RSE: Gosppodine Pejakoviću, kako vas ljudi u BiH prihvataju u novoj, bitno drugačijoj ulozi od one u kojoj vas znaju?
PEJAKOVIĆ: Ovaj projekt je dugo pripreman. Ja sam već najavljivao pozorišnu predstavu koja se zove „Moj Visoki predstavnik“. To je trebao biti jedan moj kritički osvrt na rad i funkciju Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH. Sama činjenica da je tog Visokog predstavnika trebao igrati čovjek koji ima 1,72 cm dovoljno govori u šta bi se to kasnije izrodilo kao pozorišni čin. Međutim, neki ljudi, a među njima prije svega gospodin Jerko Ivanković, shvatili su to kao dobar povod za jednokratnu potrebu. On je to želio malo kapitalizirati u nešto što bi opozicija u cijelosti trebala da podrži i, naravno, svi misleći ljudi u BiH. Da se napravi jedan projekt oko kojeg bi se okupili svi, a da bih ja shodno scenariju koji bi oni napravili kao predlagači, trebao biti akter koji to plasira. Mislim da je to puno sretnija varijanta nego ova prva, koja je, možda, za mene bila atraktivnija, hajde da kažemo i „finansijski izvjesnija“, jer bismo bili samo ja i publika i prodate ulaznice za tu predstavu i ništa više. Međutim, ovo o čemu sada govorim, mene opet vraća u neko vrijeme mojih „pozitivnih“ zabluda da nešto mogu da promijenim u BiH.
RSE: To znači da je Stranka za boljitak, ako sam dobro shvatio, inicijator ideje, na osnovu vaše umjetničke ideje, da vi budete alternativni Visoki predstavnik.
PEJAKOVIĆ: Da. Oni su najprije prepoznali moj konačni cilj u toj cijeloj varijanti, ali su ga, rekao bih, politički modulirali i usmjerili ka drugima da to prihvate, odnosno da se okupe oko tog projekta. Nije ovo ekskluzivno pravo Stranke za boljitak, oni se nisu ni postavili na taj način da budu apsolutni vladari tog cijelog projekta. Naprotiv, željeli su, kao i svih ovih godina, dakle opet su pokazali svoju apsolutnu otvorenost, da se oko tog projekta okupe svi. Ali ne više samo ljudi iz opozicije, nego upravo i oni do sada neangažirani, koji nisu pokazali nikakav politički interes, čime su i najodgovorniji za ovakvo stanje u Bosni, koji niti glasaju, vrlo su pametni i mudri, ali su pametni i mudri utoliko što kažu – ja ništa ne mogu promijeniti. Oni su ih željeli sada staviti u pogon, kao i pokrenuti inicijativu da se i oni koji se sada nalaze u ovim vladajućim oligarhijama, a tu se ne nalaze iz nekih karijerističkih ili profesionalnih razloga, okupe oko tog projekta, dakle da animiramo i onaj vrijedni dio ljudi na vlasti.
RSE: Sada će to, svakako, najviše zavisiti od vas. Šta je uloga, odnosno zadatak alternativnog Visokog predstavnika?
PEJAKOVIĆ: Osnova je ono što sam rekao i gospodinu Paddyju Ashdownu na našem prvom susretu prije nekoliko dana. Ti susreti će sada biti puno intenzivniji, sedmično ćemo kontaktirati, što telefonski, što pismeno, što direktno, jer se stalno i srećemo po raznoraznim manifestacijama, i jedan drugoga ćemo informirati o jednoj ustvari zajedničkoj zadaći, a to je da se učini sve da ulogu Visokog predstavnika privedemo kraju. Da se razumijemo, to ovako zvuči kao dosta krupna rečenica i ja mogu u tome užasno puno profitirati kao osoba, i ako mi narod povjeruje da je to moja zasluga - da uloga Visokog predstavnika bude ukinuta čim prije, onda ću ja vjerovatno biti politički najznačajnija figura na ovim prostorima Balkana, i ne samo Balkana nego i šire. Ja nemam tih ambicija da politički profitiram, ali imam ambicija da gospodinu Paddyju Ashdownu, ne njemu osobno nego toj ulozi koja je njemu povjerena od strane međunarodne zajednice, odbrojavam dane. Dakle, po meni, više od godinu dana ta funkcija ne bi trebala biti prisutna u BiH. Krive su procjene da je ne hvatanje Radovana Karadžića i Ratka Mladića naš hendikep za odlazak u Evropu. Naš jedini i najveći hendikep je u tome što imamo Visokog predstavnika, jer ne možemo u Evropu retardirani, s terapeutom. Za to nema teorijske šanse.
RSE: Mislite li da bi država trenutno mogla funkcionisati bez Visokog predstavnika?
PEJAKOVIĆ: Da. Država bi morala funkcionirati bez Visokog predstavnika, kada bi oni koji moduliraju tu državu, a to su prije svega birači, imali svijest o tome da ovi koji su trenutno na vlasti, pa i oni koji su bili prije njih, nisu bili dorasli zadatka i zbog toga imamo stalnu potrebu za međunarodnom arbitražom, odnosno bolje rečeno međunarodnim protektoratom. Da je naše biračko tijelo toliko svjesno, da nije toliko izmanipulirano, pritisnuto raznim špekulantima i mediokritetima, da nije diglo ruke od Bosne, odnosno od bilo kakvog političkog angažmana, pa i da čak glasaju, sigurno da bi BiH mogla samostalno donositi svoje odluke. A ovi koji su dobrim dijelom započeli sve ove gadarije koje su nam se dešavale u posljednjih deset godina, još uvijek su na političkoj sceni i krajnje je vrijeme da odu na smetljište Evrope, krajnje je vrijeme da se probude mlade snage, nove snage, snage koje nisu kompromitirane i da uđu u rješavanje sudbine BiH, tada bismo mi vrlo brzo došli do cilja. Reći ću vam jednu stvar koja je možda prepotentna, ali razrušeno Sarajevo u ratu, 1993. godine, imalo je više šanse za civilizovani, demokratski život nego recimo Moskva ili grad iz koga se vi javljate.
RSE: Vratimo se još malo instituciji alternativnog Visokog predstavnika. Imate li program rada? Za šta ćete se zalagati u svom političkom djelovanju?
