Ekspert Norman Cigar, autor više knjiga o ratu na Balkanu, među kojima je i “Genocid u Bosni - politika etničkog čišćenja”, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa govori, pored ostalog, o značenju postojanja tog dokaznog materijala u nastavku suđenja pred sudovima u Hagu: Tribunalu za ratne zločine i Međunarodnom sudu pravde.
“Važan elemenat za svako suđenje, a pogotovo za suđenje Miloševiću, jesu dokazi koje Tužilaštvo može koristiti u postupku. Imali smo svjedoke i ograničen broj dokumenata, ali, kako se kaže, jedna slika vrijedi hiljadu riječi, a jedan video snimak još mnogo više. Ovo je konkretan dokaz i to, ne samo o konkretnim okolnostima slučaja, nego je to nešto vizuelno i pokazuje direktnu umiješanost srbijanskih policijskih snaga u ratu u BiH, a koje su bile direktno odgovorne lično Slobodanu Miloševiću. Taj snimak pokazuje povezanost i komandnu odgovornost na jedan veoma dramatičan način.
RSE: Kako vidite izostanak bilo kakve reakcije zvaničnika Republike Srpske o snimku pogubljenja srebreničkih civila, za razliku od srbijanskih vlasti, koje su vrlo brzo uhapsile većinu clanova jedinice «Skorpioni», koji su viđeni na video snimku kako ubijaju?
CIGAR: U Srbiji je ovo očigledno za neke ljude pitanje ograničavanja dalje štete. Oni hoće da okrive neke štetne elemente u društvu, da bi spriječili neko mnogo dublje preispitivanje, koje bi podrazumijevalo cijeli sistem, odnosno glavne činioce u društvu, koje su učestvovale ili podržavale takve akcije, kao što su, naprimjer, neki vodeći intelektualci ili Srpska pravoslavna crkva. To se pokušava učiniti hapšenjem par pojedinaca, što je očigledno nastojanje da se pokuša ograničiti širenje već učinjene štete. Što se tiče Republike Srpske, tamo je teže okriviti samo neke štetne elemente u društvu, jer je cijeli centralni, politički, vojni i sigurnosni sistem bio u pogrešnoj ulozi. Zato su možda zvaničnici u Republici Srpskoj u više neprijatnom položaju, nego u Srbiji, gdje sada pokušavaju napraviti sliku da je to bila samo jedna mala jedinica koja je činila zločine, a da cijeli sistem, zapravo, nije nizašto odgovoran.
RSE: Jesu li snimci pogubljenja srebreničkih civila, s pravnog stanovišta, jasan dokaz o odgovornosti i umiješanosti bivše SR Jugoslavije, danas Srbije i Crne Gore, u rat u BiH?
CIGAR: Ja mislim da je to još samo jedan dodatni dramatični element, jer mi već imamo dokumente koji dokazuju da je osoblje armije Republike Srpske plaćano i promovirano iz Beograda. Imamo slučajeve gdje su jedinice iz Republike Srpske obučavane u Srbiji i onda poslane u BiH. Imamo i razne druge dokumente koji dokazuju logističku, finansijsku i drugu vojnu podršku, ali ovaj najnoviji dokaz je veoma očigledan i, što je najvažnije, on se uklapa u cjeloukupnu sliku, nije izolirani slučaj. To je dio jednog mnogo većeg plana aktivnosti koji se odvijao više godina. Stoga ja mislim da je ovaj dokaz logičan, da nije izuzetak, ali je izniman po svojoj dramatičnosti.
RSE: Kako ovi dokazi mogu uticati na sudbinu tužbe BiH protiv SCG za genocid i agresiju, pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu?
CIGAR: Kao što znate, ovaj slučaj je pokrenut u aprilu 1994., prije više od deset godina, i to na bazi na kojoj prvi put jedna država optužuje drugu državu za genocid. Nije baziran, dakle, na nekoj optuženoj osobi koja bježi i sakriva se, jer države ne mogu pobjeći. Ovaj video snimak samo još više ojačava dokaze i ja mislim da će biti veoma teško uvjereti bosansku stranu da odustanu od slučaja, jednostavno zato što ima tako mnogo dokaza koji idu njima u prilog.
RSE: Zvanični Beograd insistira da vlada u Sarajevu odustane od tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid i nude vansudsko poravnanje. Jeli to prihvatljivo za bosansku stranu, s obzirom na važnost utvrđivanja činjenica o ratu u BiH?
