Novinar BBC Allan Little, koji je zajedno sa Laurom Silber napisao knjigu „Smrt Jugoslavije“, u intervjuu za RSE govori o svom iskustvu ratnog izvještača kao i o jednoj rezoluciji UN-a iz 1993. koja je bila prolog za genocid u Srebrenici.
RSE: Uz dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici Vi sigurno imate i lična sjećanja i lične uspomene jer ste kao glavni izvještač BBC-ja pokrivali veći dio rata u Bosni i Hercegovini. Gdje ste tačno bili u julu 1995. godine?
Little: Nažalost 1995. godine sam napustio Bosnu i otišao sam u Afriku, ali tačno se sjećam gdje sam bio kada sam čuo da je pala Srebrenica. Bio sam na zadatku u Angoli. Probudio sam se i na BBC-u sam čuo da su srpske snage ušle u Srebrenicu. Odmah sam znao da je to početak katastrofe. Sjećam se da sam nazvao BBC desk u Londonu i rekao im da je ovo užas, da će se desiti stotine ubistava u naredna dva-tri dana i da bismo trebali nešto da uradimo jer nam je poznat taj obrazac i znamo šta se dešava kada padnu enklave kao što je bila Srebrenica. Imao sam u vidu to da su se po istoj matrici već događali masakri i da se ono što se desilo u Srebrenici razlikuje samo u razmjerama od onoga što se dešavalo tokom četiri godine, ne samo u Bosni već i u Hrvatskoj godinu dana prije nego što je počeo rat u Bosni. Taj obrazac nam je bio poznat od Vukovara pa nadalje, znali smo da će se desiti masovni zločini. Stoga, mislim da smo znali šta će se desiti.
Braniće vas plava UN zastava
RSE: Jeste li poslali vaš izvještaj BBC-u, jesu li prihvatili vaše upozorenjeoko Srebrenice?
Little: BBC je bio dobro pokriven na terenu. Ja nisam imao nikakvu ulogu u tome u julu 1995. Ali najviše žalim što nismo reagovali u aprilu 1993., više od dvije godine prije genocida u Srebrenici, kada je usvojena tzv.rezolucija UN-a o sigurnim zonama, u isto vrijeme kada je na Sarajevskom aerodromu potpisan sporazum o razoružanju između komandanta srpske vojske generala Ratka Mladića i komandanta Armije BiH Sefera Halilovića. Tog dana mi je bilo jasno da taj sporazum u sebi nosi sjeme predstojeće katastrofe jer ono što je prezentirano svijetu kao sporazum o razoružanju je zapravo bio sporazum o predaji koji je stanovnike Srebrenice učinio potuno nezaštićenima unutar njihove enklave. Imao sam snažan osjećaj u aprilu 1993.godine kada je usvojena ova rezolucija UN-a u New Yorku da ovaj sporazum ima za cilj razoružati stanovnike Srebrenice, a istovremeno zadržati liniju opsade. To nikako nije značilo razoružati srpske snage oko Srebrenice. Imao sam vrlo snažan osjećaj u aprilu 1993, dakle, dvije godine prije masakra, da će se masakr desiti svakog trenutka. Sjećam se da sam te noći otišao na press konferenciju u Sarajevu koju je sazvao švedski komandant koji je bio na čelu UN-ovih trupa i da sam ga pitao, kada sporazum o razoružanju stupi na snagu, šta će stajati između ljudi u Srebrenici i oružja onih koji ih ubijaju proteklih godinu dana. Odgovorio mi je da će Srebrenicu štiti plava zastava Ujedinjenih nacija. Rekao je da će bilo kakav pokušaj napada na Srebrenicu zapravo predstavljati napad na cijeli svijet. Sjećam se da sam tada pomislio da, s obzirom na to kakvu su reputaciju imale UN-ove trupe u proteklih godinu dana diljem BiH, ne bih želio da moji najmiliji ostanu zatočeni u Srebrenici i da njihova sigurnost zavisi od Plavih beretki. Sjećam se da sam te noći napisao članak u kojem sam rekao da, kada padne Srebrenica, slijedećeg mjeseca ili godine i kada stotine muškaraca bude ubijeno na okolnim poljima i odneseno u masovne grobnice, niko od nas ne smije reći da nismo znali da će se to dogoditi. Napisao sam taj članak u aprilu 1993.godine ne zato što sam vidovit već zato što smo svi znali taj obrazac, svi smo znali da je to cijena koju će Srebrenica platiti ako padne. I to je bilo dvije godine nakon što je zaista pala. Stoga smatram da je genocid bio predvidiv i da se mogao spriječiti. Ta UN-ova rezolucija iz aprila 1993. je sastavljena nabrzinu i u panici i odmah se moglo znati šta će se desiti.
