"Ne bi trebalo da država 'odvaja' ljude koji su nevini stradali", kaže za Radio Slobodna Evropa Đulsa Ličina.
Njen suprug je prije 30 godina kao civil bio žrtva ratnog zločina.
Koliko su Đulsina nadanja realna znaće se u petak 29. decembra, kada će se, drugi put u poslednjih sedam mjeseci, pred poslanicima crnogorske Skupštine naći predlog zakona o civilnim žrtvama rata.
Prosrpska parlamentarna većina predlaže da se civilnim žrtvama rata smatraju samo one iz sukoba sa NATO u Crnoj Gori 1999.
Međutim, Evropski parlament je ocijenio da je takav predlog zakona selektivan.
Isti zakon, drugi pokušaj
Prosrpska parlamentarna većina prvi put ga je usvojila maja ove godine ali je tadašnji predsjednik države Milo Đukanović odbio da ga potpiše.
Isti predlog zakona sada je ponovo na dnevnom redu.
On propisuje da se civilnim žrtvama rata smatraju samo one iz sukoba sa NATO 1999. Konkretno samo žrtve i porodice žrtava iz Murina, varošice na sjeveru Crne Gore, u kojoj je u bombardovanju poginulo šest osoba srpske nacionalnosti, od čega troje djece.
Neopravdano je razdvajanje žrtvi po osnovu etničkog porijekla i vjeroispovijesti, smatraju u Akciji za ljudska prava (HRA), koja apeluje na poslanike da ne usvajaju zakon u ovom obliku.
Navode da bi ovaj status morale dobiti i žrtve posljedica rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH), poput otetih putnika iz voza u stanici Štrpci, ili porodica deportovanih bh. izbjeglica koje žive u Crnoj Gori
Prvi put zakon su predložile Demokrate a sada stranke prosrpskog Demokratskog fronta (DF).
Na pitanje Radija Slobodna Evropa zbog čega su ostali pri zakonskom rešenju koje je kritikovao Evropski parlament, iz DF-a nije stigao odgovor.
Aktuelni predsjednik države Jakov Milatović se u septembru sastao sa porodicama stradalih u Murinu, kojima je obećao da će se založiti da se zakon što hitnije nađe pred poslanicima.
HRA je Milatoviću predočila diskriminatornu prirodu ovog zakona.
Zakon ne tretira žrtve iz voza u Štrpcima
Jedna od takvih porodica koje zakon ne "prepoznaje" kao civilne žrtve rata su i srodnici stradalog Ilijaza Ličine.
Njega su uz još 19 putnika, civila nesrpske nacionalnosti, iz voza na liniji Beograd– Bar u stanici Štrpci, u istočnoj BiH 1993. izveli su i ubili pripadnici Vojske Republike Srpske.
Ličina je nakon otmice supruga ostala sama sa četvoro djece u neuslovnoj kući, nedaleko od Bijelog Polja.
Njen suprug je otet dok se sa radnog mjesta, iz Beograda, vraćao kući.
"Kad je bio najpotrebniji djeci, uzeli su ga. Krenuo je djeci, koja se nadaju da će tata doći da donese platu, a njega nije imalo. Najmlađi sin mi je tada imao tri godine. Teško je bilo. Sama, četvoro djece a nikakvih primanja", prisjeća se Đulsa Ličina.
Prema njenim riječima, pet dana poslije njegove otmice iz Beograda je kući stigla njegova radna knjižica, jer se nije javio na posao.
Ličina kaže da nikada nije uspjela da ostvari pravo na penziju iz Srbije.
Ona i djeca su preživjeli zahvaljujući rodbini.
"Tri godine poslije otmice supruga jedan sin je sebi oduzeo život. Ne znam kako sam to preživjela... Sahranili smo i kosti mog supruga a najveća bi mi želja bila da se pronađu kosti svih koji su pobijenih, ni krivi ni dužni", kaže Ličina.
Prethodnih trideset godina, prema njenim riječima, njena porodica nije imala nikakvu pomoć države.
Ličina ističe i da je socijalnu pomoć od 65 eura kasno ostvarila.
"Danas bi država trebalo da učini svima jednako. Moj muž i ti ljudi nijesu bili iz druge države nego iz Crne Gore, pa bi ova država i mojoj porodici i svima njima trebalo da obezbijedi podršku. I meni, evo pod stare dane... da ovoj djeci bar nešto obezbijedim u očevo ime", zaključuje Ličina.
Stradali civili na Kosovu bez statusa žrtve u Crnoj Gori
Pravo na nadoknadu ne bi mogla da ostvari ni porodica crnogorskog državljanina Tomislava Adžića, koji je otet na Kosovu poslije ukidanja ratnog stanja 1999. godine.
"Moj otac je otet nakon završetka bombradovanja 25. jula 1999. u Prištini u šezdestoj godini života, od strane Oslobodilačke Vojske Kosova i to u prisustvu KFOR-a. A mi, njegova porodica, koja živi u Podgorici nije stekla bilo kakvo pravo od strane države", kaže njegov sin Vladan Adžić za RSE.
On smatra da porodice čiji su članovi stradali kao njegov otac treba da dobiju zakonski status "civilnih žrtava rata".
"Otmica mog oca je ostavila ogromne posledice na sve nas, majku, brata i mene. Život nam se pretvorio u pakao i konstantno traganje za novim informacijama u želji da dođemo do istine ili barem do tijela kako bismo na dostojanstven način sahranili oca, ali bezuspješno."
Vladan Adžić ističe da će uprkos svemu njegova porodica nastaviti borbu jer vjeruju u pravdu.
Apeluje da nadležni zakonski izjednače sve civilne žrtve rata.
'Ratno stanje' odvaja žrtve
Usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, kako mu je puni naziv, predviđa socijalnu podršku države za žrtve.
Odrednica da je civilna žrtva rata "lice koje je poginulo, umrlo ili nestalo tokom oružanih sukoba za vrijeme ratnog stanja, na teritoriji Crne Gore", isključuje sve ostale žrtve jer je ratno stanje bilo proglašeno samo tokom NATO intervencije 1999.
Pri tom ratno stanje koje je proglašeno u Beogradu zvanična Podgorica nikad nije priznala, jer je tada bila u političkom sukobu sa vrhom Srbije.
NATO je bombardovao tadašnju SRJ koju su činile Srbija i Crna Gora, nakon neuspješnih pregovora o rješavanju krize na Kosovu, kako bi sprječio egzodus albanskog stanovništva zbog terora srpskih oružanih snaga.
Predloženi Zakon diskriminušići
Porodice stradalih podržavaju Akcija za ljudska prava i Udruženje "Štrpci – protiv zaborava".
Oni kao i Centar za građansko obrazovanje i Bošnjačka stranka od poslanika traže dopunu zakona, kojom bi status civlilne žrtve rata iz Crne Gore dobili svi stradali civili u sukobima '90-tih u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu.
Akcija podsjeća i na rezoluciju Evropskog parlamenta od 18. oktobra 2023. kojom se izražava zabrinutost zbog selektivnsti ovog zakona i upozorava da bi njegovo usvajanje moglo da kompromituje pregovore sa Evropskom unijom.
"Samo tako će Crna Gora napraviti otklon od ratne politike '90-tih i pokazati da su joj sve žrtve jednako bitne i da nema mjesta njihovom neopravdanom razdvajanju po osnovu etničkog porijekla i vjeroispovijesti", navodi Akcija.
Prema podacima Akcije, riječ je o ukupno 17 porodica, koje bi po tom osnovu ostvarile pravo na socijalnu podršku države Crne Gore.
