Bosanskohercegovački književnik, publicista i novinar Mehmed Pargan, jedan od organizatora Festivala „Ljepota različitosti“ koji se održava u Tuzli, govori o tome ima li tolerancije u BiH, koliko su mladi spremni da se izbore protiv predrasuda, i koliko im u tome pomažu škole a koliko mediji.
Pargan: Naš je cilj bio da pokušamo pokazati da ključ svih nerazumijevanja, ključ netolerantnosti, leži upravo u činjenici da se ljudi ne poznaju i ne komuniciraju. Kad svakodnevno komuniciramo, dolazimo do spoznaja da smo mi jedno stjecište kvaliteta, ali i do spoznaja da ljudi s kojima komuniciramo pokazuju izuzetan kvalitet, možda veći nego što smo mi. Upravo su te spoznaje kod mladih napravile jednu preobrazbu u njihovoj svijesti i njihovom ponašanju.
Pargan: Činjenica je da smo ovdje imali jednu politiku koja je govorila o tolerantnosti i imala je kao svoj moto u politici. Nije SDP mogao forsirati nacionalizam. Zahvaljujući upravo tome imali smo sačuvano multietničko tkivo u Tuzli. Tuzla sad ima brend koji se zove baštinjenje tolerancije i to je jedna od stvari koja mnogo ljudi i investitora dovodi ovdje, pogotovo u kulturi.
Pargan: Mi smo imali ovdje jedan fin trougao koji je jako dobro funkcionisao, sve tri tačke u religijskom trouglu. Zadnje dvije decenije imali smo posebne poruke, nije bilo pozivanja na mržnju, na netoleranciju. Naprotiv. Možda je to koncept koji Bosna i Hercegovina može da koristi kao svoj budući put. Vidim da je dolazak novoga reisa prenio upravo taj koncept i prve njegove izjave bile su u tom pravcu – da prvo Bošnjaci muslimani moraju biti tolerantni, poziva ih na toleranciju i očekuje da to i drugi u Bosni i Hercegovini urade.
Odstupnica nacionalistima
Pargan: Oni od obdaništa imaju situaciju netolerancije. U Bosni i Hercegovini vjerovatno imate 30 posto škola u kojima je jednonacionalni nastavni kadar. Imate skoro dvije trećine škola u kojima se djeca uče da je Bosna i Hercegovina sastavljena od segmenata koji nisu Bosna i Hercegovina, dakle koji su susjedne zemlje. Kada bi nastavnici preuzeli zadatak da kažu: „Djeco, vi imate vaše komšije, prijatelje, koji se drugačije zovu, drugačije su vjere ili nacionalne pripadnosti. Oni su normalni, oni su dobri.“ – vjerujte da bi za deset godina Bosna i Hercegovina bila čak tolerantnija zemlja nego što je Francuska.
Pargan: I mediji – ne da ne insistiraju na toleranciji, nego su vrlo često generator netolerantnosti. Imamo nastavu u školama koja je – to odgovorno tvrdim - na nivou aparthejda. U školama imamo podučavanje netoleranciji. U takvoj Bosni i Hercegovini mi moramo poduzeti krupne korake.
Pargan: Nevladin sektor, umjesto da zaista gradi civilno društvo, gradi jednu sigurnu odstupnicu nacionalistima.
Pargan: Porodica je ćelija u kojoj se prepričavaju dnevni događaji u politici i društvu. Porodica je mjesto gdje se kažu stvari koje se ne mogu kazati vani. Tako se šire vibracije netolerancije. Koliko god da se zavaravamo, mi je u Bosni i Hercegovini imamo izuzetno puno.
Pargan: Ako to ne učinimo, sve drugo je uzalud. Ljudi uopšte nisu svjesni da su stjecište nacionalizma, da ono što čine jeste nacionalizam, netolerancija – želite da unaprijedite svoj narod, svoju grupu, a pri tome niste svjesni da kršite prava drugih. Ako i jednim promilom kršite prava drugih ljudi – vi ste netolerantni.
RSE: Već dvije godine se organizuje festival „Ljepota različitosti“, na kojem sudjeluju mladi iz zemalja regije ali i drugih europskih zemalja. Kako su mladi doživjeli proteklih godina takvu gradnju mostova?
