Turski premjer Redžep Tajip Erdogan u dvodnevnoj je posjeti Rusiji. Kako navodi novinar RFE, Brajan Vitmor, posjeta ilustruje sve bliskije i čvršće veze Moskve i Ankare.
Priredila Biljana Jovićević
Od energetskih planova na Kavakazu i Bliskom istoku, oživjela Rusija i sve samopouzadanija Turska, takmiče se, sarađuju, pojačavaju uticaj na lokalnom i globalnom nivou. Riječ je o komplikovanom plesu koji može imati dalekosežene posljedice.
Rusija i Turska prirodni su partneri po mnogo čemu, kako po osjećaju zapostavljnosti od zapada, tako i po nostalgiji za prošlim imperijalnim vremenima. Obje zemlje vode ljudi i vlade čiji je cilj obnoviti nekadašnju veličinu. Ova posjeta označava posljednju fazu u novim odnosima nekadašnjih rivala.
Zvanično na vrhu prioriteta Erdoganove posjete Moskvi i razgovora sa premijerom Vladimirom Putinom i predsjednikom Dmitrijem Medvedevim je južno kavkaski region i energetska saradnja.
U potkontekstu je međutim produbljivanje saradnje između Moskve i Ankare, neočekivane a sve intenzivnije posljednjih godina nakon vjekova konflikata.
Bulent Alireza direktor Turskog projekta u Centru za strateške i međunarodne studije iz Vašingtona, kaže da je ovakav razvoj prirodan za dvije ambiciozne zemlje locirane na periferiji zapada i politički i geografski.
“Lako možete vidjeti blikosti. Obje su evroazijske zemlje i obje pokušavaju redefinisati odnose sa Vašingtonom.”
Alireza smatra da je današnji rusko - turski odnos zasnovan na energetskim interesima i datira iz posljednjih godina Sovjetskog saveza, kada je Moskva počela sa isporukom gasa Turskoj. Od tada se saradnja proširivala na diplomatsku na Bliskom istoku i Kavkazu.
Analitičari kažu, međutim, da nema mjesta za strah zapada da bi ova sradnja u razvoju mogla prerasti u jak savez, prije svega zbog članstva Turske u Nato.
Nikola Gvozdev, ruski ekspert i profesor nacionalnih bezbjednosnih studija na Naval ratnom koledžu objašanjava:
“Ovo postaje problematično za zapad zbog pretpostvke koju su ljudi imali godinama, a to je da će Turska automatski slijediti politiku Sjedinjenih država, Evrope i Nato-a, što više nije slučaj. Turska međutim sve više zauzima nezavisan kurs u posljednje vrijeme. I osim ako nije u pitanju nešto što je se konkretno tiče njenog interesa, Ankara neće po svaku cijenu činiti ono što Vašington želi od nje.”
To je postalo prilično jasno još prilikom Putinove posjete Ankari avgusta prošle godine, kada je Turska garantovala Rusiji monopol za Gasprom u njenim teritorijalnim vodama na Crnom moru, gdje Moskva želi rutu za gasovod Južni tok koji bi isporučivao gas istočnoj i jugioistočnoj Evropi. Zauzvrat Gasprom je pristao da gradi gasovod kroz Tursku od Crnog mora do Mediterana.
Taj sporazum je omogućio Tuskoj da ostvari svoju dugodišnju težnju da postane energetsko čvorište, ali je označio i težak udarac Evropskoj uniji i njenim težnjama da se izgradnjom naftovoda Nabuko, smanji energetska zavisnot zapada i EU od Rusije, obezbjeđivanjem transporta gasa iz kaspijskog mora za Evropu preko Turske.
Tabib Huseinov, šef međunarodne Krizne grupe u kancelariji u Bakau, kaže da je poteze Turske lako pravdati. Projekat Nabuko pati od hroničnog nedostatka novca zbog čega se neprekidno odlaže.
“Turska pragmatično slijedi sopstveni interes. Turci vide da nema napretka u planu Nabuko. Zbog toga žele da se uvjere da neće staviti “sva jaja u jednu korpu” i samo računati na to da Nabuko obezbijedi njihove energetske potrebe. Oni takođe logično žele biti otvoreni i za ostale opcije.”
ZAJEDNIČKI STAVOVI
Tokom pomenute Putinove posjete Turskoj, energetske kompanije iz dvije zemlje su dogovorile formiranje zajedničke kompanije za gradnju električnih centrala u Turskoj, što je po ocjenama analitičara vrlo slično prethodom rukom pristupu u Njemačkoj, gdje su uspjeli da ostvare niz političko poslovnih projekta.