PEJAKOVIĆ: Gospodin Paddy Ashdown mi je u našem prvom razgovoru skrenuo pažnju na to da on, ustvari, ima dva područja djelovanja. Jedno je okarakterisao kao hardversko, a drugo kao softversko područje. Hardversko područje podrazumijeva implementaciju Dejtonskog sporazuma, a ovo sofversko je ustvari ono od čega se živi. Zbog vrlo malo vremena, jer ga je do sad dosta potrošio, ne samo on nego i njegovi prethodnici, na razvlačenja koja su nametale pogotovo nacionalne stranke, sada mu se jako žuri tako da se ovim softverskim sferama ne može baviti. Ta softvrska sfera podrazumijeva drugačiji odnos prema rješavanju ambijenta, odnosno ono što sam ja već jednom pokušao riješiti 1990. godine sa reformistima Ante Markovića, ali nas je, na žalost, rat spriječio u tome. Dakle, cilj je stvoriti ambijent čovjeku da može prije svega da radi i da živi od plodova svoga rada, a ne od sadake koju mu daje međunarodna zajednica i socijalne ustanove diljem Evrope. Drugi cilj je one obespravljene, a njih ima jako mnogo u svim infrastrukturama, čim prije obavijestiti da bitka nije izgubljena. Da se moraju angažirati i boriti, da BiH, radi naše djece, zaslužuje puno bolje ljude na vlasti nego što ih imamo. U posljednjih desetak godina ličnosti u vlasti zemalja u čitavom svijetu su se promijenile, samo se kod nas ništa nije promijenilo, ni oni na vlasti, ni oni u opoziciji. Jer, oni su jednostavno sebi patentirali pravo da je sada neko trenutno na vlasti, a onda će sigurno idući put kada dođu izbori doći neko onaj drugi. Nema tu prosperiteta za zemlju ako se jedna opcija ne zadrži bar dva mandata na vlasti. Dakle, ja ću biti filter za sve one koji ne mogu doći do Paddyja Ashdowna, a imaju ključ za razrješavanje malih problema, pokušaću biti filter, kritičkim stavom ili direktno, u odnosu sa Paddyjem Ashdownom ili pak u nekoj drugačijoj opciji. Jer, u nekim sredinama koje ozbiljno misle, ljudi su me već počeli prihvatati kao nekog ko može nešto da uradi. Konačno, ja u tome nisam sam. Pored sebe već imam dosta profesora univerziteta, koji su moji savjetnici. Po onom principu kao što i Paddy Ashdown ima svoj kabinet, imam i ja svoj kabinet. Ne bih, naravno, sada govorio ništa o ličnostima, jer stvar još uvijek nije gotova, ali sam već dobrim dijelom pokriven u oblasti makro i mikro ekonomije, što je za mene vrlo bitno, jer ja se u tu medicinu ne razumijem, ali se razumijem u to kako organizacijski doći do rješenja i, naravno, koristim svoj rejting i ugled u društvu i želim to da plasiram na najbolji mogući način.
RSE:, Koliko vaš rad, kao alternatiovnog Visokog predstavnika, moze uopste biti relevantan u današnjoj političkoj stvarnosti u BiH?
PEJAKOVIĆ: Pa ja sam malo zbunjen trenutno odnosom opozicije, zbog toga što je to došlo od jedne „male“ stranke, a jako velike u svojim ambicijama. Ja vam mogu reći da je to jedina prava multietnička stranka trenutno u BiH. Ima negdje oko 42 posto Bošnjaka, negdje oko 30 posto Srba i 18 posto Hrvata. Dakle, predlagač je iz malog mjesta u Hercegovini, gdje je 99,9 posto Hrvata, a najmanje ih ima u stranci, a to već nešto govori za budućnost. A ti ljudi tu nisu došli zato što je neko rekao da to mora biti neko novo bratstvo i jedinstvo, već su došli iz svog interesa, jer vjeruju da im predlagači mogu omogućiti bolji način za zapošljavanje. Već su se izorganizirali na terenu i naravno, tu se ljudi ne prebrojavaju koje su nacije, nego koliko rade i koliko će moći sa svojom djecom i ovima napraviti pravi posao. Dakle, relevantnost o kojoj vi govorite proizlazi ipak iz nekih političkih ciljeva, odnosno rezultata predlagača. Ono što mene zbunjuje, to je činjenica da sam ja stotinu puta ponovio i prozvao sve, pogotovo opoziciju, da me podrže u ovoj varijanti. Naravno, do ovoga trenutka, osim tapšanja po ramenu da je to dobar projekt, nemamo nikakvih konkretnih stvari, da se neko okupio ili želio uraditi pravu stvar. To nešto govori o nama. Dakle, ovo je možda trebala biti privilegija najveće opozicione stranke, ali to se njima nije dogodilo. Oni tek sad, kada se to pojavilo na prvim stranicama, vide svu ozbiljnost toga i da to nije lakrdija. Mnogi od njih misle da je to lakrdija, u tome i jeste problem, dakle što i opozicija boluje od iste bolesti kao i ovi na vlasti.
RSE: A kako sam Visoki predstavnik, onaj oficijelni, ocjenjuje vašu ulogu?
PEJAKOVIĆ: On je izrazio divljenje. On mene zna, mi nismo osobe koje se ne poznajemo. Konačno, ja i za Ured Visokog predstavnika (OHR) obnašam neke funkcije. Zna me kao kulturnog poslanika i mimo toga. Drugo, imamo dosta zajedničkih prijatelja Engleza. Ja znam mnogo toga o gospodinu Paddyju Ashdownu, pogotovo iz perioda 1992-1993. godina, kada je on bio jedan od rijetkih ljudi koji je u engleskom Parlamentu žestoko dizao glas za BiH i stavio svoju vlastitu glavu u torbu time što je čak išao i na neke proteste, na ulice. Međutim, to je bilo sve 1992. i 1993. godine. Danas, 2004. godine, više se ne može živjeti od lijepih uspomena. Danas, 2004. godine, donose se konkretne odluke u BiH, o tome hoćemo li mi definitivno biti periferija Evrope ili ćemo ići u Evropu; da li smo spremni pokrenuti neke nove snage. Ove su već umorne od dokazivanja da će se popraviti, kao loši učenici koji stalno propadaju u školi, a stalno govore da će se popraviti. Ta priča nam je već poznata u nacionalnim strankama koje definitivno, jednom za svagda, zaista jednom za svagda trebaju - da siđu sa političke scene, jer su oni bili generatori i oni loši glumci u predstavi koja se zvala rat na Balkanu. To svi mudri i pametni ljudi na Balkanu i na ovom prostoru znaju. Znaju to i oni iz međunarodne zajednice, ali nemaju mandat da to sankcioniraju. Oni pokušavaju raznim drugim sredstvima, koja su vrlo pravedna, ali neefikasna, počevši od Haškog tribunala do sankcija koje se uvode ovdje. Ta sredstva su nedjelotvorna, jer dolaze sa zakašnjenjem i samo radikaliziraju iste te stranke. Da ih puste na miru, one bi se same rasule. Mjere kažnjavanja su za njih drakonske i to se odmah tumači kao atak na određene narode. Ja tvrdim da u BiH postoje neki drugačiji ljudi, oni koji su gradili ono najljepše u BiH.