CIGAR: Važno je razumijeti kakvi su ovdje ulozi u pitanju. Vansudska nagodba bi možda bila prikladna u slučaju nekog neuspjelog poslovnog dogovora, ali u ovom slučaju su ulozi mnogo veći. To je pitanje principa, jer je riječ o genocidu. Tužbom treba ostaviti obilježja u istoriji i takođe diskreditirati ideologiju genocida, jer to nije prihvatljivo u današnjem svijetu. Zato smatram da ovi principi ne bi bili ispunjeni jednom vansudskom nagodbom, koja bi mogla biti prigladno rješenje za neke poslovne dogovore, ali ne za slučaj koji uključuje ovako važne stvari kao sto je genocid.
RSE: Može li suđenje pred Međunarodnim sudom pravde, u slučaju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, doprinjeti procesu pomirenja i stabilniosti u regionu?
CIGAR: Vjerujem da je to tako, da ljudi moraju da se suoče sa prošlosti da bi se mogli okrenuti budućnosti. To je prvi korak promjene koji mora da se napravi, ali ne sakrivanjem, nego oficijelnim diskreditiranjem stvari koje su se desile, a nisu smjele da se dese. I reći da se tako nešto više nikada ne smije ponoviti. Ljudi moraju da znaju i razumiju to što se desilo. Ne mogu samo izbjegavati i kompletno zaboraviti. To je ključni element što se tiče pogleda u budućost.
RSE: U proteklih deset godina u Srbiji je većina javnosti sumnjala u zločine počinjene u BiH. Koliko je važno predloženo usvajanje rezolucije u Parlamentu Srbije o Srebrenici, od strane nevladinih organiizacija, za suočavanje s vlastitom prošlošću?
CIGAR: Ja mislim da je ta inicijativa veoma hrabar i važan korak. Mogu razumijeti i teškoće oko toga, jer neki glavni elementi u srbijanskom društvu moraju da se suoče sa svojom vlastitom prošlošću, kao što su, naprimjer, vodeći intelektualci u Srbiji ili dijelovi Srpske pravoslavne crkve, čak i neki današnji političari. Biće potrebno jedno duboko vlastito preispitivanje, koje će biti veoma neugodno za mnoge važne činioce u tom društvu i zato mislim da je ta rezolucija jedan veoma hrabar korak. Treba znati i da je premijer Koštunica često bio veoma kritičan prema nevladinim organizacijama koje dolaze sa idejama i prijedlozima kao što je ovo. To nije popularan korak, ali mislim da je to nešto što se definitivno mora desiti.
“Važan elemenat za svako suđenje, a pogotovo za suđenje Miloševiću, jesu dokazi koje Tužilaštvo može koristiti u postupku. Imali smo svjedoke i ograničen broj dokumenata, ali, kako se kaže, jedna slika vrijedi hiljadu riječi, a jedan video snimak još mnogo više. Ovo je konkretan dokaz i to, ne samo o konkretnim okolnostima slučaja, nego je to nešto vizuelno i pokazuje direktnu umiješanost srbijanskih policijskih snaga u ratu u BiH, a koje su bile direktno odgovorne lično Slobodanu Miloševiću. Taj snimak pokazuje povezanost i komandnu odgovornost na jedan veoma dramatičan način.
RSE: Kako vidite izostanak bilo kakve reakcije zvaničnika Republike Srpske o snimku pogubljenja srebreničkih civila, za razliku od srbijanskih vlasti, koje su vrlo brzo uhapsile većinu clanova jedinice «Skorpioni», koji su viđeni na video snimku kako ubijaju?
CIGAR: U Srbiji je ovo očigledno za neke ljude pitanje ograničavanja dalje štete. Oni hoće da okrive neke štetne elemente u društvu, da bi spriječili neko mnogo dublje preispitivanje, koje bi podrazumijevalo cijeli sistem, odnosno glavne činioce u društvu, koje su učestvovale ili podržavale takve akcije, kao što su, naprimjer, neki vodeći intelektualci ili Srpska pravoslavna crkva. To se pokušava učiniti hapšenjem par pojedinaca, što je očigledno nastojanje da se pokuša ograničiti širenje već učinjene štete. Što se tiče Republike Srpske, tamo je teže okriviti samo neke štetne elemente u društvu, jer je cijeli centralni, politički, vojni i sigurnosni sistem bio u pogrešnoj ulozi. Zato su možda zvaničnici u Republici Srpskoj u više neprijatnom položaju, nego u Srbiji, gdje sada pokušavaju napraviti sliku da je to bila samo jedna mala jedinica koja je činila zločine, a da cijeli sistem, zapravo, nije nizašto odgovoran.
