Sedmočlanu porodicu Aljone Kovrige i Konstantina Ivanova iz Ukrajine rođenje kćerke Marije u Crnoj Gori zauvijek je vezalo za zemlju njihovog izbjeglištva.
Šestomjesečna Marija, njihovo peto dijete, odrasta u privremenom domu sa roditeljima, braćom i sestarama, u Sutomoru kod Bara, na jugu Crne Gore. U tom primorskom mjestu čekaju završetak rata u Ukrajini kako bi se vratili u Dnjipro.
"Upoznala sam puno ljudi ovdje preko bebe, jer svi prilaze da je pomiluju, pitaju kako joj je ime, pa se i moj crnogorski uveliko poboljšao poslednjih pola godine", kaže kroz osmjeh Aljona.
Njena porodica je došla u Crnu Goru početkom ruske invazije na Ukrajinu jer je suprug Konstantin, kao građevinski inženjer, tu dobio posao na tri mjeseca. Nakon toga su planirali brz povratak u Dnjipro.
Međutim, rat se zahuktavao, i mjesec po mjesec topio nade u skori povratak. Tako se Aljona i porodila u Baru.
Kaže da nije bilo dodatno traumatično donijeti na svijet bebu u stranoj zemlji. No, kako primjećuje, za razliku od Ukrajine, gdje ljekar pomno sluša pacijenta, u Crnoj Gori ljudi slušaju doktora.
"Ljudi ovdje kažu "doktor zna najbolje", a ja sam navikla da razgovaram sa ljekarom, da upozna moj individualni slučaj, ali ovdje vidim da to nije tako", kaže Aljona.
U Ministarstvu zdravlja nema zvaničnih podataka o broju ukrajinskih beba koje su rođene u Crnoj Gori. Samo u Kliničkom centru u Podgorici, od februara prošle godine, rođeno je 40 ukrajinskih beba.
Odgajanje djece u izbjeglištvu
Prvi mjeseci nakon dolaska u Crnu Goru su bili kao izolacija, kaže Aljona:
"Nismo se ni sa kim viđali, razgovarali. Naša djeca su živjela u pidžamama. Nisu čak željela ni da se oblače".
Aljona dodaje da nikad nije ni pomislila da će morati živjeti van Ukrajine, gdje su imali kuću, organizovan život i planove za djecu. Odjednom, morala je da se konstantno nosi sa njihovom tugom i suzama.
Svo četvoro djece – Alisa, Mihailo, Oleksij i Nikola - uzrasta od sedam do jedanaest godina, teško su podnijeli promjenu sredine, odvajanje od svojih prijatelja, babe i đeda.
"Mihajlo je znao da plače i vrišti na javnom mjestu, ali mi niko za godinu i po dana nije rekao - tvoje dijete je preglasno.Svi su puni razumijevanja, i to mi je zaista pomoglo", kaže Aljona.
Pomoglo je i to što su djeca počela da idu u muzičku školu. Mihailo sada svira violončelo i klavir, ostali se bave i sportom, a u ukrajinskim centrima su sreli drugu djecu sa sličnim iskustvom, i shvatili da nisu sami.
Najstarija, jedanaestogodišnja Alisu kaže da joj je najveća želja da se vrati kući.
"Da se vratim u Ukrajinu. Prvo što ću uraditi je da zagrlim drugare. Sada ih vidim samo na ekranu kompjutera."
Aljona i Konstantin su razmišljali i o odlasku u neku evropsku zemlju gdje su bolji uslovi za izbjegle ali su zbog djece ostali u Crnoj Gori.
Kako kažu, u zemljama poput Njemačke i Francuske škola je obavezna, dok je iz Crne Gore pohađaju na daljinu, što im je važno jer tako djeca ostaju u kontaktu sa drugarima i učiteljima.
Aljona smatra i da je odgajanje djece u Crnoj Gori lakše nego u Ukrajini.
