Nakon što je propala vladina inicijativa da se u Crnoj Gori ustanovi Dan Njegoša kao Dan kulture, posvećen najvećem crnogorskom pjesniku Petru II Petroviću, dnevno-političke igre nanovo su vaskrsle debatu o tome zašto kontroverze i dalje prate njegovu bogatu literarnu zaostavštinu.
Može li Njegoša, koji je prije dva stoljeća, kao svjetovni i duhovni vladar, Crnu Goru izvukao iz mraka srednjeg vijeka i uspostavio temelje njene moderne državnosti, bilo ko svojatati i bilo ko odbacivati, tumačeći ga kroz prizmu savremene real politike?
Jedan od najznačajnih savremenih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije Miljenko Jergović, koji je bio jedan od lauerata Njegoševe nagrade, sa rezignacijom i nerazumijevanjem prokomentarisao je za podgoričke medije neuspjeh da Crna Gora ustanovi Njegošev dan, kao omaž svom velikom pjesniku.
Prema Jergoviću, tvrditi za Njegoša da je "genocidan pjesnik" besmisleno je. Onoliko koliko "genocida" ima u Gorskom vijencu, napominje Jergović, toliko, pa još tri puta više, ima "antisemitizma" kod velikog Šekspira. Stoga je, sve što se vrtjelo oko vladine incijative za proglašenje Njegoševog dana, za Jergovića politička manipulacija i olako arbitriranje onih koji nijesu kompetentni za kulturu i umjetnost.
Ne tako davno, povodom godišnjice Njegoševog rođenja, 13. novembra, na svom Facebook profilu, zapisao je: "Naši suvremenici s njegovom su veličinom imali mnogih problema: jedni, koji su ga koristili da opravdaju svoja ratna zlodjela, i drugi, koji su u njemu vidjeli krivca i inspiratora stradanja svojih suplemenika. Ni jedni ni drugi nisu Njegoša čitali, niti su ikad razumjeli što je to književnost i čemu ona služi".
I ugledni crnogorski književnik mlađe generacije Đuro Radosavović, primjećuje kako je oduvijek bilo pokušaja da se Njegoš zloupotrebljava i da služi za razna potkusurivanja, bilo politička bilo nacionalna. Takva je bila i sudbina Njegoševe nagrade, kao najvećeg literarnog priznanja u bivšoj Jugoslaviji, koja je nerijetko instrumentalizovana prema trenutnoj političkoj konjukturi i potrebama aktuelnih političkih i kulturnih elita u Crnoj Gori.
"Njegoš je pjesnik i kao pjesnik treba da se tumači, a ne iz ugla današnjice. Jer, kada bi danas živio Njegoš, on ne bi išao okolo i sjekao sabljama, već bio bio neki jak pjesnik, rječit čovjek, poput Toma Waitsa. Tako da su to zloupotrebe i političke igranke. Takođe, ako bi sudili Gorskom Vijencu, onda bi morali da sudimo Marseljezi i mnogom drugim. I Pjesmo o Rolandu i mnogim drugim djelima, i čitavom epu. Dakle sve je to pitanje konteksta vremena", navodi Radosavović.
Posljednjih godina, posebno, svjedoci smo svojatanje Njegoša i baštinjenje njegovog djela kao pripadnika ovog ili onog naroda, nametnute dileme da li je on crnogorski ili srpski pjesnik.
Profesora i književnika Dragana Koprivicu, iz prosrpske Demokratske narodne partije, pitali smo koliko se Njegoš da svojatati, na nacionalni ili bilo koji drugi način.
"Citiraću moju vrsnu koleginicu Anu Pejanović, koja je rekla: 'Njegoš govori za sve nas!' Mislim da je to prava rečenica. Dakle, Njegoša ne treba svojatati, jer on govori u ime svih nas, i ono što je suština Crne Gore, njeno biće, to nalazimo u ličnosti Njegoša, u njegovim stihovima. Njegoš je Alter ego Crne Gore, on je naše drugo ili prvo ja", kaže Koprivica.
Status totema
Pežorativna tumačenja Njegoševog literarnog opusa, posebno Gorskog vijenca, čija je "istraga poturica" doživljena kao preteča ovovremenog etničkog čišćenja muslimanskog ili bošnjačkog naroda, za RSE komentariše istoričar i akademik Crnogorske akademije nauka Šerbo Rastoder.
On naglašava da je Njegoševa estetika kao književnika nesporna, ali ne i njegova etika. Problem, prema riječima Rastodera, nije u Gorskom vijencu već u njegovoj upotrebi.
"Ima jako mnogo pitanja o kojima vrijedi raspravljati i o kojima vrijedi diskutovati. U Crnoj Gori to ne uspijeva, jer je Njegoš jednostavno uzdignut na nivo totema, pa bi svaka njegova desakralizacija, u dobrom dijelu javnosti bila tumačena kao nešto što je nenaučno i nešto što je vađenje Njegoša van konteksta vremena, a to je najčešća odbrana. Međutim, još niko nije objasnio zašto su Crnogorci u sve ratove da sada išli sa slikom Njegoša", ukazuje Šerbo Rastoder.
Da li 200 godina Njegoš ostaje i dalje neshvaćen u svojoj veličini i podložan raznim tumačenjima, koje nemaju veze sa autentičnim iščitavanjem njegovog djela?
"Interesantna mi je činjenica da u Beogradu postoji palačinkarnica 'Njegoševa palačinka' koja je krenula iz Njegoševe ulice i raširila se po gradu. I to je snaga Njegoša, da može da na neki način sve to ignoriše. I to, što sveštenstvo hoće da ga proglasi svecem, i to što političari hoće da uvedu praznik, Njegoš nalazi način da sve to preživi. On je toliko veliki pjesnik, da mu niko ne može ništa. On je sam sebe afirmisao, brendirao i toliko je veliki da su svi, u poređenju sa njim, zanemarljivi", ocjenjuje Đuro Radosavović.
Podsjetimo, u vrijeme kada je Njegoš pisao Gorski vijenac, Turska je kao osvajač nastojala da slomi svaki otpor u Crnoj Gori. U tim okolnostima Njegoš je zagovarao oslobodilačku pobunu, opjevanu kao "istraga poturica".
No, kako je zapisano u Wikipediji, njegov "humanizam" sadržan je u činjenici da ne teži uništenju svega što je neprijateljsko. Njegoš je za akciju, ali samo dotle dok neprijatelj konačno ne shvati da svako ima pravo na svoju slobodu. Dovesti neprijatelja tom saznjanju, osnovni je smisao njegove etike. Upravo tome posvetio je sljedeće stihove:
Facebook Forum