BiH je zemlja koja nema jedinstvenu arhivu ratne građe, što bi u budućnosti moglo predstavljati ogroman problem i dovesti do nesagledivih posljedica u rasvjetljavanju činjenica. Mnogobrojni dokumenti iz rata su izgubljeni ili propali, što će dovesti različitom pristupu povijesti u budućnosti.
Kao i u svemu u BiH, i u ovom slučaju politika igra ključnu ulogu. A politika u BiH još nikada nije otvorila ovo pitanje, čak štoviše nastoji ga zatrti.
Samo zahvaljujući entuzijastima, povjesničarima i arhivistima, dio ratne dokumentacije od 1992. do 1995. godine je sačuvan. Jedan dio dokumentacije nalazi se i u Haškom tribunalu, ali neki od značajnih dokumenata najvjerojatnije su zauvijek izgubljeni.
Profesor s Univerziteta u Tuzli Azem Kožar, primjerice, navodi da se uopće ne zna što je s dokumentima i građom o rušenju Ferhad-pašine džamije u Banjaluci.
Obnova Ferhadije, 2010.
„Ne vidim da se o tome razmišlja na prostoru Srbije i Crne Gore u kojima je odnos prema ratu bio drugačiji nego što mi iznutar BiH to osjećamo, gdje se nastoje zatrti tragovi o ratnim zbivanjima i dešavanjima i gdje je na neki način to pitanje marginalizirano. Nijedan propis u tim sredinama ne reguliše ovo pitanje, ne obavezuje, ne ukazuje na poseban značaj arhivske građe ratne provinijencije. Jedino četiri kantona iz Federacije imaju klauzule o zaštiti te arhivske građe“, kaže Azem Kožar.
Šesnaest godina nakon rata pitanje o ratnoj dokumentaciji nikada nije otvoreno, mada su pojedini arhivi iz Federacije radili na tome da u Sarajevu zaživi zajednički dokumentacijski centar u koji bi bio smješten cijeli ratni arhiv i u koji bi se u dogledno vrijeme smjestila i dokumentacija iz Haškog tribunala.
Džemila Čekić iz Historijskog arhiva Sarajevo kaže da država za takvo što nikada nije pokazala interes.
„Arhivisti znaju kakva je opasnost za tu građu. Mi čak imamo informacija da su određena dokazna sredstva na suđenju u Haškom tribunalu, koja su koristila za neki istražni postupak, uništena. Konkretno za Srebrenicu. Oni su smatrali da je to iskorišteno, da to nije više bitno. Ali svaka ta građa, svaki taj dokument sve dotle dok se ne istraži zadnje to djelo, je važna jer će nekada neko to proučavati i na tome raditi“, navodi Džemila Čekić.
Povijesti treba otklon od politike
Svi naši sugovornici smatraju da ukoliko uskoro ne bude arhivske građe iz rata na jednom mjestu, mogli bismo imati nesagledive posljedice. A koliko te posljednice mogu biti opasne svjedoče primjeri iz Hrvatske koja je također tek 14 godina nakon rata dobila Memorijalno - dokumentacijski centar Domovinskog rata koji još uvijek traga za značajnim dijelom ratne dokumentacije.
„Još uvijek pronalazimo gradivo. Dobra stvar je što su neki dokumenti bili po raznim hrvatskim institucijama, a prema zakonu o našem centru to bi trebalo sve doći u taj naš jedinstveni centar, gdje bi se to trebalo obraditi,
"Ako imate dokument, onda bi istina trebala biti objektivna“, kaže Josipa Maras – Kraljević.
čuvati i arhivirati na pravilan način, da bi se moglo na jedan objektivan način procijeniti što se dogodilo i kako se to sve odvijalo na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno same Hrvatske. Ako imate dokument, onda bi istina trebala biti objektivna“, kaže Josipa Maras – Kraljević.
A BiH, upravo kao i Hrvatska, suočava se s optužnicama iz Srbije. No, za razliku od BiH, hrvatskim braniteljima upravo će Centar Domovinskog rata pomoći u njihovoj obrani, oni se nadaju i u odbacivanju nekih optužnica:
„Mi smo uvijek otvoreni za suradnju sa bilo kojim drugim institucijama pravosudnog tipa ili nekim drugim znanstvenim institucijama, tako da smo već i surađivali na tom planu - jednostavno dajemo informaciju ukoliko je mi imamo. Naravno da se treba ograditi od bilo kakvih političkih uticaja na naš rad, što se ne događa, ali samo postojanje nas kao institucije je dobro.“
TV snimci granatiranja Sarajeva služe kao dokaz na suđenjima za ratne zločine u BiH.
No, da će u BiH uskoro zaživjeti jedan ovakav centar kakav ima Hrvatska, a koji bi mogao biti oslonac i institucijama države i politici i braniteljima nitko nije optimističan, pa ni profesor Hajro Kofrc sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Sve je to zato, kaže on, jer je povijest postala stvar dnevne politike:
„To je jedan katastrofalan pristup. Historija - ako pođemo i od one latinske izreke da je učiteljica života - jeste nešto što treba da ima duboki otklon od politike i da u svakom slučaju, u svakom pogledu, u svakoj oblasti ima jedan status koji će joj davati nezavisnost i omogućavati da objektivno procjenjuje, odnosno da objektivno registruje historijske događaje koji postoje“, kaže profesor Kofrc.
RSE: S ovog aspekta gledajući, jeste li optimistični?
Kofrc: Ne - ja moram odmah to kazati ovako rezolutno. Ne, bar u nekom periodu koji se može mjeriti možda za nekoliko godina optimistički, a možda i za jednu deceniju.
Arhiva ratne dokumentacije, prema mišljenju naših sugovornika, pomogla bi i u rasvjetljavanju činjenica o tome tko su bili ratni profiteri i zločinci. Jedinstvena ratna dokumentacija dovela bi do još brojnih, neotkrivenih masovnih grobnica. Ovako, sve je još uvijek daleko od istine i činjenica.
