RSE: Gospodine Lompar, ovogodišnji ste dobitnik prestižne nagrade za poeziju „Risto Ratković“. Ne tako davno tu je nagradu dobio i najtraženiji haški optuženik Radovan Karadžić. Kako vi važite za potpuno nekompromitovanog intelektualca u Crnoj Gori, jako bi me zanimalo kako to može biti – vi i Karadžić u istoj priči?
LOMPAR: To nikako nije ista priča. Onda kada je ta nagrada dodijeljena Radovanu Karadžiću 1993. godine, ali i prije i poslije toga, na Ratkovićevim večerima poezije „igrale su delije“. Kako sam već rekao kad sam odgovarao na slično pitanje, žiriji su svu tu deceniju tuljenja svjetlosti dijelili političke medalje, i to, da parafraziram jednu popularnu reklamu, naše, a srpske. Naravno, uzrok takvom stanju je bio politički primitivizam, ustvari on je bio uzrok opšte devalvacije. Politika kao obavezna pratnja velikih nagrada ovdje je bila njihova suština. Žiriji su bili kovači lažnog novca. Sjetimo se Budve, gdje su redovno dijeljenje srpske medalje crnogorskog porijekla, ili bruke s „Njegoševom nagradom“ kojoj se konačno desilo ukidanje. Od one godine kad je dodijeljena Desanki Maksimović, a ne Danilu Kišu, počeo je njen pravi slom. Zato sam svojevremeno predlagao da se sve književne nagrade koje su u Crnoj Gori predviđene za srpske pisce, preimenuju i presele u Srbiju.
Nagrada „Risto Ratković“ se prva vratila poeziji, zahvaljujući prije svega novoj koncepciji same manifestacije, koju od 2002. godine vodi pjesnik Pavle Goranović. Već prve godine pojavljivali su se pjesnici iz Crne Gore i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Konačno nagradu dobija Aleksandar Bečanović i to sasvim zasluženo. Poslije toga je postalo jasno da ona ne mora propasti ako su je jedno vrijeme dodjeljivali onima koji je ne zaslužuju. Značaj svakoj manifestaciji, svakoj nagradi daju imena dobitnika. Ovu su već trideset i pet godina dobijali manji ili veći pisci. Kako sam rekao, bilo je tu raznih interesa i mnogi je nisu zaslužili. Ali ima i velikih pjesnika. U svakom slučaju njen značaj se ne može zanemariti. Dakle, u takvoj situaciji nagradu „Risto Ratković“ sam primio sa velikim zadovoljstvom. Dodijelile su mi je kolege na prijedlog člana žirija iz Srbije i vjerujem da svojim imenom bar malo mogu doprinijeti njenoj rehabilitaciji. Ali kao da im je neko uzeo djedovinu, srpski pisci i Udruženje iz Crne Gore počinju hajkati.
RSE: Prije ravno četiri godine ste pisali dnevnik za moj radio, za Radio Slobodna Evropa. Kazali ste: „Od svih zločina na ovom prostoru, najveći je progon i ubistvo riječi“. Što ste zapravo tada poručili javnosti?
LOMPAR: Prvo se progone i ubijaju riječi, pa potom ljudi. Ni do danas u Crnoj Gori to se nije izmijenilo. Riječi koje su izgubile svoju trezorsku težinu i značaj i dalje kruže oko nas bez pravog značenja i smisla. Mnogo toga se na ovim prostorima ne vraća u svoju normalu i neće dok se popovi ne posvete Bogu i mistici manastira i svako se ne zadovolji svojim.
RSE: Aktualna je priča u Crnoj Gori o preimenovanju predmeta srpski jezik i književnost u maternji. Kako vi gledate na to i koliko je tu politike, a koliko istinske potrebe za jednom vrstom nacionalne identifikacije?
