Još od svog osnivanja 1923. godine, moderna Turska je država sekularne demokracije sa jakim vezama sa Zapadom. Ona je članica NATO saveza još od 1952., a od 1963. je potpisan i sporazum o pridruženom članstvu tadašnjoj evropskoj zajednici. Jedanaest godina kasnije Turska vrši invaziju na Cipar, to usporava njene šanse za punim članstvom u EU ali 2004. godine počinje pregovore o pridruživanju. Turska se međutim suočava sa otporom Njemačke i Francuske. Da li se Turska sada okreće islamskom svijetu jer su razilaženja sa Zapadom su sve češća?
Amerikanci ne mogu koristiti teritoriju Turske
Prvi ozbiljniji razlaz sa Zapadom je bilo Tursko odbijanje da odobri američkim avionima da koriste teritoriju za rat u Iraku. Dolazak na vlast današnje vladajuće stranke AKP sa korijenima u Islamu donosi podjele u državi i stranka je pod optužbom da nasilno islamizira Tursku u radikalnom smislu te riječi. Vidljive su i promjene spoljne politike.
Ahmet Davutoglu, ministar vanjskih poslova i bivši ambasador, se smatra autorom nove spoljne politike Turske koju on definira kao potrebu da, “reintegrira Tursku sa svojim regionom.” I ovaj i drugi zvaničnici Turske govore da reintegracija sa regionom ne znači udaljavanje od Zapada, ali sve činjenice govore suprotno. Nekad je veliki prijatelj bio Izrael, danas je to Sirija, približavanje Iranu je očigledno, dobri su odnosi i sa palestrinskim pokretima Hamasom i Fatahom; sve dakle suprotno od politike Zapada.
"Erdogan pokušava da promijeni spoljnu politiku. On je mijenja od onoga što se zove moderni Islam ka onome što je radikalniji Islam. Još nema radikalnih promjena ali on islamizira politiku Turske. I ima dosta ljudi, najvećim dijelom u ruralnim oblastima, koji to podržavaju," rekao je Hrair Tamrazian, ekspert našeg radija za Tursku:
Rusija zadovoljna?
To naravno smeta Americi, ali da li takve promjene odgovaraju Rusiji? Tamrazian tvrdi da Rusija u ovom slučaju profitira:
"Kad Turska ima čvrste odnose sa NATO savezom, kada je društvo sekularno, a vojska je u Turskoj vrlo jaka u oblastima sigurnosti, u geopolitici, tada odnosi sa Rusijom nisu ključni. Vojska ima snažan otpor zbližavanju sa Moskvom. Sada se situacija mijenja. Rusija podržava to okretanje Turske, kontakti dviju zemalja su vrlo česti. To se nije dešavalo ranije. Turska je sada nakon Njemačke najvažniji ruski spoljnotrgovinski partner. Računa se da je obim razmjene na nivou od 30 milijardi dolara."
Premijer Redžep Tajip Erdogan nedavno čak izjavljuje da će Turska, ako SAD private rezoluciju o genocidu nad Armencima, iz zemlje istjerati 100.000 građana Armenaca.
Odmah je reagirala Armenija putem izjave ministra pravde Georga Danielyana koji je izjavio:
"(Takve su izjave) političke prirode i to se neće dogoditi. Nema čak ni potrebe razmišljati šta je pozicija Armenije u povodu te izjave.”
Čak i kad bi se to dogodilo, a ministra misli da neće, "to bi bio genocid. Armenija ne bi uopće trebala neke dodatne dokaze, to bi bio tipičan genocid.”
Armenijski ministar je vjerojatno u pravu, ali ovakve nervozne izjave jednog premijera da će iz zemlje otjerati 100.000 ljudi druge nacije ne mogu doprinijeti razumijevanju turske spolje politike. To nisu izjave za 21. stoljeće.