Ti odnosi se proširuju van energetskih i poslovnih veza.Tako je naprimjer Rusija igrala glavnu ulogu prilikom donošenja odluke Turske, prošle jeseni, da obnovi odnose sa Armenijom, koji su prekinuti tokom konflikta u Nagorno Karabahu početkom 1990-tih.
Situacija u Karabahu ostaje visoko među turskim spoljnopolitičkim prioritetima.Tokom posjete Moskvi očekuje se da Erdogan zamoli Putina da preuzme aktivniju ulogu u pokušajima postizanja dogovora oko teritorije, koja je legalno dio Azerbejdžana, ali okupirana i kontrolisana od strane Armenije.
Ankara je dugo željela da Rusija pritisne Armeniju da postigne dogovor sa Azerbejdžanom, bliskim saveznikom Turske. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov sjutra putuje u Armeniju što će, eventulano, ublažiti ili podstaći strahove u Jerevanu, da Turska možda pokušava da dobije konecesije od Armenije.
Dok Rusija, region južnog Kavkaza doživaljava kao svoju interesnu zonu, nije zanemarljiv ni rast turskog interesa u tom području. Analitičar Krizne grupe Huseinov, kaže da je namjera Moskve da iskoristi Tursku, da bi u tom području smanjila uticaj zapada, a posebno Sjedinjenih američkih država.
“Za Rusiju je to dio strategije da istisne Evropski i Američki uticaj sa južanog Kavkaza. Rusija želi vidjeti glavnu ulogu Turske kao protivtežu evropskom i američkom uticaju u regionu.”
O REGIONU
Rusija i Turska se takođe slažu oko načina rješavanja problema sa Iranom. Obje se zemlje protive tvrdom stavu Vašingtona u pogledu oštrih sankcija Teheranu zbog spornog nuklearnog programa.
Tajlsan Biladžik novinar Hurriyet Daily newsa u Istambulu kaže:
“Turska želi da bude moćniji glas u bliskoistočnoj politici, i Rusija želi isto. Turska pozicija, specijalno pozicija vlade u pogledu situacije na Bliskom istoku, postala je suprotna liniji Vašingtona, a to je kompatibilno sa pozicijom Rusije.”
U nekim stavovima ove dvije zemlje ipak ostaju na suprotnim pozicijama. Ankara i Moskva ostaju suparnici na Balkanu. Rusija nastavlja da podržava svog tradicionalnog pravoslavnog saveznika Srbiju, dok Turska dominantno podržava Bošnjake Muslimane u Bosni i Hercegovini i Albance na Kosovu. Ruska je Duma takođe usvojila deklaraciju o genocidu nad 1.5 milionom Armena od strane turske otomanske imperije na kraju I svjetskog rata, veoma osjetljivoj temi za Tursku.
Ipak, danas je mnogo više stvari koje dvije zemlje povezuju nego onih koje ih dijele. Analitičari kažu da je jedan od ključnih faktora koji Tursku gura u naručje Moskve to što Ankara već dugo čeka na pridruženje EU, a što se još uvjek ozbiljno ne razmatra u Briselu.
Nikola Gvozdev, ruski ekspert, kaže da je “sirenina pjesma” iz Moskve privlačnija i zbog toga sto je je jasno da je san Turske o EU nerealan, i zbog toga Ankara gleda sjeverno, radije nego na zapad tražeći šansu.
“Rusija koristi priliku da popuni vakuum nastao od čekanja Turske pred vratima EU .“
Međutim, ne vide svi analitičari razloge za alarm zbog rusko-turskog približavanja. Alireza iz američkog Centra sa strateške i međunarodne studije, naglašava da se približavanje dvije zemlje poklopilo sa strategijom američkog predsjednika Baraka Obame o resetovanju odnosa Vašingtona i Moskve.
“Iz ugla gledanja Turske, oni samo pokušavaju da uspostave balans sa SAD i EU kao i sa Rusijom, ne samo u energetskom sektoru , već i na drugim poljima. Iz turskog ugla idealno rješenje bi bilo da se Vašington ne protivi vezama Ankare i Moskve, već da to možda iskoristi za redefinisanje sopstvenih odnosa sa Rusijom koji bi se pomakli sa mrtve tačke.”