Pargan: Naš je cilj bio da pokušamo pokazati da ključ svih nerazumijevanja, ključ netolerantnosti, leži upravo u činjenici da se ljudi ne poznaju i ne komuniciraju. Kad svakodnevno komuniciramo, dolazimo do spoznaja da smo mi jedno stjecište kvaliteta, ali i do spoznaja da ljudi s kojima komuniciramo pokazuju izuzetan kvalitet, možda veći nego što smo mi. Upravo su te spoznaje kod mladih napravile jednu preobrazbu u njihovoj svijesti i njihovom ponašanju.
RSE: O Tuzli se inače govori kao o gradu koji se ističe tolerancijom i multikulturalnošću. Zašto je Tuzla drugačija od, primjerice, Sarajeva, Travnika i drugih gradova?
Pargan: Činjenica je da smo ovdje imali jednu politiku koja je govorila o tolerantnosti i imala je kao svoj moto u politici. Nije SDP mogao forsirati nacionalizam. Zahvaljujući upravo tome imali smo sačuvano multietničko tkivo u Tuzli. Tuzla sad ima brend koji se zove baštinjenje tolerancije i to je jedna od stvari koja mnogo ljudi i investitora dovodi ovdje, pogotovo u kulturi.
RSE: Dobro, to je jednim dijelom zasluga politike. Što je s vjerskim zajednicama?
Pargan: Mi smo imali ovdje jedan fin trougao koji je jako dobro funkcionisao, sve tri tačke u religijskom trouglu. Zadnje dvije decenije imali smo posebne poruke, nije bilo pozivanja na mržnju, na netoleranciju. Naprotiv. Možda je to koncept koji Bosna i Hercegovina može da koristi kao svoj budući put. Vidim da je dolazak novoga reisa prenio upravo taj koncept i prve njegove izjave bile su u tom pravcu – da prvo Bošnjaci muslimani moraju biti tolerantni, poziva ih na toleranciju i očekuje da to i drugi u Bosni i Hercegovini urade.
Odstupnica nacionalistima
RSE: Što je s mladima općenito danas u BiH, što je s njihovom svakodnevicom? Imaju li mladi snage danas izdignuti se nad predrasudama i okrenuti neku novu stranicu u zemlji?
Pargan: Oni od obdaništa imaju situaciju netolerancije. U Bosni i Hercegovini vjerovatno imate 30 posto škola u kojima je jednonacionalni nastavni kadar. Imate skoro dvije trećine škola u kojima se djeca uče da je Bosna i Hercegovina sastavljena od segmenata koji nisu Bosna i Hercegovina, dakle koji su susjedne zemlje. Kada bi nastavnici preuzeli zadatak da kažu: „Djeco, vi imate vaše komšije, prijatelje, koji se drugačije zovu, drugačije su vjere ili nacionalne pripadnosti. Oni su normalni, oni su dobri.“ – vjerujte da bi za deset godina Bosna i Hercegovina bila čak tolerantnija zemlja nego što je Francuska.
RSE: Znači, ključni problemi, po vama, leže u školama?
Pargan: I mediji – ne da ne insistiraju na toleranciji, nego su vrlo često generator netolerantnosti. Imamo nastavu u školama koja je – to odgovorno tvrdim - na nivou aparthejda. U školama imamo podučavanje netoleranciji. U takvoj Bosni i Hercegovini mi moramo poduzeti krupne korake.
RSE: Što radi nevladin sektor, kojeg je ovdje jako puno?
Pargan: Nevladin sektor, umjesto da zaista gradi civilno društvo, gradi jednu sigurnu odstupnicu nacionalistima.
RSE: Svi djelimice snose odgovornost, ali što je s obitelji koja bi trebala biti osnova društva?
Pargan: Porodica je ćelija u kojoj se prepričavaju dnevni događaji u politici i društvu. Porodica je mjesto gdje se kažu stvari koje se ne mogu kazati vani. Tako se šire vibracije netolerancije. Koliko god da se zavaravamo, mi je u Bosni i Hercegovini imamo izuzetno puno.
RSE: Ipak, svatko treba krenuti od sebe.
Pargan: Ako to ne učinimo, sve drugo je uzalud. Ljudi uopšte nisu svjesni da su stjecište nacionalizma, da ono što čine jeste nacionalizam, netolerancija – želite da unaprijedite svoj narod, svoju grupu, a pri tome niste svjesni da kršite prava drugih. Ako i jednim promilom kršite prava drugih ljudi – vi ste netolerantni.