RSE: Samantha Powers, američka predstavnica u UN-u, je u to vrijeme bila izvještač za Washington Post. I ona je predvidjela masakr prije nego što se dogodio i izvijestila je o tome svoju medijsku kuću. Ali njen članak nije bio objavljen jer joj je rečeno da njen zadatak nije da predviđa događaje već da izvještava o onome što se doista događa. Ako prema pravilima novinarske profesije novinar ne smije izraziti svoju procjenu niti dati bilo kakvo upozorenje zar se u tome ne gubi smisao novinarskog posla?
Little: BBC također nije objavio članak koji sam napisao iz istog razloga jer se nije radilo o reportaži već o mojoj procjeni. Nešto vrlo zanimljivo se desilo u Ujedinjenim nacijama te noći u aprilu 1993. Sjećam se da sam čitav dan stajao na Sarajevskom aerodromu i da nije bilo nikakvih pregovora. General Mladić se jednostavno pojavio sa dokumentima za predaju i rekao da se nema o čemu raspravljati, samo to treba potpisati. Svi smo to vidjeli, ali zvaničnici UN-a su nas držali tamo satima i govorili nam da je sama činjenica da zaraćene strane sjede za stolom i razgovaraju, znak napretka. To nije bilo tačno. Oni su samo odugovlačili i čekali da se nešto desi u New Yorku. Kada su nas poslali nazad u grad jer se nije imalo o čemu izvještavati, rekli su nam da će nas informirati čim dođe do bilo kakvog sporazuma. Informirali su nas u pet sati ujutro. Nazvao nas je glasnogovornik UN-a u Sarajevu i rekao nam je da imamo sporazum i objasnio nam je o čemu je riječ. Oko šest ujutro sam nazvao svoje uredništvo i rekao sam im da je potpisan sporazum o Srebrenici i pitao ih da li žele detalje. Urednik mi je rekao da sve već satima znaju jer su dobili informaciju protekle noći iz New Yorka i objavili su je u vijestima u ponoć. Oni su namjerno sakrili informacije od dopisnika u Sarajevu jer su znali da mi znamo o čemu je riječ, a objavili su ih noć prije u New Yorku, a da nas nisu obavijestili. Učinili su to putem dopisnika Ujedinjenih nacija jer su znali da će oni ubijediti svijet da se radi o sporazumu o razoružavanju sa kojim su svi zadovoljni. Mi smo, međutim, znali da se ne radi o sporazumu o razoružanju, već o predaji i znali smo da je sve to vrlo opasno. Oni su vrlo mudro plasirali vijest iz New Yorka, dali su je novinarima koji su se također bavili Kambodžom, Angolom i Ruandom, tako da nisu ulazili u suštinu sporazuma. Sjećam se da sam se osjećao razočarano i iznevjereno jer su Ujedinjene nacije sprovele ovaj novinarski coup d’etati, prodale su svijetu ovu katastrofalnu rezoluciju kao diplomatski trijumf. To je bilo sramotno i bio sam šokiran.
RSE: Ta rezolucija je zapravo bila uvod u ono što će se desiti u julu 1995.