Nervozni premijer
Ali zašto premijer Turkse uopće daje takve izjave? Jedno je tumačenje da se približavaju izbori (slijedeće godine) pa premijer igra na kartu populizma - zaoštrava sa tradicionalnim protivnikom (Armenijom), vraća se korijenima (Islam) i prkosi najvećoj svjetskoj sili (SAD). U Ankari smatraju da ih u Washingtonu ne razumiju, da se ne koristi činjenica da Turska ima utjecaja u islamskom svijetu te da se od Turske uvijek traži da nešto sprovede umjesto da ona učestvuje u strategijskom promišljanju. U Washingtonu pak sumnjičavo uočavaju približavanje Irana i Turske, svjesni su interesa Rusije, zabrinuto slušaju prijetnje turskog premijera, i uočavaju da odlaganje EU da okonča pregovore o članstvu gura Tursku od zapada ka istoku. Ali, dokle će se Turska okretati od zapada prema istoku.
Pitao sam našeg radijskog eksperta, kako će se turska spolja politika razvijati dalje. Tamrazian je uvjeren da premijer Turske ne može ići predalko te da je njegova nervoza i sa tim vezana. Dok on zaoštrava sa Armenijom, predsjednik želi dogovor sa ovim susjedom, snažno podržan od SAD.
"Tursko je društvo sekularno i ne mislim da se radikalni Islam može nametnuti stanovništvu Turske. Veliki dio stanovništva je u gradovima i građanski je orijentirano, i Ataturkova vizija Turske kao građanskog društva je dominantna. Oni vode pregovore sa EU i neka radikalna islamizacija nije moguća. Kad bi se dogodili neki veliki potezi u tom pravcu, mislim da bi vojska intervenirala," rekao je Tamrazian.
Pogrešno pitanje?
U zadnjih godinu dana u Turskoj je više od 40 oficira uhapšeno radi navodne pripreme vojnog udara, neovisni eksperti u zemlji već govore da je sudstvo pod velikim političkim pritiskom, sve je više i kontrole nad medijima. U Turskoj prevladava stav da je EU u stvari i ne želi u svom članstvu, pa se zemlja i njeni stanovnici osjećaju neželjeni na zapadu. Stoga mnogi vide izlaz u kretanju ka istoku. Već se duže vrijeme pojavljuju analize sa naslovom “Ko je izgubio Tursku?”
Odgovora još nema, a mnogi se nadaju da će se i pitanje pokazati pogrešnim.
Amerikanci ne mogu koristiti teritoriju Turske
Prvi ozbiljniji razlaz sa Zapadom je bilo Tursko odbijanje da odobri američkim avionima da koriste teritoriju za rat u Iraku. Dolazak na vlast današnje vladajuće stranke AKP sa korijenima u Islamu donosi podjele u državi i stranka je pod optužbom da nasilno islamizira Tursku u radikalnom smislu te riječi. Vidljive su i promjene spoljne politike.
Ahmet Davutoglu, ministar vanjskih poslova i bivši ambasador, se smatra autorom nove spoljne politike Turske koju on definira kao potrebu da, “reintegrira Tursku sa svojim regionom.” I ovaj i drugi zvaničnici Turske govore da reintegracija sa regionom ne znači udaljavanje od Zapada, ali sve činjenice govore suprotno. Nekad je veliki prijatelj bio Izrael, danas je to Sirija, približavanje Iranu je očigledno, dobri su odnosi i sa palestrinskim pokretima Hamasom i Fatahom; sve dakle suprotno od politike Zapada.
"Erdogan pokušava da promijeni spoljnu politiku. On je mijenja od onoga što se zove moderni Islam ka onome što je radikalniji Islam. Još nema radikalnih promjena ali on islamizira politiku Turske. I ima dosta ljudi, najvećim dijelom u ruralnim oblastima, koji to podržavaju," rekao je Hrair Tamrazian, ekspert našeg radija za Tursku:
Rusija zadovoljna?
To naravno smeta Americi, ali da li takve promjene odgovaraju Rusiji? Tamrazian tvrdi da Rusija u ovom slučaju profitira:
Erdogan pokušava da promijeni spoljnu politiku. On je mijenja od onoga što se zove moderni Islam ka onome što je radikalniji Islam.