RSE: Sudeći po onome što smo čuli, politički stavovi alternativnog Visokog predstavnika u BiH su lijeve orijentacije.
PEJAKOVIĆ: Tačno je da je moja opcija negdje na lijevoj strani i vjerovatno ću sagorjeti s tim idealima, ali to ne znači da Socijaldemokratska partija (SDP) brani tu moju politiku, ili bilo koja druga stranka. Ja sam na lijevoj strani, ali ću pozdraviti i na desnoj strani svaki dobar korak, jer to je pitanje mog odnosa prema onome što predstavlja demokratiju danas i što jedino može biti validno na ovim prostorima. Kod nas nije tako. Kod nas sve što je na desnoj strani, ne valja, a sve što je na lijevoj strani, valja. A ja vrlo dobro znam da i na toj desnoj strani postoje neki ljudi koji su izuzetno kvalitetni, vrijedni i da su ih okolnosti tu dovele. Ali kao što postoje jako loši ljudi na lijevoj strani, tako postoje i na desnoj, ali jedni i drugi one svoje dobre guraju pod tepih.
RSE: Prošle nedjelje je u ovoj emisiji predsjednik SDP-a BiH, Zlatko Lagumdžija, rekao kako očekuje da predstojeći lokalni izbori u BiH, 2. oktobra, pokažu potpuni neuspjeh nacionalno podijeljene vlasti i takvog koncepta koji podržava aktuelni Visoki predstavnik. Može li se alternativni Visoki predstavnik upuštati u takvu procjenu?
PEJAKOVIĆ: Ja baš ne bih bio sklon tom mišljenju, ali pravo je doktora Zlatka Lagumdžije da tako misli. Mislio je tako i na prošlim izborima, pa je doživio to što je doživio. Moja tragedija, ovo ne govorim kao alternativni Visoki predstavnik, već kao Josip Pejaković, birač, koji će se, kad dođe tamo da bira, opredijeliti za njegovo mišljenje, koje će me, možda, odvesti da gubim. Da sam ja na njegovom mjestu, bio bih puno obazriviji. Ipak bih malo izanalizirao stvari i ne bih se samo orijentirao na tu konstataciju da su oni podijeljeni. Njihova podijeljenost njih i dovodi na vlast. Današnja njihova povezanost je u službi toga da dobiju ponovo izbore, plašenju jednih drugima. Atak jednih protiv drugih njih de fakto ponovo razdvaja, a budućnost BiH nije u razdvojenosti, budućnost BiH je u zajedništvu.
RSE: Ovdje je riječ o konceptu vlasti. Mislite da je u međuvremenu, u protekle dvije godine, aktualna vlast ispunila ocekovanja, svoju ulogu i obavezu?
PEJAKOVIĆ: Ne. Ni jedna, ni druga. Niti Alijasa, a još manje ova sadašnja vlast. Zašto? Zato što oni imaju strašan hendikep koji se zove Visoki predstavnik i OHR. Oni hodaju po žeravici i samo se boje da ne pogriješe. I sve će uraditi samo da ne pogriješe. Tu nema mogućnosti za BiH, upravo se tako ponaša i aktualna vlast sada, a bogami i Alijansa kad je bila na vlasti. Ona je bila nešto malo više partner, zahvaljujući nekim ljevičarskim intencijama gospodina Wolfganga Petritscha.
RSE: Vratimo se sada vašim budućim akcijama. Na što svojim djelovabnjem konkretno želite upozoriti domaću i inostranu javnost?
PEJAKOVIĆ: Svi problemi u BiH će se riješiti onoga trenutka kada se ljudima da šansa, bez obzira na njihovu sposobnost, obrazovnu, kulturnu, civilizacijsku, da sami privređuju. Dakle, današnja situacija u BiH je takva da imamo onoliko nezaposlenih koliko imamo zaposlenih. Mi smo daleko iza Albanije. Ponavljam, BiH je iza Albanije. Ja to ne želim i ja na to ne pristajem. Hoću da dokažem svima da mi postojimo i da možemo biti, ne ispred Albanije, nego i ispred mnogih zemalja u ovom dijelu, koje su mnogo lakše i brže došli do EU. Tačno je da je BiH u svojoj burnoj historiji egzistirala uvijek kao dio nečeg većeg. Ali je isto tako činjenica da u nekim ekonomskim i kulturnim integracijama, koje su već počele na ovim prostorima, posebno na relaciji BiH – Hrvatska, BiH – Srbija i Crna Gora, ima pomaka. Vidite da se i u ovom ustrojstvu pravne države, brige za okoliš, odnosno brige za mir na Balkanu, sastaju ljudi, dakle ipak se tu pokrenulo nešto što je prije dvije-tri godine bilo nemoguće. Dakle, postoji šansa da egzistira jedno jezičko područje koje se razumije, da se nametne kao jedna cjelina i pođe ponovo u neki izazov koji smo već imali u onom bivšem sistemu kao pozitivan trend.
RSE: Mijenjati Dejtonski ustav ili nastaviti provoditi ga do kraja?
PEJAKOVIĆ: Ne možete mijenjati nešto što ne provedete do kraja. U tome i jeste tragedija, da mi odustajemo od svih mogućih rješenja. Primijenimo ga, pa onda recimo da nije dobar, a ne apriori govoriti da nešto nije dobro, a niste ni pročitali Dejtonski sporazum. Nije Dejtonski sporazum sad postao upitan, on je bio pogrešan još onda kad su ga potpisivali i toga je potpisnik bio svjestan, jer nije imao izlaza. On je dobar samo zato, samo zato i samo zato, tri puta ću ponoviti, jer se to već sto puta ponavlja, jer je zaustavio krvavi rat. Naravno, bolji je svaki mir od rata. Ali je činjenica da je to bilo dobro 1995., 1996., 1997., 1998. godine, ali već 1999. godine je počelo da se razmišlja o tome da li je to stvarno bilo dobro ili smo imali i neka druga rješenja. Ja ne želim da čovjek bude u dilemi 2004. godine. U 2004. godini se zna, ne mijenjati Dejtonski sporazum, nego mijenjati Ustav BiH. Nije zadaća aktualnog Visokog predstavnika da mijenja Dejtonski sporazum, on je tu da ga sprovodi, a vlasti trebaju to da dovode u pitanje, ali vlasti to ne smiju. Onima u Republici Srkoj (RS) Dejtonski sporazum odgovara i oni to brane kao Svetog Savu. A ovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) to opet ne odgovara i napadaju to po svaku cijenu, govoreći da to odgovara onima u Republici Srpskoj, da je Dejtonski sporazum zapravo Republici srpskoj omogućio da postane jedna paradržavica.
