U unutrašnje stvari Crne Gore se, preko Srpske pravoslavne crkve )SPC), umiješala politika za koju se očekivalo da je nestala sa ovih prostora, a koja se promoviše kroz poruku takozvanog „srpskog sveta“, ocjenjuje nekadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Mesić kaže i da u regionu postoje velikodržavni projekti, te da nisu svi shvatili da se granice ne mogu mijenjati.
Nedavnu posjetu Mila Đukanovića Hrvatskoj na poziv predsjednika Zorana Milanovića, neposredno nakon cetinjskih sukoba, vidi kao potvrdu dobrih odnosa dvije države.
Milanović je prilikom posjete podržao politiku Đukanovića, poručivši da će skrenuti pažnju zapadnim partnerima na krizu u Crnoj Gori, nastalu nakon ustoličenja mitropolita SPC na Cetinju, uprkos protestima u kojima je više od 50 osoba povrijeđeno.
Obnavljanje politike koja je, činilo se, nestala
RSE: Može li se sve što se događa u Crnoj Gori posmatrati kao unutrašnje religijsko pitanje ili je u pitanju spoljnopolitičko pitanje sa jasnim implikacijama na region, kako ga očigledno zvanični Zagreb percipira?
Mesić: Dešavanja u Crnoj Gori jesu njeno unutrašnje pitanje ali ima i drugih implikacija. Jasno je da se radi o uplitanju crkve u državne poslove, što nije dobro. Konkretno, riječ je o uplitanju Srpske pravoslavne crkve, vrha pravoslavne crkve iz Beograda u vjerska pitanja ali i državne poslove Crne Gore. Onda se to može gledati i sa šireg aspekta jer nije dobro da se crkva miješa u državne poslove.
U Crnoj Gori se pokazalo da to nije isključivo crkveno miješanje već se preko crkve se miješa i politika, ona politika koja se, činilo se, prestala na ovim našim prostorima. Međutim, neki je obnavljaju.
U Crnoj Gori se pokazalo da to nije isključivo crkveno miješanje već se preko crkve se miješa i politika, ona politika koja se, činilo se, prestala na ovim našim prostorima. Međutim, neki je obnavljaju.U Crnoj Gori, kao i kod svih nas, crkva je odvojena od države ali u Crnoj Gori je specifično.
Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna i to bi svi trebali znati u smislu odnosa te dvije crkve, koje egzistiraju na prostoru Crne Gore. Ne bi trebalo da se miješa ni država u crkvene poslove niti crkva u državne. U Crnoj Gori se pokazalo da to nije isključivo crkveno miješanje već se preko crkve se miješa i politika, ona politika koja se, činilo se, prestala na ovim našim prostorima.
Međutim, neki je obnavljaju. Obnavljaju je kroz poruku „srpskog sveta“ pa je to samo jedan od dijelova te politike.
RSE: Činjenica je da je Srpska pravoslavna crkva u središtu političkih događanja, od izbora, preko formiranja Vlade, do poslednjih na Cetinju. Početkom devedesetih to nije bio slučaj. Kako je crkva postala tako važan faktor?
Mesić: Bilo je pokušaja kako zaustaviti osamostaljenje Crne Gore ali oni su bili bezuspješni. Ima onih krugova u Srbiji koji žive u iluziji da se putem SPC može promijeniti pozicija Crne Gore u svijetu, da se to može na neki način kroz crkvenu politiku sprovesti Crna Gora u krug „srpskog sveta“.
To su priče iluzionista. Od toga nema ništa. Dobro bi bilo da dođe do otrježnjenja i da se shvati. Crkva neka se bavi crkvenim pitanjima. Ne treba da se miješa u državne poslove. Gdje gdje god se crkva miješala u državne poslove bilo je na štetu crkve i na štetu države a najviše na štetu građana. To je neophodno shvatiti.
Sa konfederacijom bi se izbjegao rat
RSE: Generalno kako gledate aktuelnu politiku Srbije u regionu?