Tamo su se, kaže, još ponegdje održala stroga pravila vaspitanja iz vremena Sovjetskog saveza, da djeca moraju da imaju dobre ocjene i poštuju mnoga pravila.
"Mi nismo strogi roditelji, razumijemo da djeca mogu biti tužna, da imaju pravo na različite emocije. A ovdje vidim tu mekoću prema djeci", kaže Aljona.
Cetinje kao terapija
U porodici sa petoro djece ostaje malo vremena za suočavanje sa ožiljcima koje izbjeglištvo ostavlja na odraslima.
"Bilo mi je teško prestati da živim svoj život. Imala sam posao advokatice i organizovan život: prvo bi ostavili djecu u školu, zatim otišli na posao, djeca bi potom išla na dodatne aktivnosti. Tu su bili moji roditelji i mnogo prijatelja. A onda je sve stalo", priča Aljona.
Plakala je svaki dan, dok nije odlučila da osjećaj nemoći i tuge potisne dobrim emocijama - putujući sa djecom po Crnoj Gori.
Tokom jednog takvog izleta su na Cetinju vidjeli puno ljudi sa ukrajinskim zastavama, koji su pjevali ukrajinske pjesme. Bila je to jedna od protestnih šetnji u znak podrške Ukrajini koje se i dalje održavaju svakog 24. u mjesecu.
"Djeca su bila veoma iznenađena da vide dio Ukrajine ovdje", kaže Aljona.
Njena porodica od tada učestvuje u protestnim šetnjama, a odlazak na Cetinje je, dodaje, svojevrsna "terapija".
Komunikacija ljekovita za izbjeglištvo
Na pitanje šta misli o tome što su neke proruske partije na vlasti u Crnoj Gori, Aljona odgovara da nije iznenađena:
"Pročitala sam istoriju Crne Gore i vidjela da je pomalo nalik na našu. Vidjela sam da je ovdje bilo i onih koji su protiv nezavisnosti, na primjer. To pokazuje i njihov odnos prema ukrajinskom i ruskom problemu."
Iako je ruska zajednica u Crnoj Gori mnogo veća nego ukrajinska, Aljona kaže da među njima nema prijatelja, ali ima poznanika.
Njeno iskustvo je da Rusi koji u Crnoj Gori žive desetak i više godina, najčešće ne zagovaraju Putinovu politiku. Kaže da su neki dolazili u ukrajinski centar da pitaju mogu li pomoći:
"Međutim, mnogi od onih koji su došli nakon ruske invazije kako bi izbjegli mobilizaciju, stvari vide drugačije - kao u ruskim tv emisijama, i sa njima je teško komunicirati".
A komunikacija je za ljude u izbjeglištvu, kako dodaje, ljekovita.
"Steći prijatelje ovdje je lako jer su Crnogorci otvoreni i prijateljski. Za ovih godinu i po zaista nisam srela lošu osobu. Upoznala sam dobronamjerene ljude sa kojima možeš razgovarati i koji ti žele pomoći", kaže Aljona.
I u promjeni dvomilionskog Dnjipra za Sutomore, predgrađe Bara koji ima oko 40.000 stanovnika, Aljona nalazi dobre strane:
"U velikom gradu svi gledaju svoja posla. Ovdje svako zna svakoga, svi se smiješe i pozdravljaju uz pitanje "Kako ste?". U velikim gradovima je to pitanje samo za prijatelje".
Ipak dominira želja za starim prijateljima, porodicom i nekadašnjim životom.
"Odmah prvi dan nakon što se rat završi, želimo da se vratimo u Ukrajinu. Ali, ostajemo zauvijek vezani za Crnu Goru", kaže Aljona.
U Crnoj Gori je za poslednjih 19 mjeseci, nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, njenim državljanima odobreno 9.532 zahtjeva za privremenu zaštitu.
Riječ je o odobrenju za privremeni boravak kojim dobijaju zdravstvenu zaštitu, pravo na školovanje, rad i druga prava.