RSE: Šta ćete vi kao alternativni Visoki predstavnik predložiti u tom smislu?
PEJAKOVIĆ: Prvo što ću predložiti, ne zato da bih rekao da je model RS-a dobar ili ne, ali ću se prvo orijentirati, pošto i živim u federaciji BiH, na to da se uloga tog entiteta prebaci na državu BiH. Kada se ovdje izvrši poravnanje, onda možemo razgovarati o daljnjoj transformaciji u onom željenom pravcu.
RSE: Ako sam vas dobro razumio, vi predlažete odumiranje FBiH kao entiteta?
PEJAKOVIĆ: Pa ona je sama po sebi izmišljena kao dio pomirenja dva naroda. Potukli se Bošnjaci i Hrvati i sad je neko izmislio taj sporazum u Vašingtonu i tako je nastala država. Pa ne može tako nastajati država. Jer, ovdje se nisu potukli narodi, ovdje su se potukle dvije političke oligarhije preko svojih privatnih vojski. Ali to znaju mudri ljudi, a budale misle da je to onako kako su im rekli u Vašingtonu i kako su tako praktično stvorili državu.
RSE: Od pojedinih univerzitetskih profesora u BiH ovih dana su se čula ponovo zalaganja za uređenje BiH kao države tri republike. Šta vi mislite o tome?
PEJAKOVIĆ: Regionalizacija je jedini spas. Podsjećam vas da je svojevremeno u programu Ante Markovića bila i regionalizacija. Da je logično da Istra bude Istra, da je logično da Bosanska Krajina bude Bosanska Krajina, Šumadija, Vojvodina, Kosovo i tako dalje. Da se pristupilo toj vrsti regionalizacije, po principu današnje moderne Njemačke, mi ne bismo imali čak ni ratnih sukoba. Milošević i Tuđman i oni koji su ih kasnije slijedili, nisu prihvatili taj model i imali smo krvavi rat kao odgovor na to sve. Danas se to želi napraviti na malom prostoru, ali to nije dobro. Regionalizacija se može uraditi, ali puno kvalitetnije, na drugoj osnovi, a ne na način da se inače usitnjeni prostor, na kome živi tri miliona stanovnika, što je kao jedno malo predgrađe Istanbula, sad treba pretvoriti u tri državice. To nema apsolutno nikakvog smisla.
RSE: Kako vidite, kao alternativni Visoki predstavnik, spoljnopolitičku funkciju BiH?
PEJAKOVIĆ: Pa ona mora nešto polučiti iz onih prethodnih vremena i onoga što je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) imala u svojoj predodžbi, bar na međunarodnom planu. To je bio idealan model – nikome blizu, nikome daleko. Ne može se biti u srcu Evrope, a imati toliko slobode za kojom mi čeznemo. Mi smo je izgubili i sad je samo borba za slobodu. Ona proizlazi u toj međunarodnoj sferi i mislim da BiH ima dosta razloga da bude sretna ako pobijedi ovu ovisnost o susjednim državama, posebno o Hrvatskoj i o Srbiji i Crnoj Gori. Ako preskočimo antagonizme koji su nam nametnuti s činjenicom da ovdje živimo kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci, a ne kao inženjeri, doktori, profesori, radnici, privrednici, poljoprivrednici i tako dalje, a da nam je ovo prvo o čemu govorim, nešto što nam je dano rođenjem i čega se ne trebamo odreći, to je dio kulturološke i duhovne potrebe, ali kreativna proizlazi iz našeg zanimanja, koje nije Bošnjak, Srbin i Hrvat, nego činjenica da mi ipak pripadamo onome za što smo obrazovani i što znamo i da moj osjećaj može biti kroz profit. I ono što je jasno, na kulturnom planu, na turističkom planu, pa ako hoćete i na poduzetničkom, pogotovo planu energetskih potencijala koje BiH ima, a koji su totalno neiskorišteni, mi možemo žestoko ući u razgovor sa EU, a i sa ostatkom svijeta i reći da smo mi ozbiljni partneri, puno ozbiljniji od onih koji sve to nemaju, a ovi su im priznali da imaju.
RSE: Ne znam koliko će trajati vaš mandat. Hoće li ipak vaša predstava „Moj Visoki predstavnik“ ugledati svjetlo dana?
PEJAKOVIĆ: Neće. Mislim da ova moja uloga počinje kad se završi uloga aktualnog Viskog predstavnika. Ja sam to njemu i rekao u našem prvom razgovoru. Nije baš bio oduševljen tom idejom, i sam je mislio da bi to kratko trajalo. Dakle, kad se završi prava uloga Visokog predstavnika, moja uloga de fakto tek tada starta. Jer, definitivno jednom za svagda ću objasniti ljudima da je tim koji je mene kandidirao i koji me pratio, koji mi je davao logističku podršku, a to će biti na stotine, možda na hiljade pametnih, mudrih ljudi, zaslužan i da će ustvari taj tim imati taj čarobni štapić kojim ćemo BiH definitivno ustrojiti i u potpunosti prenijeti ovlasti na domaće ljude i naravno o ovim svim ružnim stvarima pričati kao o nečemu što se više ne smije dogoditi na ovim područjima. Sve dotle dok su ovi na vlasti, to se može dogoditi, jer to je njihov ključ kako doći na vlast. Možda je upravo ova moja uloga najbolja uloga u životu. Ja bih volio da bude najbolja i radim na tome da bude najbolja. U Bosni je sigurno samo ono što nije sigurno. Ali ne znači da u toj nesigurnosti ima mogućnosti za ono što je najljepše u BiH, da ja kad hoću odem na svoj Vlašić ili kad hoću da odem negdje na Neretvu ili kad hoću da odem na Jablaničko jezero, na Unu ili na Savu i izgubim neko vrijeme koje je dragocjeno za Amerikanca, Čeha, Nijemca ili onoga Evropljanina koji ne zna šta je draž u tome. Ja znam šta je draž i ljepota u tome, jer ja dolazim iz BiH. Ja takvu BiH želim predstaviti Evropi i svijetu i sigurno sam dobitnik. Na žalost, još uvijek smo daleko od toga.
RSE: Gospodine Pejakoviću, hvala vam na razgovoru. Vjerujem da su naši slušaoci čuli osnovne pravce vašeg djelovanja i da ćete biti opšte prihvaćeni.
PEJAKOVIĆ: Pozdravljam vaše slušaoce i prozivam, po ko zna koji put, pametne ljude da mi se jave, da se okupimo oko ovog programa. Za sve ima mjesta. Vjerujte, radi naše djece, mi moramo dokazati Evropi i svijetu da smo mi puno pametniji i mudriji nego oni koji su nas predstavljali i ovi koji nas predstavljaju.
