Na popisu stanovništva manje od pet posto ljudi izjasnilo se da ne pripada nijednoj od tri dominantne religijske skupine. U tranziciji Bosne i Hercegovine iz socijalističke u samostalnu demokratsku državu izuzetno veliki broj ljudi koji nisu prakticirali religiju prešao je u religioznu skupinu koja danas preovladava u zemlji.
Student Pravnog fakulteta u Mostaru, Adi Čišić ne izjašnjava se kao ateist, ali ne prakticira religiju. Živjeti u BiH, a biti nereligiozan, u najmanju je ruku neugodno, kaže on. Kako to izgleda prvi put je osjetio u djetinjstvu, kada se nakon nekoliko godina života izvan zemlje vratio sa roditeljima u rodni grad:
„Odjednom se pojavio umjesto moje učiteljice neki novi učitelj. Pitao sam se što se događa. Drugi učenici su mi rekli da je to efendija, hodža, vjeroučitelj. Meni je to bilo čudno, nisam znao o čemu se radi. Došao sam kući, ispričao to roditeljima. Oni su onda otišli u školu i sredili da ja ne idem na vjeronauk. Nisam bio jedini koji nije išao na vjeronauk, bile su sa mnom još dvije osobe. Od nas 33, troje nas nije išlo na vjeronauk.
U tom slučaju najveći je bio problem, a taj problem postoji i danas, što bismo recimo imali pet sati, a vjeronauk je bio uglavnom negdje na sredini. I onda smo imali luft s vremenom. Nismo znali šta ćemo raditi. Društvo i škola se nisu potrudili da ispune to naše vrijeme pa bismo zujali oko škole.“
Od tih poslijeratnih godina pa na ovamo pred Adijem i dalje stoji imperativ da se opredijeli. U Mostaru postoje, kako kaže, na dvije strane, različiti zahtjevi:
„Svinjetina i alkohol su po islamu zabranjeni. Alkohol se prodaje normalno, redovno, ima ga svugdje, a nema svinjskog mesa. Kako to nazvati nego licemjernim. To je što se tiče lijeve obale, većinski muslimanske. Što se tiče zapadne obale, većinski katoličke, tu je postalo čak pomodarstvo ići nedjeljom na misu. Znači, ljudi tu dolaze da budu viđeni.
Na mobitelu su, ali bitno da su tu. To je takvo društvo. Ako se ti ne pojaviš barem jednom mjesečno na misi, odmah te pitaju gdje si i zašto nisi bio. Takvo smo društvo postali, može se biti nereligiozan, ali je postalo gotovo nepodnošljivo u tom smislu da nereligiozne osobe jednostavno nisu ravnopravne.“
Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz kaže da bh. građane koji ne prakticiraju vjeru njihovi religiozni sugrađani posmatraju u okviru vlastitih stavova te ih često smatraju nemoralnima:
„Bosanskohercegovačko društvo prema ateistima se odnosi kao prema osobama koje su, a priori, manje moralne, i odnosi se tako da im uskraćuje svaku moguću priliku za društvenu afirmaciju. Ako je već religija do te mjere privilegirana, onda se postavlja s pravom pitanje: 'Je li religija ovdje, u ovim uvjetima neka vrsta politički diktiranog sistema vrijednosti, odnosno je li ona čista ideologija?'“
Dogmatska pravila određene zajednice ne bi se trebala nikome nametati, ističe Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu:
„Ako ćemo kritički govoriti, bio je rat u BiH, ako je to zemlja sa toliko vjernika, znači oni su vodili rat. Ne mogu oni sada govoriti da su ateisti nemoralni, a oni moralni. Znači veliko je pitanje i u ateizmu i među vjernicima dobrih i loših ljudi i to je bitno.“
Licemjerje je i nagla preobrazba ovdašnjeg društva od ateističkog ka strogo religioznom, kaže Enver Kazaz. U samo nekoliko godina 90 posto nereligioznih pretvorilo se u više od 90 posto vjernika.
„Takav oblik licemjerstva je nezapamćen u svjetskoj praksi“, kaže Kazaz.
Mile Babić ovu pojavu tumači željom bh. građana da pripadaju određenom kolektivitetu, za koji je u BiH obavezno vezana religija.
„To je više kolektivizam, pripadanje, a nije osobna odluka i opredjeljenje. Znači, to je manjak slobode da budeš ono što misliš“, smatra Babić.
U zemlji u kojoj se vjerski identitet poistovjećuje sa etničkim ova opredijeljenost za određenu religiju ide u korist političara koji često upravo religiju koriste kao oružje. To je možda jedan od razloga što je u BiH sve manji broj ljudi koji se izjašnjavaju kao ateisti.
Facebook Forum