Little: Da, ali poražavajuće je da smo već u tom trenutku znali da je to uvod u ono što će se desiti. Odmah smo znali da će ova rezolucija ostaviti stanovnike Srebrenice nezaštićene ina nemilosti onih koji su ih okupirali i ubijali već godinu dana. Dakle, u aprilu 1993.smo znali da je ovo recept za masovna ubojstva.
Ideja jednake krivice
RSE: Mjesec dana prije obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici, Naser Orić je bio uhapšen u Ženevi na osnovu potjerniceiz Srbije. Da li takvi potezi vode novoj krizi na Balkanu?
Little: Mislim da je najveća prepreka bilo kakvom napretku u Bosni kontinuirano odbijanje Srbije da prizna ono što se dogodilo. Srbija još uvijek nije imala premijera niti predsjednika koji je u stanju suočiti se sa realnošću. Što se tiče Nasera Orića, nemam nikakvih komentara o njegovoj ličnosti, o njegovoj ulozi u ratu, niti o njegovoj krivici ili nevinosti. Jedino mogu reći da se Međunarodni tribunal već bavio tim slučajem i odbacio optužbe. Ono što me zabrinjava su dugogodišnji napori Srbije da izvede pred sud one koji su bili na drugoj strani kako bi se raširila ideja da se radilo o uravnoteženom sukobu sa jednakom odgovornošću na sve tri strane. To je ideja koja je prevladavala u zapadnim demokratskim državama devedesetih godina. Javnost u Srbiji smatra da je Međunarodni tribunal vrlo pristrasan i da je protiv Srba. Čini mi se da Srbija pokušava uspostaviti ideju da su sve strane jednako krive tako što će podnijeti tužbe protiv ostalih učesnika sukoba. Tako je bivši član predsjedniptva BiH Ejup Ganić uhapšen u Londonu i proveo je nekoliko dana u dobro čuvanom zatvoru na osnovu optužbi koje su već razmatrala i odbacila dva različita suda. U Austriji je uhapšen i bivši general Armije BiH Jovan Divjak na osnovu slične potjernice. Sve to je dio kampanje da se uspostavi ideja da odgovornost Srbije nije ništa veća od odgovornosti ostalih zemalja u regionu. Smatram da dvadeset godina poslije ostaje još mnogo toga da se uradi kako bi se Srbija ubijedila da mora preuzeti odgovornost za ono što se desilo u BiH i Hrvatskoj devedesetih godina. Svjetska javnost već odavno smatra Miloševićev režim pokretačkom silom koja stoji iza rata u Hrvatskoj i BiH. Međutim, javnost je u Srbiji dugo godina stajala uz Miloševića i smatram da se javnost u Srbiji još uvijek nije suočila sa ulogom svoje vlade u onome što je u njihovo ime učinjeno. Smatram da to ozbiljno blokira svaku vrstu napretka.
RSE: Možemo li očekivati novo izdanje knjige „Smrt Jugoslavije“ koju ste napisali zajedno sa Laurom Silber?
Little: Planiramo dodati najnovije informacije jer knjiga završava sa Dejtonskim sporazumom koji je zapravo kraj jednog poglavlja, ali i početak jedne potpuno nove priče ne samo u BiH već i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Stoga planiramo istražiti ulogu Dejtonskog sporazuma na uspostavljanji mira i također ispitati ulogu NATO-a u sukobu na Kosovu na kraju decenije i pad Miloševićevog režima. Nadam se da ćemo uskoro uspjeti u tome. Sretan sam da i dvadeset godina nakon što je knjiga objavljena ona i dalje predstavlja solidan i ispravan izvještaj o onome što se doista desilo i ništa od onoga što smo zaključili u to vrijeme nije do danas ozbiljno osporeno.
RSE: Da li idete u Srebrenicu na obilježavanje dvadesete godišnjce genocida 11.jula?
Little: Da, moja supruga i ja planiramo doći u Bosnu 11.jula. To je vrlo važan datum jer mnogi još uvijek čekaju da ukopaju svoje najmilije. Čak i dvadeset godina poslije ovo još uvijek nije završeno.