PEJAKOVIĆ: Ovaj projekt je dugo pripreman. Ja sam već najavljivao pozorišnu predstavu koja se zove „Moj Visoki predstavnik“. To je trebao biti jedan moj kritički osvrt na rad i funkciju Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH. Sama činjenica da je tog Visokog predstavnika trebao igrati čovjek koji ima 1,72 cm dovoljno govori u šta bi se to kasnije izrodilo kao pozorišni čin. Međutim, neki ljudi, a među njima prije svega gospodin Jerko Ivanković, shvatili su to kao dobar povod za jednokratnu potrebu. On je to želio malo kapitalizirati u nešto što bi opozicija u cijelosti trebala da podrži i, naravno, svi misleći ljudi u BiH. Da se napravi jedan projekt oko kojeg bi se okupili svi, a da bih ja shodno scenariju koji bi oni napravili kao predlagači, trebao biti akter koji to plasira. Mislim da je to puno sretnija varijanta nego ova prva, koja je, možda, za mene bila atraktivnija, hajde da kažemo i „finansijski izvjesnija“, jer bismo bili samo ja i publika i prodate ulaznice za tu predstavu i ništa više. Međutim, ovo o čemu sada govorim, mene opet vraća u neko vrijeme mojih „pozitivnih“ zabluda da nešto mogu da promijenim u BiH.
RSE: To znači da je Stranka za boljitak, ako sam dobro shvatio, inicijator ideje, na osnovu vaše umjetničke ideje, da vi budete alternativni Visoki predstavnik.
PEJAKOVIĆ: Da. Oni su najprije prepoznali moj konačni cilj u toj cijeloj varijanti, ali su ga, rekao bih, politički modulirali i usmjerili ka drugima da to prihvate, odnosno da se okupe oko tog projekta. Nije ovo ekskluzivno pravo Stranke za boljitak, oni se nisu ni postavili na taj način da budu apsolutni vladari tog cijelog projekta. Naprotiv, željeli su, kao i svih ovih godina, dakle opet su pokazali svoju apsolutnu otvorenost, da se oko tog projekta okupe svi. Ali ne više samo ljudi iz opozicije, nego upravo i oni do sada neangažirani, koji nisu pokazali nikakav politički interes, čime su i najodgovorniji za ovakvo stanje u Bosni, koji niti glasaju, vrlo su pametni i mudri, ali su pametni i mudri utoliko što kažu – ja ništa ne mogu promijeniti. Oni su ih željeli sada staviti u pogon, kao i pokrenuti inicijativu da se i oni koji se sada nalaze u ovim vladajućim oligarhijama, a tu se ne nalaze iz nekih karijerističkih ili profesionalnih razloga, okupe oko tog projekta, dakle da animiramo i onaj vrijedni dio ljudi na vlasti.
RSE: Sada će to, svakako, najviše zavisiti od vas. Šta je uloga, odnosno zadatak alternativnog Visokog predstavnika?
PEJAKOVIĆ: Osnova je ono što sam rekao i gospodinu Paddyju Ashdownu na našem prvom susretu prije nekoliko dana. Ti susreti će sada biti puno intenzivniji, sedmično ćemo kontaktirati, što telefonski, što pismeno, što direktno, jer se stalno i srećemo po raznoraznim manifestacijama, i jedan drugoga ćemo informirati o jednoj ustvari zajedničkoj zadaći, a to je da se učini sve da ulogu Visokog predstavnika privedemo kraju. Da se razumijemo, to ovako zvuči kao dosta krupna rečenica i ja mogu u tome užasno puno profitirati kao osoba, i ako mi narod povjeruje da je to moja zasluga - da uloga Visokog predstavnika bude ukinuta čim prije, onda ću ja vjerovatno biti politički najznačajnija figura na ovim prostorima Balkana, i ne samo Balkana nego i šire. Ja nemam tih ambicija da politički profitiram, ali imam ambicija da gospodinu Paddyju Ashdownu, ne njemu osobno nego toj ulozi koja je njemu povjerena od strane međunarodne zajednice, odbrojavam dane. Dakle, po meni, više od godinu dana ta funkcija ne bi trebala biti prisutna u BiH. Krive su procjene da je ne hvatanje Radovana Karadžića i Ratka Mladića naš hendikep za odlazak u Evropu. Naš jedini i najveći hendikep je u tome što imamo Visokog predstavnika, jer ne možemo u Evropu retardirani, s terapeutom. Za to nema teorijske šanse.
RSE: Mislite li da bi država trenutno mogla funkcionisati bez Visokog predstavnika?
PEJAKOVIĆ: Da. Država bi morala funkcionirati bez Visokog predstavnika, kada bi oni koji moduliraju tu državu, a to su prije svega birači, imali svijest o tome da ovi koji su trenutno na vlasti, pa i oni koji su bili prije njih, nisu bili dorasli zadatka i zbog toga imamo stalnu potrebu za međunarodnom arbitražom, odnosno bolje rečeno međunarodnim protektoratom. Da je naše biračko tijelo toliko svjesno, da nije toliko izmanipulirano, pritisnuto raznim špekulantima i mediokritetima, da nije diglo ruke od Bosne, odnosno od bilo kakvog političkog angažmana, pa i da čak glasaju, sigurno da bi BiH mogla samostalno donositi svoje odluke. A ovi koji su dobrim dijelom započeli sve ove gadarije koje su nam se dešavale u posljednjih deset godina, još uvijek su na političkoj sceni i krajnje je vrijeme da odu na smetljište Evrope, krajnje je vrijeme da se probude mlade snage, nove snage, snage koje nisu kompromitirane i da uđu u rješavanje sudbine BiH, tada bismo mi vrlo brzo došli do cilja. Reći ću vam jednu stvar koja je možda prepotentna, ali razrušeno Sarajevo u ratu, 1993. godine, imalo je više šanse za civilizovani, demokratski život nego recimo Moskva ili grad iz koga se vi javljate.
RSE: Vratimo se još malo instituciji alternativnog Visokog predstavnika. Imate li program rada? Za šta ćete se zalagati u svom političkom djelovanju?