Mesić: Na tu politiku gledam sa kritičke tačke, iz više razloga. Svi koji se bave politikom znaju da smo mogli proći bez rata. Sasvim je jasno da je Titova Jugoslavija imala tri glavna integrativna faktora. Jedan je bio Tito i njegova harizma, kao ratni pobjednik nakon Drugog svjetskog rata. Drugo, kao jedan od najvećih političara samim formiranjem Pokreta nesvrstanih svrstao se u velike ili najveće državnike jer je okupio preko 150 država i preko tog Pokreta komunicirao sa zaraćenima u Hladnom ratu, Istoka i Zapada.
Drugi faktor je bila Komunistička partija saveza komunista koji je razbijen voljom Slobodana Miloševića i Saveza komunista Srbije, a treći faktor bila je Jugoslovenska armija koja je prestala praktično biti Jugoslovenska jer su iz nje izašli Slovenci, Albanci, Hrvati i Bošnjaci.
Ona se pretvarala u Srpsku armiju i Slobodan Milošević je bio uvjeren da s tom Armijom može ostvariti političke ciljeve. A njegov politički cilj nije bila federacija niti konfederacija, on je bio protiv toga. Milošević je varao svijet da se bori za Jugoslaviju. Svijet je bio sentimentalan prema Jugoslaviji zbog njenih zasluga u ratu, a i nakon njega.
Drugo, Milošević je varao i Srbe. Varao ih je jer je tvrdio „živjeli ste u jednoj državi, živjećete i dalje u jednoj državi“. On tu nije mislio na Jugoslaviju jer je nju razarao svim sredstvima. On je njima poručio „morate donijeti miraz Velikoj Srbiji u teritorijama“. To je bila njegova politika. 65 odsto Bosne i Hercegovine a od drugih šta se otme. Na Sloveniju nije računao. U Sloveniji nema autohtonog srpskog stanovništva.
Zbog toga što su nestali integrativni faktori trebalo je ići na novi politički dogovor. To je ono što nismo uspjeli. Ja, kao član Predsjedništva Jugoslavije a kasnije i predsjednik Predsjedništva pokušavao sam na sve načine da nađemo novi politički dogovor. A to je konfederacija. Da smo to uspjeli izbjegli bismo rat jer bismo se dogovorili. Oročili bismo konfederaciju na tri, pet ili osam godina, koliko se dogovorimo. Da se dogovorimo koji će biti konfederalni poslovi a koji poslovi se prenose na novoosnovane države. Konstitutivni elementi bi se osamostalili i potpisali bismo konfederalni sporazum.
To bi spasilo zemlju u svakom slučaju, nastavili bi put prema Evropi svi konstitutivni elementi, sve republike, samostalno. Ovako smo dobili „komadanje“ Jugoslavije na izazvanom ratu što je Milošević priželjkivao. Tu je našao saradnika predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana jer je i on pomislio da bi malo mogao da proširi hrvatske granice. Dakle, pokušaj dogovora o podjeli Bosne je pravi uzrok rata.
Imali smo 100.000 mrtvih a granica se nije promijenila ni milimetar. Vraćamo se na one poruke “srpskog sveta“ koje je Ilija Garašanin slao poput „ujedinjenje zemalja gdje god žive Srbi“, potom Stevana Moljevića, člana štaba Draže Mihailovića, koji je plasirao ideje proširenju srpskih granica. Imamo opet te pokušaje jer neki se nikako ne mogu osloboditi da se granice ne mogu mijenjati, da su granice zadate, arhitektura Evrope je završena i prema tome i arhitektura granica Srbije i prema Crnoj Gori i prema Kosovu.
Nema 'zahvata' na granicama
RSE: Primjećujete li sličnosti u današnjim procesima (u Crnoj Gori, ali i regionu - BiH, Kosovo …) sa događanjima sa početka devedesetih ? Imamo li ponovo velikodržavne koncepte?