RSE: Jesu li snimci pogubljenja srebreničkih civila, s pravnog stanovišta, jasan dokaz o odgovornosti i umiješanosti bivše SR Jugoslavije, danas Srbije i Crne Gore, u rat u BiH?
CIGAR: Ja mislim da je to još samo jedan dodatni dramatični element, jer mi već imamo dokumente koji dokazuju da je osoblje armije Republike Srpske plaćano i promovirano iz Beograda. Imamo slučajeve gdje su jedinice iz Republike Srpske obučavane u Srbiji i onda poslane u BiH. Imamo i razne druge dokumente koji dokazuju logističku, finansijsku i drugu vojnu podršku, ali ovaj najnoviji dokaz je veoma očigledan i, što je najvažnije, on se uklapa u cjeloukupnu sliku, nije izolirani slučaj. To je dio jednog mnogo većeg plana aktivnosti koji se odvijao više godina. Stoga ja mislim da je ovaj dokaz logičan, da nije izuzetak, ali je izniman po svojoj dramatičnosti.
RSE: Kako ovi dokazi mogu uticati na sudbinu tužbe BiH protiv SCG za genocid i agresiju, pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu?
CIGAR: Kao što znate, ovaj slučaj je pokrenut u aprilu 1994., prije više od deset godina, i to na bazi na kojoj prvi put jedna država optužuje drugu državu za genocid. Nije baziran, dakle, na nekoj optuženoj osobi koja bježi i sakriva se, jer države ne mogu pobjeći. Ovaj video snimak samo još više ojačava dokaze i ja mislim da će biti veoma teško uvjereti bosansku stranu da odustanu od slučaja, jednostavno zato što ima tako mnogo dokaza koji idu njima u prilog.
RSE: Zvanični Beograd insistira da vlada u Sarajevu odustane od tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid i nude vansudsko poravnanje. Jeli to prihvatljivo za bosansku stranu, s obzirom na važnost utvrđivanja činjenica o ratu u BiH?
CIGAR: Važno je razumijeti kakvi su ovdje ulozi u pitanju. Vansudska nagodba bi možda bila prikladna u slučaju nekog neuspjelog poslovnog dogovora, ali u ovom slučaju su ulozi mnogo veći. To je pitanje principa, jer je riječ o genocidu. Tužbom treba ostaviti obilježja u istoriji i takođe diskreditirati ideologiju genocida, jer to nije prihvatljivo u današnjem svijetu. Zato smatram da ovi principi ne bi bili ispunjeni jednom vansudskom nagodbom, koja bi mogla biti prigladno rješenje za neke poslovne dogovore, ali ne za slučaj koji uključuje ovako važne stvari kao sto je genocid.
RSE: Može li suđenje pred Međunarodnim sudom pravde, u slučaju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, doprinjeti procesu pomirenja i stabilniosti u regionu?
CIGAR: Vjerujem da je to tako, da ljudi moraju da se suoče sa prošlosti da bi se mogli okrenuti budućnosti. To je prvi korak promjene koji mora da se napravi, ali ne sakrivanjem, nego oficijelnim diskreditiranjem stvari koje su se desile, a nisu smjele da se dese. I reći da se tako nešto više nikada ne smije ponoviti. Ljudi moraju da znaju i razumiju to što se desilo. Ne mogu samo izbjegavati i kompletno zaboraviti. To je ključni element što se tiče pogleda u budućost.
RSE: U proteklih deset godina u Srbiji je većina javnosti sumnjala u zločine počinjene u BiH. Koliko je važno predloženo usvajanje rezolucije u Parlamentu Srbije o Srebrenici, od strane nevladinih organiizacija, za suočavanje s vlastitom prošlošću?
CIGAR: Ja mislim da je ta inicijativa veoma hrabar i važan korak. Mogu razumijeti i teškoće oko toga, jer neki glavni elementi u srbijanskom društvu moraju da se suoče sa svojom vlastitom prošlošću, kao što su, naprimjer, vodeći intelektualci u Srbiji ili dijelovi Srpske pravoslavne crkve, čak i neki današnji političari. Biće potrebno jedno duboko vlastito preispitivanje, koje će biti veoma neugodno za mnoge važne činioce u tom društvu i zato mislim da je ta rezolucija jedan veoma hrabar korak. Treba znati i da je premijer Koštunica često bio veoma kritičan prema nevladinim organizacijama koje dolaze sa idejama i prijedlozima kao što je ovo. To nije popularan korak, ali mislim da je to nešto što se definitivno mora desiti.