Priredila Biljana Jovićević
Od energetskih planova na Kavakazu i Bliskom istoku, oživjela Rusija i sve samopouzadanija Turska, takmiče se, sarađuju, pojačavaju uticaj na lokalnom i globalnom nivou. Riječ je o komplikovanom plesu koji može imati dalekosežene posljedice.
Rusija i Turska prirodni su partneri po mnogo čemu, kako po osjećaju zapostavljnosti od zapada, tako i po nostalgiji za prošlim imperijalnim vremenima. Obje zemlje vode ljudi i vlade čiji je cilj obnoviti nekadašnju veličinu. Ova posjeta označava posljednju fazu u novim odnosima nekadašnjih rivala.
Zvanično na vrhu prioriteta Erdoganove posjete Moskvi i razgovora sa premijerom Vladimirom Putinom i predsjednikom Dmitrijem Medvedevim je južno kavkaski region i energetska saradnja.
U potkontekstu je međutim produbljivanje saradnje između Moskve i Ankare, neočekivane a sve intenzivnije posljednjih godina nakon vjekova konflikata.
Bulent Alireza direktor Turskog projekta u Centru za strateške i međunarodne studije iz Vašingtona, kaže da je ovakav razvoj prirodan za dvije ambiciozne zemlje locirane na periferiji zapada i politički i geografski.
“Lako možete vidjeti blikosti. Obje su evroazijske zemlje i obje pokušavaju redefinisati odnose sa Vašingtonom.”
Alireza smatra da je današnji rusko - turski odnos zasnovan na energetskim interesima i datira iz posljednjih godina Sovjetskog saveza, kada je Moskva počela sa isporukom gasa Turskoj. Od tada se saradnja proširivala na diplomatsku na Bliskom istoku i Kavkazu.
Analitičari kažu, međutim, da nema mjesta za strah zapada da bi ova sradnja u razvoju mogla prerasti u jak savez, prije svega zbog članstva Turske u Nato.
Nikola Gvozdev, ruski ekspert i profesor nacionalnih bezbjednosnih studija na Naval ratnom koledžu objašanjava:
“Ovo postaje problematično za zapad zbog pretpostvke koju su ljudi imali godinama, a to je da će Turska automatski slijediti politiku Sjedinjenih država, Evrope i Nato-a, što više nije slučaj. Turska međutim sve više zauzima nezavisan kurs u posljednje vrijeme. I osim ako nije u pitanju nešto što je se konkretno tiče njenog interesa, Ankara neće po svaku cijenu činiti ono što Vašington želi od nje.”
To je postalo prilično jasno još prilikom Putinove posjete Ankari avgusta prošle godine, kada je Turska garantovala Rusiji monopol za Gasprom u njenim teritorijalnim vodama na Crnom moru, gdje Moskva želi rutu za gasovod Južni tok koji bi isporučivao gas istočnoj i jugioistočnoj Evropi. Zauzvrat Gasprom je pristao da gradi gasovod kroz Tursku od Crnog mora do Mediterana.
Lako možete vidjeti blikosti.Obije su evroazijske zemlje i obije pokušavaju redefinisati odnose sa Vašingtonom.”
Taj sporazum je omogućio Tuskoj da ostvari svoju dugodišnju težnju da postane energetsko čvorište, ali je označio i težak udarac Evropskoj uniji i njenim težnjama da se izgradnjom naftovoda Nabuko, smanji energetska zavisnot zapada i EU od Rusije, obezbjeđivanjem transporta gasa iz kaspijskog mora za Evropu preko Turske.
Tabib Huseinov, šef međunarodne Krizne grupe u kancelariji u Bakau, kaže da je poteze Turske lako pravdati. Projekat Nabuko pati od hroničnog nedostatka novca zbog čega se neprekidno odlaže.
“Turska pragmatično slijedi sopstveni interes. Turci vide da nema napretka u planu Nabuko. Zbog toga žele da se uvjere da neće staviti “sva jaja u jednu korpu” i samo računati na to da Nabuko obezbijedi njihove energetske potrebe. Oni takođe logično žele biti otvoreni i za ostale opcije.”
ZAJEDNIČKI STAVOVI
Tokom pomenute Putinove posjete Turskoj, energetske kompanije iz dvije zemlje su dogovorile formiranje zajedničke kompanije za gradnju električnih centrala u Turskoj, što je po ocjenama analitičara vrlo slično prethodom rukom pristupu u Njemačkoj, gdje su uspjeli da ostvare niz političko poslovnih projekta.