LOMPAR: „Sve je to politika, ta priča o ugroženosti srpskog jezika. Iako je svakom jasno da se sva hajka, instruirana od strane Srpske pravoslavne crkve, vodi zbog pomena crnogorskog jezika. Ne radi se tu o lingvistici, već o kontinuiranoj viševjekovnoj asimilaciji. Svi protesti, štrajkovi, ikonografija i način izvođenja ovih performansa po Crnoj Gori osmišljeni su u okviru svetosavske crkve, koja kontroliše i srpske stranke u Crnoj Gori. To se mišljenje prekriva, a dokaz je i odlazak izvođača radova patrijarhu Pavlu u Beograd.“
RSE: Što se tu našla Srpska akademija nauka i umjetnosti pozvana da se ona izjasni o tom pitanju?
LOMPAR: Bilo bi čudno da se nije umiješala. Crna Gora je posljednja linija odbrane njihovog Memoranduma.
RSE: Ja bih voljela znati u subotnjem razgovoru što mislite o mogućem ishodu kada bi se referendum recimo organizovao sjutra, što mislite što bi se sjutra dogodilo na tom referendumu?
LOMPAR: Što se tiče referenduma, vjerujem da bi suverenistički dio Crne Gore bio u ubjedljivoj većini i da vremenom raste. Agresivnost srpske crkve i srpskih stranaka nam u tome samo pomažu i sve nas više objedinjavaju.
RSE: Član ste Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Da li ona može doprinijeti očuvanju crnogorskog kulturnog identiteta?
LOMPAR: Dukljanska akademija nauka i umjetnosti je nužnost kulturnog i uopšte društvenog trenutka. Njeno članstvo, a to sam već negdje kazao, čine stvaraoci koji su poštovanje čovječnosti, pravdoljubivosti, književnih, umjetničkih i naučnih dometa proglasili nezaobilaznim, a iz čisto ideoloških razloga ili jednostavnije zbog katastrofalne politike u kulturi, ne mogu postati članovi Crnogorske akademije nauka u umjetnosti. Svjetlost Mediterana otkriva našu nadmoć, bogatstvo i našu prepoznatljivost, a Dukljanska akademija nauka naučnim potencijalom i projektima čini sve da se vratimo tim dubokim korijenima sopstvenosti.
RSE: Ja bih htjela nešto više čuti i o vašem angažmanu u promociji crnogorske likovne umjetnosti.
LOMPAR: Već dugo pripremam knjigu o crnogorskoj umjetnosti 20. vijeka. Nadam se da ću je u sljedećih nekoliko mjeseci okončati. Njenim objavljivanjem ću se vjerovatno najbolje odužiti crnogorskim likovnim umjetnicima.
RSE: A o vašem ličnom angažmanu, što trenutno radite, što možemo čekivati od vas, mislim na vaše nove knjige?
LOMPAR: Spremam i novu knjigu poezije, bez žurbe naravno. S godinama je i obaveza prema riječima i stihovima veća. A htio bih opet nešto drugo.
RSE: Što bi rekli o književnoj produkciji mladih stvaralaca danas u
Crnoj Gori?
LOMPAR: Mladi stvaraoci, barem na osnovu onoga što vidim kao urednik „Arsa“ i kao poklonik literature, bez kompleksa sazrijevaju i to mnogo brže od nas. Sjetimo se devedesetih u crnogorskoj literaturi, kad je generacija danas mladih stvaralaca napravila udar na tradicionalizam i donijela nove puteve crnogorske književnosti, posebno roman. Od osnivanja sam urednik „Arsa“. To je bio ambiciozno zamišljen projekat koji se uspješno i realizuje. Zahvaljujući kvalitetu, upornosti i ljubavi koja je nadilazila sve nedaće, „Ars“ je danas jedini književni časopis u Crnoj Gori, i to časopis koji nas dostojno reprezentuje u svijetu.
RSE: Na kraju rubrike „Gost subotom“ hoću upitati i nešto privatno, ali vas upitati privatno zaista je teško. Možda ovo, da li mislite da je Cetinje najljepši grad u Evropi?