Mesić: Očito da se neko ne može osloboditi svojih velikodržavnih ciljeva. Umjesto da se bori u svojoj zemlji za što veća građanska prava, za što veći životni standard, za što veće zapošljavanje, što veću saradnju između zemalja u regiji, opet se sanjaju veliki zahvati na granicama. Ali zahvata na granicama nema.
Ako nisu mogle biti moguće promjene granica u našoj regiji uz 100.000 žrtava, toliko oružja i vojske, pa kakva mora biti ta budaletina koja pomišlja da sada može to ostvariti? Cio svijet, a prije svega Evropa, je protiv bilo kakvog zadiranja u granice koje danas postoje.
RSE: Kako se na region može odraziti ono što se u Crnoj Gori dešava? Može li se prenijeti na region?
Mesić: Neće se preliti na region ali dobro bi bilo da se u Crnoj Gori ljudi osvijeste i da shvate da nema promjene granica. Jer u stvari ovo je pokušaj Srbije da kroz vjeru izvrši ono što nije mogla da uradi državnom politikom. To je posljednji pokušaj nekih krugova, ne optužujem sve, da misle da se može ostvariti. To su iluzije i to se neće dogoditi.
RSE: Da li imaju vezu procesi pregovaranja Srbije i Kosova sa ovim što se dešava na relaciji Podgorica – Beograd?
Mesić: Poteškoća naše regije je da Srbija, kao društvo, nije uspjela ono što su Nijemci shvatili posle Drugog svjetskog rata. Nisu shvatili da su krenuli za idejama koje su neostvarive. Nijemci su doživjeli katarzu. Išli za Hitlerom, najveći dio njih je podržavao Hitlera iza kojeg su ostale milionske žrtve.
U Srbiji se niko ne usuđuje da kaže da je Kosovo tehničko pitanje za Srbiju. Niti Srbija Vojskom može okupirati Kosovo niti na bilo koji način može nametnuti svoje rješenje Kosovu.
Srbija, nažalost, nije doživjela katarzu. Ona optužuje Miloševića, ne zato što je išao u rat već zato što nije u ratu pobijedio i sad se neki ne mogu složiti sa tim da shvate da su išli pogrešnim putem i da treba da otvaraju saradnju sa susjedima.
Iluzije su da neka politika u Srbiji može bilo šta prema Kosovu. U Srbiji se niko ne usuđuje da kaže da je Kosovo tehničko pitanje za Srbiju. Niti Srbija Vojskom može okupirati Kosovo niti na bilo koji način može nametnuti svoje rješenje Kosovu. Priče o tome kako je to „srce Srbije“ ili „njena duša“ može stvarati neke reminiscencije ali treba stvari gledati u sadašnjem kontekstu.
Srbija je mogla imati drugu politiku prema Kosovu. Na kraju, osamostaljenjem Srbija je mogla možda da prihvati federativnu saradnju sa Kosovom, konfederalan odnos, mnogo toga se moglo napraviti. Ali posle rata, koji je Kosovu nametnut, to su sada iluzije. Nema više mogućnosti da se bilo šta promijeni u odnosu Srbije i Kosova.
Kosovo je uglavnom priznato. Drugi koji ga nisu priznali to će učiniti. To ide svojim tokom. Dobro bi bilo kada bi bilo više informacija u Srbiji koje bi društvo moglo da orijentiše da se shvati da je politika Slobodana Miloševića bila pogrešna i da je pogrešno bilo ići za njom, i sada treba prihvatiti stvarnost. A stvarnost je samostalnost Crne Gore, samostalnost drugih republika koje su se osamostalile nakon nestanka Jugoslavije ali i realnost je i postojanje Kosova.
Ako Srbija ne može, zbog svojih unutrašnjih razloga, da prizna Kosovo može nešto drugo. Može da dozvoli da na granici Srbije i Kosova prolazi kapital, da prolaze građani, firme, da se ekonomski sarađuje, da ljudi nemaju problema kod prelaska granice, da se stabilizuje, onda će i rješenja biti bolja.