Ti odnosi se proširuju van energetskih i poslovnih veza.Tako je naprimjer Rusija igrala glavnu ulogu prilikom donošenja odluke Turske, prošle jeseni, da obnovi odnose sa Armenijom, koji su prekinuti tokom konflikta u Nagorno Karabahu početkom 1990-tih.
Situacija u Karabahu ostaje visoko među turskim spoljnopolitičkim prioritetima.Tokom posjete Moskvi očekuje se da Erdogan zamoli Putina da preuzme aktivniju ulogu u pokušajima postizanja dogovora oko teritorije, koja je legalno dio Azerbejdžana, ali okupirana i kontrolisana od strane Armenije.
Ankara je dugo željela da Rusija pritisne Armeniju da postigne dogovor sa Azerbejdžanom, bliskim saveznikom Turske. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov sjutra putuje u Armeniju što će, eventulano, ublažiti ili podstaći strahove u Jerevanu, da Turska možda pokušava da dobije konecesije od Armenije.
Ankara je dugo željela da Rusija pritisne Armeniju da postigne dogovor sa Azerbejdžanom, bliskim saveznikom Turske ...
Dok Rusija, region južnog Kavkaza doživaljava kao svoju interesnu zonu, nije zanemarljiv ni rast turskog interesa u tom području. Analitičar Krizne grupe Huseinov, kaže da je namjera Moskve da iskoristi Tursku, da bi u tom području smanjila uticaj zapada, a posebno Sjedinjenih američkih država.
“Za Rusiju je to dio strategije da istisne Evropski i Američki uticaj sa južanog Kavkaza. Rusija želi vidjeti glavnu ulogu Turske kao protivtežu evropskom i američkom uticaju u regionu.”
O REGIONU
Rusija i Turska se takođe slažu oko načina rješavanja problema sa Iranom. Obje se zemlje protive tvrdom stavu Vašingtona u pogledu oštrih sankcija Teheranu zbog spornog nuklearnog programa.
Tajlsan Biladžik novinar Hurriyet Daily newsa u Istambulu kaže:
“Turska želi da bude moćniji glas u bliskoistočnoj politici, i Rusija želi isto. Turska pozicija, specijalno pozicija vlade u pogledu situacije na Bliskom istoku, postala je suprotna liniji Vašingtona, a to je kompatibilno sa pozicijom Rusije.”
U nekim stavovima ove dvije zemlje ipak ostaju na suprotnim pozicijama. Ankara i Moskva ostaju suparnici na Balkanu. Rusija nastavlja da podržava svog tradicionalnog pravoslavnog saveznika Srbiju, dok Turska dominantno podržava Bošnjake Muslimane u Bosni i Hercegovini i Albance na Kosovu. Ruska je Duma takođe usvojila deklaraciju o genocidu nad 1.5 milionom Armena od strane turske otomanske imperije na kraju I svjetskog rata, veoma osjetljivoj temi za Tursku.
Ipak, danas je mnogo više stvari koje dvije zemlje povezuju nego onih koje ih dijele. Analitičari kažu da je jedan od ključnih faktora koji Tursku gura u naručje Moskve to što Ankara već dugo čeka na pridruženje EU, a što se još uvjek ozbiljno ne razmatra u Briselu.
Nikola Gvozdev, ruski ekspert, kaže da je “sirenina pjesma” iz Moskve privlačnija i zbog toga sto je je jasno da je san Turske o EU nerealan, i zbog toga Ankara gleda sjeverno, radije nego na zapad tražeći šansu.
“Rusija koristi priliku da popuni vakuum nastao od čekanja Turske pred vratima EU .“
Međutim, ne vide svi analitičari razloge za alarm zbog rusko-turskog približavanja. Alireza iz američkog Centra sa strateške i međunarodne studije, naglašava da se približavanje dvije zemlje poklopilo sa strategijom američkog predsjednika Baraka Obame o resetovanju odnosa Vašingtona i Moskve.
“Iz ugla gledanja Turske, oni samo pokušavaju da uspostave balans sa SAD i EU kao i sa Rusijom, ne samo u energetskom sektoru , već i na drugim poljima. Iz turskog ugla idealno rješenje bi bilo da se Vašington ne protivi vezama Ankare i Moskve, već da to možda iskoristi za redefinisanje sopstvenih odnosa sa Rusijom koji bi se pomakli sa mrtve tačke.”