LOMPAR: Evo i danas grezne Cetinje bojama jeseni i melanholijom ispod teških oblaka. Opet je palo lišće na pješčane staze parkova i grad je spreman da se zavoli, ako se može podnijeti sva ova goričina u njemu.
LOMPAR: To nikako nije ista priča. Onda kada je ta nagrada dodijeljena Radovanu Karadžiću 1993. godine, ali i prije i poslije toga, na Ratkovićevim večerima poezije „igrale su delije“. Kako sam već rekao kad sam odgovarao na slično pitanje, žiriji su svu tu deceniju tuljenja svjetlosti dijelili političke medalje, i to, da parafraziram jednu popularnu reklamu, naše, a srpske. Naravno, uzrok takvom stanju je bio politički primitivizam, ustvari on je bio uzrok opšte devalvacije. Politika kao obavezna pratnja velikih nagrada ovdje je bila njihova suština. Žiriji su bili kovači lažnog novca. Sjetimo se Budve, gdje su redovno dijeljenje srpske medalje crnogorskog porijekla, ili bruke s „Njegoševom nagradom“ kojoj se konačno desilo ukidanje. Od one godine kad je dodijeljena Desanki Maksimović, a ne Danilu Kišu, počeo je njen pravi slom. Zato sam svojevremeno predlagao da se sve književne nagrade koje su u Crnoj Gori predviđene za srpske pisce, preimenuju i presele u Srbiju.
Nagrada „Risto Ratković“ se prva vratila poeziji, zahvaljujući prije svega novoj koncepciji same manifestacije, koju od 2002. godine vodi pjesnik Pavle Goranović. Već prve godine pojavljivali su se pjesnici iz Crne Gore i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Konačno nagradu dobija Aleksandar Bečanović i to sasvim zasluženo. Poslije toga je postalo jasno da ona ne mora propasti ako su je jedno vrijeme dodjeljivali onima koji je ne zaslužuju. Značaj svakoj manifestaciji, svakoj nagradi daju imena dobitnika. Ovu su već trideset i pet godina dobijali manji ili veći pisci. Kako sam rekao, bilo je tu raznih interesa i mnogi je nisu zaslužili. Ali ima i velikih pjesnika. U svakom slučaju njen značaj se ne može zanemariti. Dakle, u takvoj situaciji nagradu „Risto Ratković“ sam primio sa velikim zadovoljstvom. Dodijelile su mi je kolege na prijedlog člana žirija iz Srbije i vjerujem da svojim imenom bar malo mogu doprinijeti njenoj rehabilitaciji. Ali kao da im je neko uzeo djedovinu, srpski pisci i Udruženje iz Crne Gore počinju hajkati.
RSE: Prije ravno četiri godine ste pisali dnevnik za moj radio, za Radio Slobodna Evropa. Kazali ste: „Od svih zločina na ovom prostoru, najveći je progon i ubistvo riječi“. Što ste zapravo tada poručili javnosti?
LOMPAR: Prvo se progone i ubijaju riječi, pa potom ljudi. Ni do danas u Crnoj Gori to se nije izmijenilo. Riječi koje su izgubile svoju trezorsku težinu i značaj i dalje kruže oko nas bez pravog značenja i smisla. Mnogo toga se na ovim prostorima ne vraća u svoju normalu i neće dok se popovi ne posvete Bogu i mistici manastira i svako se ne zadovolji svojim.
RSE: Aktualna je priča u Crnoj Gori o preimenovanju predmeta srpski jezik i književnost u maternji. Kako vi gledate na to i koliko je tu politike, a koliko istinske potrebe za jednom vrstom nacionalne identifikacije?
