Radnici, a godinama nezaposleni, kako to paradoksalno zvuči? Pa još u štrajku, pa još, po pravilu, kao Bijelopoljac Refik Ramović, jedan od njih što se ovih predizbornih dana intenzivnije nego obično okupljaju u znak protesta, pa kažu kako obožavaju vlasti.
"Ja jesam obožavalac ove vlasti, ali niko ne može da kaže da nije bolje. Jesam, obožavalac zato što je bolje nego devedesetih, i nije isto danas i tih godina, ali..."
Iza "ali", po pravilu, slijedi priča opširna i samo u detaljima razlikuje se od propalog, preko rasprodatog, do uništenog kolektiva. Ono što je takođe isto za mnoštvo radnika koji tvrde da ne mogu do svojih prava i para, a koji su u znak protesta, kako se to kaže, ispred sudova, opštine ili na gradskom trgu, jeste taktika koju nam Ramović otkriva. Radnici njegove firme "Prve Petoljetke", koja više ne postoji, pred referendum su dobili malo, pred parlamentarne izbore još malo, do pet hiljada eura po osobi, a sada, pred predsjedničke izbore, nadaju se ostatku. Praksa je čudo, pa i štrajkačka. Pred izbore se, jednostavno, lakše dođe do zakinutog:
"Pred referendum i pred parlamentarne izbore su nam vraćali naše. To je možda ova država kriva. Zašto to rješava uoči izobra svaki put, zašto to ne riješava ranije," priča Ramović.
"To jeste taktika radnika, jer na drugi način, izgleda, ne postoji rješenje u ovoj državi kad tako nešto tražite," kaže Ramović, nadajući se da će njihova taktika veoma brzo «upaliti».
Istu nadu gaji i bivši radnik nekadašnjeg "Hotelskog" Ljubomira Radovića. Njegove bivše kolege će pred Privredni sud da traže pravdu.
"Ja ništa ne znam. Meni su rekli u pola jedanaest da dođem, da sam pred sud. Šta će i kako biti, ništa ne znam," priča Radović.
On kaže da se još od 2003. on i njegove kolege bore za svoja prava. Talas radničkih štrajkova u Crnoj Gori primjećuje.
"Primjećujem. 'Petoljetka' štrajkovla i evo, Vunarski štrajkuje... Vjerovatno to sada ima veze sa izborima. Sigurno da ima, čim je štrajk," priča Radović.
Radnici nekadašnje "Prve Petoljetke" su pred opštinom i na gradskom trgu. Njih stotinjak, svaki dan. Čekaju razgovor sa gradonačelnikom, pričaju Kata Knežević, Živana Šebek i Novka Jušković. I, dakako, izdržaće, do izbora svakako:
"Mi smo bili kod gradonačelnika Tarzana 31. decembra, dosta je korektno postupio prema našim zahtjevima i rekao je da će nam pomoći što se tiče sastanka i ugovora sastanka u Podgorici," kaže Kneževićeva, primjećujući da je već peti dan pred opštinskim vratima a predsjednika ne može pronaći.
"Nije nam se obratio. Niko nam se nije obratio, međutim, smatramo da će do toga doći i da će nam gradonačelnik pomoći u tome," vjeruje ona.
Za svoj se novac bivši radnici, po pravilu, moraju boriti protestima.
"Pa, eto, na mukotrpan način, izgleda, da moramo do naših prava. Velikim trnjem da gazimo," priča Šebekova.
Njena se firma zvala «Petoljetka» a ona se nada da im neće baš petoljetka trebati da im se namire dugovi, iako su polovinu od tih pet godina upravo prošli, tražeći pravdu sa ulice.
"Ne daj Bože, ne daj Bože, da dođe do toga da moramo pet godina čekati. Samo još ovo nijesmo vam rekli da smatramo da smo mnogo obmanuti, da su nam tada govorili da će makar sto radnika vratiti se u pogone fabrike," kaže Šebekova.
Ona bi radije trg i plato ispred opštine vidjela kao mjesto za šetnju ili neki dobar koncert, a ne polje za radničke proteste.
"Ili, još bi nam bilo mnogo draže da smo mi radno angažovani, da smo negdje na poslu, da radimo i da zarađujemo hljeb svojoj djeci, nego da šetamo po ovoj ulici, ali mi ćemo sigurno istrajat. Svaki radni dan po jedan sat," kaže Šebekova.
"Nemamo što ni da spremimo za ručak, šta ćemo kući. Što ćemo da spremimo đeci za ručak?" pomalo pretjeruje Juškovićeva.
"Možda to parče hljeba, ipak, nećemo da kažemo da nemamo, ali nije samo u pitanju kora hljeba," ispravlja je Šebekova.