Ovo je priča o dva Crnogorca, naučnika koji su karijeru ostvarili u inostranstvu. Prvi je profesionalno ime stekao u dalekom Japanu, a drugi u Americi.
Veoma priznati i uvaženi u sredinama gdje rade za RSE govore o tome kako su uspjeli, šta je mjera uspjeha i da li je lakše "probiti se" u svijetu ili kod kuće.
Dvojicu Pejovića, Časlava i Vojislava dijele hiljade kilometara.
Časlav živi i radi u Japanu, a Vojislav u SAD.
No, ono što im je zajedničko jeste to što su postali priznati naučnici i Crnogorci koji su uspjeh napravili van domovine.
Časlav živi u Japanu gotovo 20 godina, profesor je na prestižnom Kjušu Univerzitetu gdje u okviru pravnog fakulteta predaje međunarodno pomorsko pravo.
Početak je bio težak
"Ja sam došao u Japan bez ikakvog znanja jezika. Naredni problem je bio da napišem magistarski rad koji sam morao da pišem na japanskom jeziku, što je bio veliki izazov za mene. Ali kada je čovjek mlad i ambiciozan prepreke ne postoje. Mislim da je tu motivacija odigrala ključnu ulogu. Što se tiče moje karijere kao profesora prva godina je bila najteža jer sam ja došao iz jedne potpuno drugačije sredine, sa drugačijim standardima, načinom predavanja. Osim toga, morao sam da predajem na engleskom i japanskom jeziku tako da mi je ta prva godina bila dosta teška", kaže Časlav Pejović.
Časlav Pejović, profesor na Univerzitetu Kjušu, JapanVojislav je gotovo devet godina u SAD. Njegova oblast je biohemija.
Predaje na Univerzitetu u Čikagu i bavi se, za naše prilike neobičnim poslom. Piše naučne projekte za poznate farmaceutske kompanije.
"To su farmaceutske kuće koje prave lijekove i koje izvode kliničke studije. U razvojnom procesu jednog lijeka prvo se kreće od materijala kakvi su ćelijske kulture, pa eksperimentalne životinje pa ako se budući lijek pokaže da je bezbjedan za upotrebu na, na primjer zečevima onda polako može da se krene na ljude. Poslije prvih nivoa studija koji podrazumijevaju uglavnom dobrovoljce koji su zdravi kojima se lijek prvo daje kako bi se vidjelo ima li neželjenih efekata onda se polako dolazi u faze dva ili tri kada se lijek polako primjenjuje na pacijentima . Te studije su, kao i svake druge studije potpuno bezvrjedne ako se ne objave u nekim stručnim časopisima", kaže Vojislav Pejović.
Prije 20 godina počinjao je rat na prostorima bivše Jugoslavije i oni koji su željeli da se bave naukom nijesu imali šta da traže u svojim zemljama već ih je put odveo u svijet.
Sada je politička situacija stabilna, ali domaći naučnici i dalje nemaju dovoljno prostora za napredak .
Mladi i dalje odlaze
Profesora Časlava Pejovića pitali smo da li je sudbina malih država da gube kvalitetan kadar?
"Postoje male države koje su veoma privlačne, čak i za mlade naučnike kao što je recimo Singapur. Nije dakle stvar u tome da li je država mala već šta može ona da pruži mladim ljudima. Ne može se očekivati od mladih ljudi da ostanu u Crnoj Gori ako im se ne stvori šansa da ostvare svoje ambicije. Dopala mi se izjava novog premijera Igora Lukšića kako je izabrao mlade ljude za saradnike kako bi poslao poruku mladima da se na njih računa u Crnoj Gori. Možda je to bio samo marketing, ali je bio dobar marketing", kaže Časlav Pejović.
Vojislav Pejović smatra da se stvari sporo mijenjaju i da je za mnoge mlade naučnike iz Crne Gore i regiona i dalje teže uspjeti u svojoj zemlji nego u inostranstvu.
"Iz te naše generacije nas četvoro je bilo studenata generacije. Troje nas je u inostranstvu. Četvrta osoba je ostala u Beogradu i profesor je na Hemijskom fakultetu i uspješna je i to u međunarodnom smislu. Ali takvih je veoma,veoma malo", kaže Vojislav Pejović.
Osim što država još nije na visini zadatka kada treba promovisati i podržati domaće naučnike, profesor Časlav Pejović, kao još jednu prepreku na tom put vidi i mentalitet. U Crnoj Gori više cijene prečice od napornog rada.
"Kao lustraciju često navodim primjer da se u Crnoj Gori više cijene mangupi od bubalica, pri čemu pod mangupima podrazumijevam one koji se snađu i nešto ostvare bez ozbiljno uloženog truda dok se pod bubalicama podrazumijevaju oni koji savjesno, naporno rade i uče. Upravo tu imamo veliki kontrast u odnosu na Japan gdje bi se na mangupe gledalo sa podozrenjem i prezirom dok se najviše cijene upravo oni koji se kod nas posprdno nazivaju bubalicama. Ono što bi prvo trebalo promijeniti je upravo to", zaključuje on.