LOMPAR: „Sve je to politika, ta priča o ugroženosti srpskog jezika. Iako je svakom jasno da se sva hajka, instruirana od strane Srpske pravoslavne crkve, vodi zbog pomena crnogorskog jezika. Ne radi se tu o lingvistici, već o kontinuiranoj viševjekovnoj asimilaciji. Svi protesti, štrajkovi, ikonografija i način izvođenja ovih performansa po Crnoj Gori osmišljeni su u okviru svetosavske crkve, koja kontroliše i srpske stranke u Crnoj Gori. To se mišljenje prekriva, a dokaz je i odlazak izvođača radova patrijarhu Pavlu u Beograd.“
RSE: Što se tu našla Srpska akademija nauka i umjetnosti pozvana da se ona izjasni o tom pitanju?
LOMPAR: Bilo bi čudno da se nije umiješala. Crna Gora je posljednja linija odbrane njihovog Memoranduma.
RSE: Ja bih voljela znati u subotnjem razgovoru što mislite o mogućem ishodu kada bi se referendum recimo organizovao sjutra, što mislite što bi se sjutra dogodilo na tom referendumu?
LOMPAR: Što se tiče referenduma, vjerujem da bi suverenistički dio Crne Gore bio u ubjedljivoj većini i da vremenom raste. Agresivnost srpske crkve i srpskih stranaka nam u tome samo pomažu i sve nas više objedinjavaju.
RSE: Član ste Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Da li ona može doprinijeti očuvanju crnogorskog kulturnog identiteta?
LOMPAR: Dukljanska akademija nauka i umjetnosti je nužnost kulturnog i uopšte društvenog trenutka. Njeno članstvo, a to sam već negdje kazao, čine stvaraoci koji su poštovanje čovječnosti, pravdoljubivosti, književnih, umjetničkih i naučnih dometa proglasili nezaobilaznim, a iz čisto ideoloških razloga ili jednostavnije zbog katastrofalne politike u kulturi, ne mogu postati članovi Crnogorske akademije nauka u umjetnosti. Svjetlost Mediterana otkriva našu nadmoć, bogatstvo i našu prepoznatljivost, a Dukljanska akademija nauka naučnim potencijalom i projektima čini sve da se vratimo tim dubokim korijenima sopstvenosti.
RSE: Ja bih htjela nešto više čuti i o vašem angažmanu u promociji crnogorske likovne umjetnosti.
LOMPAR: Već dugo pripremam knjigu o crnogorskoj umjetnosti 20. vijeka. Nadam se da ću je u sljedećih nekoliko mjeseci okončati. Njenim objavljivanjem ću se vjerovatno najbolje odužiti crnogorskim likovnim umjetnicima.
RSE: A o vašem ličnom angažmanu, što trenutno radite, što možemo čekivati od vas, mislim na vaše nove knjige?
LOMPAR: Spremam i novu knjigu poezije, bez žurbe naravno. S godinama je i obaveza prema riječima i stihovima veća. A htio bih opet nešto drugo.
RSE: Što bi rekli o književnoj produkciji mladih stvaralaca danas u
Crnoj Gori?
LOMPAR: Mladi stvaraoci, barem na osnovu onoga što vidim kao urednik „Arsa“ i kao poklonik literature, bez kompleksa sazrijevaju i to mnogo brže od nas. Sjetimo se devedesetih u crnogorskoj literaturi, kad je generacija danas mladih stvaralaca napravila udar na tradicionalizam i donijela nove puteve crnogorske književnosti, posebno roman. Od osnivanja sam urednik „Arsa“. To je bio ambiciozno zamišljen projekat koji se uspješno i realizuje. Zahvaljujući kvalitetu, upornosti i ljubavi koja je nadilazila sve nedaće, „Ars“ je danas jedini književni časopis u Crnoj Gori, i to časopis koji nas dostojno reprezentuje u svijetu.
RSE: Na kraju rubrike „Gost subotom“ hoću upitati i nešto privatno, ali vas upitati privatno zaista je teško. Možda ovo, da li mislite da je Cetinje najljepši grad u Evropi?
LOMPAR: Evo i danas grezne Cetinje bojama jeseni i melanholijom ispod teških oblaka. Opet je palo lišće na pješčane staze parkova i grad je spreman da se zavoli, ako se može podnijeti sva ova goričina u njemu.