PEJAKOVIĆ: Gospodin Paddy Ashdown mi je u našem prvom razgovoru skrenuo pažnju na to da on, ustvari, ima dva područja djelovanja. Jedno je okarakterisao kao hardversko, a drugo kao softversko područje. Hardversko područje podrazumijeva implementaciju Dejtonskog sporazuma, a ovo sofversko je ustvari ono od čega se živi. Zbog vrlo malo vremena, jer ga je do sad dosta potrošio, ne samo on nego i njegovi prethodnici, na razvlačenja koja su nametale pogotovo nacionalne stranke, sada mu se jako žuri tako da se ovim softverskim sferama ne može baviti. Ta softvrska sfera podrazumijeva drugačiji odnos prema rješavanju ambijenta, odnosno ono što sam ja već jednom pokušao riješiti 1990. godine sa reformistima Ante Markovića, ali nas je, na žalost, rat spriječio u tome. Dakle, cilj je stvoriti ambijent čovjeku da može prije svega da radi i da živi od plodova svoga rada, a ne od sadake koju mu daje međunarodna zajednica i socijalne ustanove diljem Evrope. Drugi cilj je one obespravljene, a njih ima jako mnogo u svim infrastrukturama, čim prije obavijestiti da bitka nije izgubljena. Da se moraju angažirati i boriti, da BiH, radi naše djece, zaslužuje puno bolje ljude na vlasti nego što ih imamo. U posljednjih desetak godina ličnosti u vlasti zemalja u čitavom svijetu su se promijenile, samo se kod nas ništa nije promijenilo, ni oni na vlasti, ni oni u opoziciji. Jer, oni su jednostavno sebi patentirali pravo da je sada neko trenutno na vlasti, a onda će sigurno idući put kada dođu izbori doći neko onaj drugi. Nema tu prosperiteta za zemlju ako se jedna opcija ne zadrži bar dva mandata na vlasti. Dakle, ja ću biti filter za sve one koji ne mogu doći do Paddyja Ashdowna, a imaju ključ za razrješavanje malih problema, pokušaću biti filter, kritičkim stavom ili direktno, u odnosu sa Paddyjem Ashdownom ili pak u nekoj drugačijoj opciji. Jer, u nekim sredinama koje ozbiljno misle, ljudi su me već počeli prihvatati kao nekog ko može nešto da uradi. Konačno, ja u tome nisam sam. Pored sebe već imam dosta profesora univerziteta, koji su moji savjetnici. Po onom principu kao što i Paddy Ashdown ima svoj kabinet, imam i ja svoj kabinet. Ne bih, naravno, sada govorio ništa o ličnostima, jer stvar još uvijek nije gotova, ali sam već dobrim dijelom pokriven u oblasti makro i mikro ekonomije, što je za mene vrlo bitno, jer ja se u tu medicinu ne razumijem, ali se razumijem u to kako organizacijski doći do rješenja i, naravno, koristim svoj rejting i ugled u društvu i želim to da plasiram na najbolji mogući način.
RSE:, Koliko vaš rad, kao alternatiovnog Visokog predstavnika, moze uopste biti relevantan u današnjoj političkoj stvarnosti u BiH?
PEJAKOVIĆ: Pa ja sam malo zbunjen trenutno odnosom opozicije, zbog toga što je to došlo od jedne „male“ stranke, a jako velike u svojim ambicijama. Ja vam mogu reći da je to jedina prava multietnička stranka trenutno u BiH. Ima negdje oko 42 posto Bošnjaka, negdje oko 30 posto Srba i 18 posto Hrvata. Dakle, predlagač je iz malog mjesta u Hercegovini, gdje je 99,9 posto Hrvata, a najmanje ih ima u stranci, a to već nešto govori za budućnost. A ti ljudi tu nisu došli zato što je neko rekao da to mora biti neko novo bratstvo i jedinstvo, već su došli iz svog interesa, jer vjeruju da im predlagači mogu omogućiti bolji način za zapošljavanje. Već su se izorganizirali na terenu i naravno, tu se ljudi ne prebrojavaju koje su nacije, nego koliko rade i koliko će moći sa svojom djecom i ovima napraviti pravi posao. Dakle, relevantnost o kojoj vi govorite proizlazi ipak iz nekih političkih ciljeva, odnosno rezultata predlagača. Ono što mene zbunjuje, to je činjenica da sam ja stotinu puta ponovio i prozvao sve, pogotovo opoziciju, da me podrže u ovoj varijanti. Naravno, do ovoga trenutka, osim tapšanja po ramenu da je to dobar projekt, nemamo nikakvih konkretnih stvari, da se neko okupio ili želio uraditi pravu stvar. To nešto govori o nama. Dakle, ovo je možda trebala biti privilegija najveće opozicione stranke, ali to se njima nije dogodilo. Oni tek sad, kada se to pojavilo na prvim stranicama, vide svu ozbiljnost toga i da to nije lakrdija. Mnogi od njih misle da je to lakrdija, u tome i jeste problem, dakle što i opozicija boluje od iste bolesti kao i ovi na vlasti.
RSE: A kako sam Visoki predstavnik, onaj oficijelni, ocjenjuje vašu ulogu?
PEJAKOVIĆ: On je izrazio divljenje. On mene zna, mi nismo osobe koje se ne poznajemo. Konačno, ja i za Ured Visokog predstavnika (OHR) obnašam neke funkcije. Zna me kao kulturnog poslanika i mimo toga. Drugo, imamo dosta zajedničkih prijatelja Engleza. Ja znam mnogo toga o gospodinu Paddyju Ashdownu, pogotovo iz perioda 1992-1993. godina, kada je on bio jedan od rijetkih ljudi koji je u engleskom Parlamentu žestoko dizao glas za BiH i stavio svoju vlastitu glavu u torbu time što je čak išao i na neke proteste, na ulice. Međutim, to je bilo sve 1992. i 1993. godine. Danas, 2004. godine, više se ne može živjeti od lijepih uspomena. Danas, 2004. godine, donose se konkretne odluke u BiH, o tome hoćemo li mi definitivno biti periferija Evrope ili ćemo ići u Evropu; da li smo spremni pokrenuti neke nove snage. Ove su već umorne od dokazivanja da će se popraviti, kao loši učenici koji stalno propadaju u školi, a stalno govore da će se popraviti. Ta priča nam je već poznata u nacionalnim strankama koje definitivno, jednom za svagda, zaista jednom za svagda trebaju - da siđu sa političke scene, jer su oni bili generatori i oni loši glumci u predstavi koja se zvala rat na Balkanu. To svi mudri i pametni ljudi na Balkanu i na ovom prostoru znaju. Znaju to i oni iz međunarodne zajednice, ali nemaju mandat da to sankcioniraju. Oni pokušavaju raznim drugim sredstvima, koja su vrlo pravedna, ali neefikasna, počevši od Haškog tribunala do sankcija koje se uvode ovdje. Ta sredstva su nedjelotvorna, jer dolaze sa zakašnjenjem i samo radikaliziraju iste te stranke. Da ih puste na miru, one bi se same rasule. Mjere kažnjavanja su za njih drakonske i to se odmah tumači kao atak na određene narode. Ja tvrdim da u BiH postoje neki drugačiji ljudi, oni koji su gradili ono najljepše u BiH.