Veoma priznati i uvaženi u sredinama gdje rade za RSE govore o tome kako su uspjeli, šta je mjera uspjeha i da li je lakše "probiti se" u svijetu ili kod kuće.
Dvojicu Pejovića, Časlava i Vojislava dijele hiljade kilometara.
Časlav živi i radi u Japanu, a Vojislav u SAD.
No, ono što im je zajedničko jeste to što su postali priznati naučnici i Crnogorci koji su uspjeh napravili van domovine.
Časlav živi u Japanu gotovo 20 godina, profesor je na prestižnom Kjušu Univerzitetu gdje u okviru pravnog fakulteta predaje međunarodno pomorsko pravo.
Početak je bio težak
"Ja sam došao u Japan bez ikakvog znanja jezika. Naredni problem je bio da napišem magistarski rad koji sam morao da pišem na japanskom jeziku, što je bio veliki izazov za mene. Ali kada je čovjek mlad i ambiciozan prepreke ne postoje. Mislim da je tu motivacija odigrala ključnu ulogu. Što se tiče moje karijere kao profesora prva godina je bila najteža jer sam ja došao iz jedne potpuno drugačije sredine, sa drugačijim standardima, načinom predavanja. Osim toga, morao sam da predajem na engleskom i japanskom jeziku tako da mi je ta prva godina bila dosta teška", kaže Časlav Pejović.
Predaje na Univerzitetu u Čikagu i bavi se, za naše prilike neobičnim poslom. Piše naučne projekte za poznate farmaceutske kompanije.
"To su farmaceutske kuće koje prave lijekove i koje izvode kliničke studije. U razvojnom procesu jednog lijeka prvo se kreće od materijala kakvi su ćelijske kulture, pa eksperimentalne životinje pa ako se budući lijek pokaže da je bezbjedan za upotrebu na, na primjer zečevima onda polako može da se krene na ljude. Poslije prvih nivoa studija koji podrazumijevaju uglavnom dobrovoljce koji su zdravi kojima se lijek prvo daje kako bi se vidjelo ima li neželjenih efekata onda se polako dolazi u faze dva ili tri kada se lijek polako primjenjuje na pacijentima . Te studije su, kao i svake druge studije potpuno bezvrjedne ako se ne objave u nekim stručnim časopisima", kaže Vojislav Pejović.
Prije 20 godina počinjao je rat na prostorima bivše Jugoslavije i oni koji su željeli da se bave naukom nijesu imali šta da traže u svojim zemljama već ih je put odveo u svijet.
Sada je politička situacija stabilna, ali domaći naučnici i dalje nemaju dovoljno prostora za napredak .
Mladi i dalje odlaze
Profesora Časlava Pejovića pitali smo da li je sudbina malih država da gube kvalitetan kadar?
"Postoje male države koje su veoma privlačne, čak i za mlade naučnike kao što je recimo Singapur. Nije dakle stvar u tome da li je država mala već šta može ona da pruži mladim ljudima. Ne može se očekivati od mladih ljudi da ostanu u Crnoj Gori ako im se ne stvori šansa da ostvare svoje ambicije. Dopala mi se izjava novog premijera Igora Lukšića kako je izabrao mlade ljude za saradnike kako bi poslao poruku mladima da se na njih računa u Crnoj Gori. Možda je to bio samo marketing, ali je bio dobar marketing", kaže Časlav Pejović.
Vojislav Pejović smatra da se stvari sporo mijenjaju i da je za mnoge mlade naučnike iz Crne Gore i regiona i dalje teže uspjeti u svojoj zemlji nego u inostranstvu.
"Iz te naše generacije nas četvoro je bilo studenata generacije. Troje nas je u inostranstvu. Četvrta osoba je ostala u Beogradu i profesor je na Hemijskom fakultetu i uspješna je i to u međunarodnom smislu. Ali takvih je veoma,veoma malo", kaže Vojislav Pejović.
Osim što država još nije na visini zadatka kada treba promovisati i podržati domaće naučnike, profesor Časlav Pejović, kao još jednu prepreku na tom put vidi i mentalitet. U Crnoj Gori više cijene prečice od napornog rada.
"Kao lustraciju često navodim primjer da se u Crnoj Gori više cijene mangupi od bubalica, pri čemu pod mangupima podrazumijevam one koji se snađu i nešto ostvare bez ozbiljno uloženog truda dok se pod bubalicama podrazumijevaju oni koji savjesno, naporno rade i uče. Upravo tu imamo veliki kontrast u odnosu na Japan gdje bi se na mangupe gledalo sa podozrenjem i prezirom dok se najviše cijene upravo oni koji se kod nas posprdno nazivaju bubalicama. Ono što bi prvo trebalo promijeniti je upravo to", zaključuje on.