"Kad Turska ima čvrste odnose sa NATO savezom, kada je društvo sekularno, a vojska je u Turskoj vrlo jaka u oblastima sigurnosti, u geopolitici, tada odnosi sa Rusijom nisu ključni. Vojska ima snažan otpor zbližavanju sa Moskvom. Sada se situacija mijenja. Rusija podržava to okretanje Turske, kontakti dviju zemalja su vrlo česti. To se nije dešavalo ranije. Turska je sada nakon Njemačke najvažniji ruski spoljnotrgovinski partner. Računa se da je obim razmjene na nivou od 30 milijardi dolara."
Premijer Redžep Tajip Erdogan nedavno čak izjavljuje da će Turska, ako SAD private rezoluciju o genocidu nad Armencima, iz zemlje istjerati 100.000 građana Armenaca.
Odmah je reagirala Armenija putem izjave ministra pravde Georga Danielyana koji je izjavio:
"(Takve su izjave) političke prirode i to se neće dogoditi. Nema čak ni potrebe razmišljati šta je pozicija Armenije u povodu te izjave.”
Čak i kad bi se to dogodilo, a ministra misli da neće, "to bi bio genocid. Armenija ne bi uopće trebala neke dodatne dokaze, to bi bio tipičan genocid.”
Armenijski ministar je vjerojatno u pravu, ali ovakve nervozne izjave jednog premijera da će iz zemlje otjerati 100.000 ljudi druge nacije ne mogu doprinijeti razumijevanju turske spolje politike. To nisu izjave za 21. stoljeće.
Nervozni premijer
Ali zašto premijer Turkse uopće daje takve izjave? Jedno je tumačenje da se približavaju izbori (slijedeće godine) pa premijer igra na kartu populizma - zaoštrava sa tradicionalnim protivnikom (Armenijom), vraća se korijenima (Islam) i prkosi najvećoj svjetskoj sili (SAD). U Ankari smatraju da ih u Washingtonu ne razumiju, da se ne koristi činjenica da Turska ima utjecaja u islamskom svijetu te da se od Turske uvijek traži da nešto sprovede umjesto da ona učestvuje u strategijskom promišljanju. U Washingtonu pak sumnjičavo uočavaju približavanje Irana i Turske, svjesni su interesa Rusije, zabrinuto slušaju prijetnje turskog premijera, i uočavaju da odlaganje EU da okonča pregovore o članstvu gura Tursku od zapada ka istoku. Ali, dokle će se Turska okretati od zapada prema istoku.
Oni vode pregovore sa EU i neka radikalna islamizacija nije moguća. Kad bi se dogodili neki veliki potezi u tom pravcu, mislim da bi vojska intervenirala
Pitao sam našeg radijskog eksperta, kako će se turska spolja politika razvijati dalje. Tamrazian je uvjeren da premijer Turske ne može ići predalko te da je njegova nervoza i sa tim vezana. Dok on zaoštrava sa Armenijom, predsjednik želi dogovor sa ovim susjedom, snažno podržan od SAD.
"Tursko je društvo sekularno i ne mislim da se radikalni Islam može nametnuti stanovništvu Turske. Veliki dio stanovništva je u gradovima i građanski je orijentirano, i Ataturkova vizija Turske kao građanskog društva je dominantna. Oni vode pregovore sa EU i neka radikalna islamizacija nije moguća. Kad bi se dogodili neki veliki potezi u tom pravcu, mislim da bi vojska intervenirala," rekao je Tamrazian.
Pogrešno pitanje?
U zadnjih godinu dana u Turskoj je više od 40 oficira uhapšeno radi navodne pripreme vojnog udara, neovisni eksperti u zemlji već govore da je sudstvo pod velikim političkim pritiskom, sve je više i kontrole nad medijima. U Turskoj prevladava stav da je EU u stvari i ne želi u svom članstvu, pa se zemlja i njeni stanovnici osjećaju neželjeni na zapadu. Stoga mnogi vide izlaz u kretanju ka istoku. Već se duže vrijeme pojavljuju analize sa naslovom “Ko je izgubio Tursku?”
Odgovora još nema, a mnogi se nadaju da će se i pitanje pokazati pogrešnim.
