Kultura u BiH spala na individualno djelovanje

U Pragu je otvorena izložba Izeta Alečkovića. Akademski slikar iz Sarajeva, svojim je platnima razveselio, ali i rastužio zidove Galerije Dea Orh, u samom srcu starog praškog mjesta.

U intervjuu za RSE ovaj cijenjeni umjetnik govori o svom depresivnom ciklusu, kulturi i položaju slikara i umjetnika u BiH.

RSE: Kako se osjeća umjetnik kada dođe u jedan ovako lijepi, stari grad, koji je kompletan muzej?

Alečković: Impresioniran sam.

RSE: Vi ste prije neki dan proslavili rođendan?

Alečković: Tako je, 57-i.

RSE: Vi ste se rodili sa svojim zanimanjem?!

Alečković: Počeo sam još kao dijete. Prvo izražavanje je počelo šaranjem. Gdje je god bio beton, tu se slikalo kredama. Bile su krede za tene. Poslije onog rata, nije bilo cipela baš puno. Bile su tene Zepe. Onda se obavezno u kući imala kreda. Ne može se baš izaći sa flekavim tenama.

RSE: Član ste Udruženja likovnih umjetnika BiH. Da li je to više profesionalno ili sindikalno udruženje?

Alečković: Profesionalno, naravno. To je udruženje imalo velikih problema, koje ima i sada, kada je u pitanju finansiranje. Niko ne učestvuju u finansiranju tog Udruženja. Mi smo u samom ratu, i odmah poslije rata, nastojali da sačuvamo to krovno udruženje, bez obzira šta se dešava. Sada bar to udruženje finansira samo Kanton Sarajevo.

RSE: Izgleda da je Kanton Sarajevo zapravo postao BiH?

Alečković: Kada je u pitanju finansiranje, tako i jeste.

RSE: Obzirom da se za kulturu nikada manje nije izdvajalo, kakva je kultura u BiH?

Alečković: Ona je spala na individualce, na individualno djelovanje ljudi. Ona se svodi samo na projekte koje neko finansira izvana ili neke organizacije koje nisu stalni izvor primanja za kulturu. Oni se pojave s vremena na vrijeme i finansiraju pet izložbi godinu-dvije dana, raspisuju konkurse za te projekte. To prođe i opet se gasi.

Ratni ciklus

RSE: Kratki dio svog života ste proveli u Njemačkoj. Možete li usporediti odnos prema umjetniku jedne uređene države, kakva je Njemačka, i BiH?

Alečković: Moj komšija u BiH ne zna da sam slikar. U Njemačkoj sam živio u jednom malom mjestu i čim sam stigao, došli su lokalni novinari, pitali ko sam, šta sam. Moja je slika izašla u novinama. Tog dana mene su komšije tako lijepo pozdravile i svi su me znali. Poslije izložbe, znali su me još više. Umjetnik je na viskom nivou, to je status. Kako će se on ekonomski prilagoditi, kako će finansijski snaći, kako će sebe naći u tom prostoru, to je druga stvar. Njegov status kao umjetnika je vrhunski. Svi su mi bili pri ruci. Umjetnost je cijenjena i ima svoje mjesto u tom prostoru. Tim sam bio fasciniran.

RSE: Ima li šansi da se to promijeni u BiH?

Alečković: Nikada, teško.

RSE: Može li u BiH umjetnik živjeti od svoga rada?

Alečković: Ne može. Da živim samo od slikarstva, to je teško. To se mora svesti na nešto komercijalno, gdje nema umjetnosti.

RSE: Vaša izložba u Pragu je u jednoj od prestižnijih galerija u samom srcu Starog grada Praga. Sinoć smo se malo svađali oko vaših djela. Prepoznala sam igru, sreću, ali i tugu. Jedna moja prijateljica, koja je psiho-terapeutica, kaže da je to depresija?!

Alečković: Imao sam ciklus prije ovoga koji je dosta depresivan. Stvaranje slike počinje naglim podsvjesnim izrazom crteža, u brzom crtanju, u jednom stvaranju kompozicije, odnosa tih likovnih elemenata koji nastaju u prvom kontaktu - bijelo platno - crna boja. Imao sam jako depresivan ciklus koji je prolazio kroz rat. Nisam se tome odupirao jer sam veliki gubitnik u ratu. Sve je imalo svoje odnose. Jesam emotivac i tako slikam. Meni je jako drago kada ljudi to osjete. Smisao slikarstava jeste upravo taj da iskažem emociju i da se u toj slici ljudi traže, da je osjećaju. Ako čovjek posmatra sliku, a ne dirne ga, ne osjeti ništa u njoj, on izađe iz galerije za deset minuta. Sliku ne morate razumjeti, ali ako je osjetite, ako ta boja nešto kaže i dotakne emociju, znači da je slika u potpunosti uspjela.