RSE: Sudeći po onome što smo čuli, politički stavovi alternativnog Visokog predstavnika u BiH su lijeve orijentacije.
PEJAKOVIĆ: Tačno je da je moja opcija negdje na lijevoj strani i vjerovatno ću sagorjeti s tim idealima, ali to ne znači da Socijaldemokratska partija (SDP) brani tu moju politiku, ili bilo koja druga stranka. Ja sam na lijevoj strani, ali ću pozdraviti i na desnoj strani svaki dobar korak, jer to je pitanje mog odnosa prema onome što predstavlja demokratiju danas i što jedino može biti validno na ovim prostorima. Kod nas nije tako. Kod nas sve što je na desnoj strani, ne valja, a sve što je na lijevoj strani, valja. A ja vrlo dobro znam da i na toj desnoj strani postoje neki ljudi koji su izuzetno kvalitetni, vrijedni i da su ih okolnosti tu dovele. Ali kao što postoje jako loši ljudi na lijevoj strani, tako postoje i na desnoj, ali jedni i drugi one svoje dobre guraju pod tepih.
RSE: Prošle nedjelje je u ovoj emisiji predsjednik SDP-a BiH, Zlatko Lagumdžija, rekao kako očekuje da predstojeći lokalni izbori u BiH, 2. oktobra, pokažu potpuni neuspjeh nacionalno podijeljene vlasti i takvog koncepta koji podržava aktuelni Visoki predstavnik. Može li se alternativni Visoki predstavnik upuštati u takvu procjenu?
PEJAKOVIĆ: Ja baš ne bih bio sklon tom mišljenju, ali pravo je doktora Zlatka Lagumdžije da tako misli. Mislio je tako i na prošlim izborima, pa je doživio to što je doživio. Moja tragedija, ovo ne govorim kao alternativni Visoki predstavnik, već kao Josip Pejaković, birač, koji će se, kad dođe tamo da bira, opredijeliti za njegovo mišljenje, koje će me, možda, odvesti da gubim. Da sam ja na njegovom mjestu, bio bih puno obazriviji. Ipak bih malo izanalizirao stvari i ne bih se samo orijentirao na tu konstataciju da su oni podijeljeni. Njihova podijeljenost njih i dovodi na vlast. Današnja njihova povezanost je u službi toga da dobiju ponovo izbore, plašenju jednih drugima. Atak jednih protiv drugih njih de fakto ponovo razdvaja, a budućnost BiH nije u razdvojenosti, budućnost BiH je u zajedništvu.
RSE: Ovdje je riječ o konceptu vlasti. Mislite da je u međuvremenu, u protekle dvije godine, aktualna vlast ispunila ocekovanja, svoju ulogu i obavezu?
PEJAKOVIĆ: Ne. Ni jedna, ni druga. Niti Alijasa, a još manje ova sadašnja vlast. Zašto? Zato što oni imaju strašan hendikep koji se zove Visoki predstavnik i OHR. Oni hodaju po žeravici i samo se boje da ne pogriješe. I sve će uraditi samo da ne pogriješe. Tu nema mogućnosti za BiH, upravo se tako ponaša i aktualna vlast sada, a bogami i Alijansa kad je bila na vlasti. Ona je bila nešto malo više partner, zahvaljujući nekim ljevičarskim intencijama gospodina Wolfganga Petritscha.
RSE: Vratimo se sada vašim budućim akcijama. Na što svojim djelovabnjem konkretno želite upozoriti domaću i inostranu javnost?
PEJAKOVIĆ: Svi problemi u BiH će se riješiti onoga trenutka kada se ljudima da šansa, bez obzira na njihovu sposobnost, obrazovnu, kulturnu, civilizacijsku, da sami privređuju. Dakle, današnja situacija u BiH je takva da imamo onoliko nezaposlenih koliko imamo zaposlenih. Mi smo daleko iza Albanije. Ponavljam, BiH je iza Albanije. Ja to ne želim i ja na to ne pristajem. Hoću da dokažem svima da mi postojimo i da možemo biti, ne ispred Albanije, nego i ispred mnogih zemalja u ovom dijelu, koje su mnogo lakše i brže došli do EU. Tačno je da je BiH u svojoj burnoj historiji egzistirala uvijek kao dio nečeg većeg. Ali je isto tako činjenica da u nekim ekonomskim i kulturnim integracijama, koje su već počele na ovim prostorima, posebno na relaciji BiH – Hrvatska, BiH – Srbija i Crna Gora, ima pomaka. Vidite da se i u ovom ustrojstvu pravne države, brige za okoliš, odnosno brige za mir na Balkanu, sastaju ljudi, dakle ipak se tu pokrenulo nešto što je prije dvije-tri godine bilo nemoguće. Dakle, postoji šansa da egzistira jedno jezičko područje koje se razumije, da se nametne kao jedna cjelina i pođe ponovo u neki izazov koji smo već imali u onom bivšem sistemu kao pozitivan trend.
RSE: Mijenjati Dejtonski ustav ili nastaviti provoditi ga do kraja?
PEJAKOVIĆ: Ne možete mijenjati nešto što ne provedete do kraja. U tome i jeste tragedija, da mi odustajemo od svih mogućih rješenja. Primijenimo ga, pa onda recimo da nije dobar, a ne apriori govoriti da nešto nije dobro, a niste ni pročitali Dejtonski sporazum. Nije Dejtonski sporazum sad postao upitan, on je bio pogrešan još onda kad su ga potpisivali i toga je potpisnik bio svjestan, jer nije imao izlaza. On je dobar samo zato, samo zato i samo zato, tri puta ću ponoviti, jer se to već sto puta ponavlja, jer je zaustavio krvavi rat. Naravno, bolji je svaki mir od rata. Ali je činjenica da je to bilo dobro 1995., 1996., 1997., 1998. godine, ali već 1999. godine je počelo da se razmišlja o tome da li je to stvarno bilo dobro ili smo imali i neka druga rješenja. Ja ne želim da čovjek bude u dilemi 2004. godine. U 2004. godini se zna, ne mijenjati Dejtonski sporazum, nego mijenjati Ustav BiH. Nije zadaća aktualnog Visokog predstavnika da mijenja Dejtonski sporazum, on je tu da ga sprovodi, a vlasti trebaju to da dovode u pitanje, ali vlasti to ne smiju. Onima u Republici Srkoj (RS) Dejtonski sporazum odgovara i oni to brane kao Svetog Savu. A ovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) to opet ne odgovara i napadaju to po svaku cijenu, govoreći da to odgovara onima u Republici Srpskoj, da je Dejtonski sporazum zapravo Republici srpskoj omogućio da postane jedna paradržavica.
