BiH i heroji ljudskosti: Ni hvala ljudima velikih djela

Bosanskohercegovački heroji, oni koji su sačuvali ljudskost kad se zbog toga, posebno u ratnim godinama, gubila glava, više su priznati u drugim zemljama nego u svojoj vlastitoj.

To potvrđuje i posljednji primjer iz Beograda - predsjednik Srbije Boris Tadić ovih dana je posthumno odlikovao Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je od smrti, 1993. godine, spasio svog druga Alena Glavovića.

Ali, ima i drugih primjera koji potvrđuju da država BiH ne drži do najviših moralnih vrijednosti svojih ljudi. Kad ne bi bilo nevladinih organizacija u BiH, za njene dobre ljude u lošim vremenima znalo bi se malo - ili gotovo nikako.

Hrabrosti i ljudskosti Srđana Aleksića priznanje su odali NVO “GARIWO” i Helsinški komitet za ljudska prava. Sarajevo mu je dodijelilo bivšu Ulicu velikih drveta. U Trebinju nema obilježja Srđanu Aleksiću. Njegov otac Rade kaže:

„Ja bih najviše volio to obilježje u Trebinju, obilježje ljubavi, obilježje čovjeku - gdje možemo reći: poginuo je čovjek, rodio se čovjek.“

Među samo nekoliko zaslužnih ljudi iz cijelog svijeta kojima je prošle godine priznanje za hrabrost dodijelila vlada SAD-a, bila je i Bosanka Mina Jahić koja je početkom rata spasila Ferida Spahića od sigurne smrti. Na njenu adresu stiglo je i specijalno priznanje američke državne tajnice:

„Hilari Klinton, ona uokvirila i poslala, i svoj potpis, i upakovala u paketić - da vidite vi. A od ovih svojih! Ni kakve zlatne plakete, ni kakvog ljiljana, ništa.“

Zbog toga što je spasila dječaka ratne 1992. i odgojila ga kao svoje dijete, Sarajka Ivanka Šućur dobila je brojna priznanja, između ostalog i Republike Hrvatske:

„Dobila sam od Stipe Mesića ’Srce na dlanu’. U Padovi sam dobila i zasađeno mi je drvo. Više sam dobila vani nego ovdje.“

Zbog čega država BiH ne kaže barem hvala svojim herojima? Zašto Parlament BiH ne bi odao dužnu počast malim ljudima velikih djela?

Politika bez etike

Svoje viđenje iznosi Svetlana Broz, predsjednica nevladine organizacije „GARIWO“ i autorica knjige „Dobri ljudi u vremenu zla“:

„Mislim da u BiH osnovni problem nepriznavanja ljudi koji su zaista činili veličanstvene stvari leži u činjenici da većina političara ne želi da se suoči sa fenomenom takvih ljudi jer tom prilikom oni moraju sebe pogledati u ogledalo koje za njih predstavljaju ti ljudi. E onda ta lica budu često nakazna. Vrlo često u sredinama u kojima ti ljudi žive, ako su preživeli svoj ljudski čin, oni se osećaju usamljenima i odbačenima. Iz istog tog razloga ta sredina ne želi da prepozna svoje nakazno lice u njima, u njihovoj lepoti i njihovoj čistoti. Jer ako jedan političar odaje priznanje čoveku koji se iz njegove grupe suprotstavio onima koji su činili nasilje, taj isti političar priznaje da su neki pripadnici njegove grupe činili nasilje i zločine i odaje priznanje čoveku koji se tome suprotstavio. Ali gde je bio taj političar u to vreme? Da li se i on aktivno suprotstavljao? Svaki čovek se pita: ’Gde sam bio ja, šta sam ja uradio, da li sam mogao isto što i ličnost o kojoj se govori ili ne?’ I zbog toga imamo problem neprihvatanja najviših moralnih normi jer sami najčešće nismo bili u stanju da ih sledimo.“

Najviše moralne vrijednosti zamijenilo je nešto drugo, politika dominira nad etikom, ističe sociolog Hidajet Repovac.

„Takvi ljudi remete jedan sistem koji je uspostavljen i koji preferira ljude od politike bez morala. Naše društvo je takoreći ispražnjeno što se morala i etike tiče. Ono je potpuno okrenuto jednoj subkulturi i podkulturi koja dominira, tako da prave vrijednosti kod nas stoje apsolutno na dnu svakoga društvenoga respekta i svakoga društvenoga interesa. I to je logička posljedica politike bez etike, politike koja je beskrupulozna, koja bi sve pod sobom satrala samo da očuva određeni sistem vlasti“, kaže profesor Repovac.

Profesor Repovac takođe kaže da su pravi heroji potisnuti i zbog toga što je još uvijek važnije koje su nacije ljudi, a ne kakav djela čine.

„Ovo je tronacionalni, troetnički sistem koji će nas odvesti u propast svakako. Još uvijek taj sistem održavaju oni koji su ga uspostavili - i ko zna koliko će ga još održavati, a zahvaljujući ljudima koji su dovedeni u situaciju da se bore za koru hljeba i da vade stvari iz kontejnera. Oni nemaju kad ni razmišljati o takvim donosima. Oni su samo tijesto za mijesenje i za manipulaciju“, zaključuje Repovac.