U zemljama regije nema ozbiljnog pristupa arhivskoj građi, posebice kada su u pitanju događanja i osobe koje su važne za noviju povijest ovih prostora. Arhivistička društva, a malobrojni znanstvenici, kao i memorijalni centri jedini su čuvari povijesti. Kilometri vrijedne povijesne građe nestali su u proteklom ratu, a poznato je i nedavno brisanje tragova kada je u Predsjedništvu BiH izgorio dio arhiva. Jedino vrijedni zapisi povjesničara vjerojatno će ostati trajni zapisi onoga što će u budućnosti itekako poslužiti znanosti.
Zlatko Dukić, novinar i publicist ima vrijednu arhivsku građu iz proteklog rata u kojoj je kroz priloge i emisije sabrano niz svjedočenja te sami događaji od 1992. do 1995. godine. Sam je shvatio kolika je vrijednost njegovih zapisa i memoara pa je tu građu ustupio Arhivu Tuzlanskog kantona. No, televizijska kuća za koju je tada radio ništa od ratnog izvještavanja brojnih novinara nije sačuvala pa se ne zna ni gdje je ta vrijedna građa završila. Ni institucije za tu arhivu nisu pitale iako je njen gubitak kazneno djelo.
„Kada je riječ o vođenju računa o toj građi koja je dokument i koja je neprocjenjiva onda je to više nego otužna slika. Jer zapravo niko ne smatra da mu je obaveza da to čuva niti da to makar na papiru sistematizuje. Sve je to prepušteno pojedinačnoj volji entuzijasta i osjećaju za odgovornost prema toj vrlo ozbiljnoj temi i vrlo ozbiljnom materijalu koji kad ga nema jednog dana će jako nedostajati. Mnogo mojih kolega koji su radili u ratu je trebalo biti konsultovano i da se od njih zatraži ono što je vrijedno i što itekako može koristiti. Sa mnom, proteklih dvadeset godina, nikada niko nije u vezi s tim razgovarao niti od mene šta tražio“, kaže Dukić.
Protekli rat je uništio ogromnu povijesnu građu, kaže nam profesor povijesti Azem Kožar. Primjerice, građa o džamiji Ferhadija je potpuno izbrisana. Kožar ističe da nikada nije ni postavljeno u BiH pitanje - postoji li način kako to vratiti.
„To su bili biseri Osmanske arhitekture. Žalosno je da se to tako sada zbiva. Sjećanja o svemu tome ne mogu kompenzirati historijske dokumente. Ko time treba da se bavi, to je jedno posebno pitanje. Mnogi misle da to trebaju arhivi raditi kao što su radili iza Drugog svjetskog rata. Jedno vrijeme su to radili i muzeji. Čija je danas odgovornost, to ni u jednom propisu nije predviđeno. Danas se smatra da je razumjevanje posljednjeg rata škakljiva tema, da je to neko čačkanje po historiji, neko svađanje naroda što je potpuni apsurd.“
I zemlje regije nose slične tegobe. Poznato je da je kilometarska građa grada Vukovara za vrijeme agresije također nestala. Tamošnji arhivisti posljednjih godina to pokušavaju vratiti kroz sjećanja i svjedočenja ljudi. Dražen Kušen iz Državnog arhiva grada Osijeka ističe da je to zadatak stručnjaka, ali prije svega Hrvatski memorijalni dokumentacijski centar.
„Taj centar prikuplja takve zapise, obrađuje ih i tako zapisane pohranjuje. Mi imamo konstatirano utvrđene činjenice o stradanju arhivskog gradiva tijekom Domovinskog rata. Mnogo je toga stradalo, kilometri gradiva malo je sačuvano. Ali ono što je sačuvano to je evidentirano. O tome se skrbimo stručno, onako kako je pripisano zakonom.“
Ako se vlastima prepusti briga o prošlosti onda će vlast uvijek reducirati činjenice od prethodnog razdoblja na koju se ona nastavlja. Opasnost je što može odbaciti dio nasljeđa. Latinka Perović, istaknuta povjesničarka je znanstvenica koja ne odbacuje ništa. Pojašnjava da upravo u tome leži odgovornost povjesničara, da povijest kao znanost objasni ono što se doista dogodilo.
„Da o tome istraživanjem, proučavanjem, a ne nagađanjem ponudi pouzdana zanja“, kaže Perović.
No, BiH se baš zbog nebrige očuvanja činjenica suočava s time da i dvadeset godina nakon rata isti događaj ima svoje ispisane povijesti.
„Kad postoje tri vrste istorije onda možete zamisliti kako izgleda njeno pisanje. Bazirano na improvizaciji, ličnoj, odnosno sumnjivo vjerodostojnoj uspomeni i dokumentima, kada se ono što je bilo trajno i što je bilo materijalno vrijedno zanemaruje. Mislim da će još dugo trajati to naopako pristupanje istoriji gdje će nju svako gledati i pisati iz svog ugla. Zajednička istorija je, mislim, daleko i mojoj generaciji i nekim budućim generacijama koje tek dolaze“, kaže Zlatko Dukić.
Latinka Perović ipak smatra da za obnovu intelektualne i moralne dimenzije ljudi balkanskih prostora ipak ima nade, ali samo uz ozbiljan pristup povijesti.
„Po mome mišljenju, naša moralna i intelektuana obnova ići će najteže i najsporije. Za nju se mora vrlo teško raditi. ja mislim da se u Srbiji vide tragovi toga napora. Ništa neće biti ni brzo ni lako, ali nigdje nije stavljena tačka na istoriju, na slobodu, na povjerenje među ljudima, na pravdu.“
Devedesete godine još uvijek na ovim prostorima dobrim dijelom kreiraju sadašnjost, zbog čega, upozoravaju istaknuti malobrojni znantvenici povjesničari, društvo danas egzistira na krivotvorinama. Budućnost tek dolazi. Nitko ne zna kakva će biti, a svi je se već boje.
