce, ipak je moguće da današnje generacije ne znaju ko su bili: Sava Kovačević, Peko Dapčević, Rifat Burdžević, Tršo ili Ljubo Čupić, ali je relativno dosljedno čuvanje antifašističke tradicije ipak pomoglo da se, drugdje dominanti pokušaji rehabilitovanja četnika, u Crnoj Gori ne omoguće.

Jasno je upućena poruka još prije više od desetak godina kada se pokušaj dizanja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću, na privatnom imanju kod Berana, završio tako što su ga nedležene državne službe digle u vazduh.

"Isto vide, a razno tumače, đavo prste u farbu umače".

Ovo su stihovi poznatog šansonjera koji se savršeno uklapaju u "novo čitanje" pojmova fašizma i antifašizma. Jer, kad vrag umoči prste u farbu, onda crna i bijela prelaze u nejasne valere sive. I onda, da li zbog uticaja politike, propagandne manipulacije ili jednostavno činjenice da je društvena vizura promijenjena, čini se da i istorija, kao nauka, prestaje da razaznaje boje koje su nekad bile u jasnom kontrastu.

"Možemo sa sigurnošću reći da su se fašizam i antifašizam, kao dva istorijska antipoda, dva različita ideološka sistema, koji su se sukobili u Drugom svjetskom ratu, po svojim posljedicama i po onome što u suštini znače, sada, nakon više od pola vijeka, relativizirali i da polarizacija nije onakva kao što je bila u prošlosti", rekao je istoričar Šerbo Rastoder, koji napominje da današnja savremena Evropa, a time i Crna Gora, antifašizam smatra svojom bitnom ideološkom polugom, na kojoj počiva njen vrednosni sistem.

"Antifašizam je danas sublimacija različitih ideja koje, ponekad, ne isključuju one desne ideje, koje su bile elementi fašizma, tako da bi se danas teško moglo reći da postoji jasna granica između ta dva pojma", navodi Rastoder.

"Država je načelno podržala antifašističku tradiciju, a u Crnoj Gori je antifašistička tradicija, prije svega, nešto što bitno polarizuje društvo, koje u istorijskom smislu čak do danas važi. Neki prigušeni glas se u smislu antifašizma u Crnoj Gori uvijek može čitati kao nešto što bi trebalo da vodi nekom pomirenju. Ova politička floskula o pomirenju je prosto izmišljena iz repertoara dnevne politike i u suštini u istorijskom smislu ne znači ništa. U istoriji ono što je bilo je bilo i to se ne može ponoviti. Ne mogu se pomiriti antifašizam i fašizam, osim kao neki novi surogat", riječi su ovog istoričara.

Da li istorija, ili vi kao istoričar, je u mogućnosti da bez dileme kažete ko su u Drugom svjetskom ratu bili fašisti, a ko antifašisti?

"Istorija kao nauka njeguje određene vrijednosti i sistem koji se mijenja iz generacije u generaciju. Teško bi se moglo reći danas, u ideološkom smislu, ko su fašisti, a ko antifašisti, ali bi se vrlo jasno moglo reći ko je taj ko se borio na strani antifašista, a ko je taj ko je bio u antifašističkom taboru. Tu dolazimo do nečega što je balkanski problem, a to je da se stanovništvo u odnosu na fašizam podijelilo i to na različite ideološke sisteme. Danas imamo u pojedinim zemljama da se ti ideološki sistemi mire. Onda imate čitav jedan galimatijas u miješanju ovih pojmova. Crna Gora je nedvojbena da je partizanski pokret bio antifašistički i da je prvi masovni oslobodilački ustanak upravo buknuo u Crnoj Gori 13. jula i da je taj ustanak, sam po sebi, bio jedan veličanstveni događaj", podsjeća Rastoder.

Ako poslijeratne generacije imaju dilemu u vezi sa shvatanjem fašizma i antifašizma, i to ne samo sa ideološkog aspekta, nego i sa određivanjem istorijskih uloga ideoloških, političkih i vojnih formacija koje su bile aktivne tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, borci Narodnooslobodilačkog rata su sa tim pojmovima načisto.

"Crnogorsko društvo, imajući gorko iskustvo iz Drugog svjetskog rata, a i spoznaju o karakteru fašističke ideologije, čvrsto i organizovano se svrstalo u antifašistički pokret. Utemeljeno je, kao uostalom i EU, na ideologiji antifašizma. Crna Gora istinski njeguje tradicije svojih oslobodilačkih ratova, naročito antifašističkog rata od 1941. do 1945. godine. Četnička ideologija i drugi vidovi agresivnog nacionalizma trajno su izgubili u Crnoj Gori", ističe profesor Ljubomir Sekulić, potpredsjednik SUBNOR-a Crne Gore.

Pojmovi fašizma i antifašizma, u Crnoj Gori su ovih dana aktuelizovani na pomalo bizaran način. Crnogorska Vlada je na osnovu, prije nekoliko godina potpisanog sporazuma sa zvaničnim Berlinom, pokrenula aktivnosti da se posmrtni ostaci vojnika Hitlerovog Wehrmachta, stradalih u Crnoj Gori, sahrane u krugu nekog od vojnih objekata crnogorske Vojske. Prvobitno je određen krug kasarne "Milovan Šaranović" u Danilogradu, ali pošto su se boračke organizacije i porodica narodnog heroja Šaranovića izjasnili protiv te ideje, Vlada se opredijelila za Vazduhoplovnu bazu VCG u Golubovcima.

NVO "Generalni konzulat SFRJ" iz Tivta pokrenula je, pred Ustavnim sudom Crne Gore, postupak za ocjenu ustavnosti ovog Sporazuma Crne Gore i Njemačke. Prvi čovjek ove NVO, Marko Perković, smatra da je to za Crnu Goru ponižavajuće.

"Šta tim vojnicima treba da se gradi spomenici i to, ni manje ni više, na aerodromu u Titogradu. Znači, ko god dođe u Crnu Goru, bilo da je državnik ili obični putnik, mora vidjeti koliko je Crna Gora ponižena jednim takvim činom", konstatuje Perković.

Koliko je antifašizam zaista temelj crnogorskog društva i države, a koliko samo deklarativna opredjeljenost, možda najbolje govori znanje mladih i tretman koji ima u obrazovnom sistemu.