RSE: Šta ćete vi kao alternativni Visoki predstavnik predložiti u tom smislu?
PEJAKOVIĆ: Prvo što ću predložiti, ne zato da bih rekao da je model RS-a dobar ili ne, ali ću se prvo orijentirati, pošto i živim u federaciji BiH, na to da se uloga tog entiteta prebaci na državu BiH. Kada se ovdje izvrši poravnanje, onda možemo razgovarati o daljnjoj transformaciji u onom željenom pravcu.
RSE: Ako sam vas dobro razumio, vi predlažete odumiranje FBiH kao entiteta?
PEJAKOVIĆ: Pa ona je sama po sebi izmišljena kao dio pomirenja dva naroda. Potukli se Bošnjaci i Hrvati i sad je neko izmislio taj sporazum u Vašingtonu i tako je nastala država. Pa ne može tako nastajati država. Jer, ovdje se nisu potukli narodi, ovdje su se potukle dvije političke oligarhije preko svojih privatnih vojski. Ali to znaju mudri ljudi, a budale misle da je to onako kako su im rekli u Vašingtonu i kako su tako praktično stvorili državu.
RSE: Od pojedinih univerzitetskih profesora u BiH ovih dana su se čula ponovo zalaganja za uređenje BiH kao države tri republike. Šta vi mislite o tome?
PEJAKOVIĆ: Regionalizacija je jedini spas. Podsjećam vas da je svojevremeno u programu Ante Markovića bila i regionalizacija. Da je logično da Istra bude Istra, da je logično da Bosanska Krajina bude Bosanska Krajina, Šumadija, Vojvodina, Kosovo i tako dalje. Da se pristupilo toj vrsti regionalizacije, po principu današnje moderne Njemačke, mi ne bismo imali čak ni ratnih sukoba. Milošević i Tuđman i oni koji su ih kasnije slijedili, nisu prihvatili taj model i imali smo krvavi rat kao odgovor na to sve. Danas se to želi napraviti na malom prostoru, ali to nije dobro. Regionalizacija se može uraditi, ali puno kvalitetnije, na drugoj osnovi, a ne na način da se inače usitnjeni prostor, na kome živi tri miliona stanovnika, što je kao jedno malo predgrađe Istanbula, sad treba pretvoriti u tri državice. To nema apsolutno nikakvog smisla.
RSE: Kako vidite, kao alternativni Visoki predstavnik, spoljnopolitičku funkciju BiH?
PEJAKOVIĆ: Pa ona mora nešto polučiti iz onih prethodnih vremena i onoga što je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) imala u svojoj predodžbi, bar na međunarodnom planu. To je bio idealan model – nikome blizu, nikome daleko. Ne može se biti u srcu Evrope, a imati toliko slobode za kojom mi čeznemo. Mi smo je izgubili i sad je samo borba za slobodu. Ona proizlazi u toj međunarodnoj sferi i mislim da BiH ima dosta razloga da bude sretna ako pobijedi ovu ovisnost o susjednim državama, posebno o Hrvatskoj i o Srbiji i Crnoj Gori. Ako preskočimo antagonizme koji su nam nametnuti s činjenicom da ovdje živimo kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci, a ne kao inženjeri, doktori, profesori, radnici, privrednici, poljoprivrednici i tako dalje, a da nam je ovo prvo o čemu govorim, nešto što nam je dano rođenjem i čega se ne trebamo odreći, to je dio kulturološke i duhovne potrebe, ali kreativna proizlazi iz našeg zanimanja, koje nije Bošnjak, Srbin i Hrvat, nego činjenica da mi ipak pripadamo onome za što smo obrazovani i što znamo i da moj osjećaj može biti kroz profit. I ono što je jasno, na kulturnom planu, na turističkom planu, pa ako hoćete i na poduzetničkom, pogotovo planu energetskih potencijala koje BiH ima, a koji su totalno neiskorišteni, mi možemo žestoko ući u razgovor sa EU, a i sa ostatkom svijeta i reći da smo mi ozbiljni partneri, puno ozbiljniji od onih koji sve to nemaju, a ovi su im priznali da imaju.
RSE: Ne znam koliko će trajati vaš mandat. Hoće li ipak vaša predstava „Moj Visoki predstavnik“ ugledati svjetlo dana?
PEJAKOVIĆ: Neće. Mislim da ova moja uloga počinje kad se završi uloga aktualnog Viskog predstavnika. Ja sam to njemu i rekao u našem prvom razgovoru. Nije baš bio oduševljen tom idejom, i sam je mislio da bi to kratko trajalo. Dakle, kad se završi prava uloga Visokog predstavnika, moja uloga de fakto tek tada starta. Jer, definitivno jednom za svagda ću objasniti ljudima da je tim koji je mene kandidirao i koji me pratio, koji mi je davao logističku podršku, a to će biti na stotine, možda na hiljade pametnih, mudrih ljudi, zaslužan i da će ustvari taj tim imati taj čarobni štapić kojim ćemo BiH definitivno ustrojiti i u potpunosti prenijeti ovlasti na domaće ljude i naravno o ovim svim ružnim stvarima pričati kao o nečemu što se više ne smije dogoditi na ovim područjima. Sve dotle dok su ovi na vlasti, to se može dogoditi, jer to je njihov ključ kako doći na vlast. Možda je upravo ova moja uloga najbolja uloga u životu. Ja bih volio da bude najbolja i radim na tome da bude najbolja. U Bosni je sigurno samo ono što nije sigurno. Ali ne znači da u toj nesigurnosti ima mogućnosti za ono što je najljepše u BiH, da ja kad hoću odem na svoj Vlašić ili kad hoću da odem negdje na Neretvu ili kad hoću da odem na Jablaničko jezero, na Unu ili na Savu i izgubim neko vrijeme koje je dragocjeno za Amerikanca, Čeha, Nijemca ili onoga Evropljanina koji ne zna šta je draž u tome. Ja znam šta je draž i ljepota u tome, jer ja dolazim iz BiH. Ja takvu BiH želim predstaviti Evropi i svijetu i sigurno sam dobitnik. Na žalost, još uvijek smo daleko od toga.
RSE: Gospodine Pejakoviću, hvala vam na razgovoru. Vjerujem da su naši slušaoci čuli osnovne pravce vašeg djelovanja i da ćete biti opšte prihvaćeni.
PEJAKOVIĆ: Pozdravljam vaše slušaoce i prozivam, po ko zna koji put, pametne ljude da mi se jave, da se okupimo oko ovog programa. Za sve ima mjesta. Vjerujte, radi naše djece, mi moramo dokazati Evropi i svijetu da smo mi puno pametniji i mudriji nego oni koji su nas predstavljali i ovi koji nas predstavljaju.
