Ispred Osnovnog suda u Podgorici u srijedu se okupilo nekoliko desetina građana kako bi javno iskazali razočarenje u crnogorsko pravosuđe i institucije sistema. Motivi učesnika skupa bili su različiti. Jedni su došli da traže slobodu za mašinovođu Slobodana Drobnjaka, jedinog osuđenog za prošlogodišnju željezničku tragediju, drugi da ukažu na, kako kažu, farsičnost postupka oko prebijanja urednika „Vijesti“ Željka Ivanovića, treći da protestuju zbog napada na Slobodana Pejovića, ključnog svjedoka deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore s početka devedesetih. Zajednički cilj je, kaže univerzitetska profesorica Mirjana Kuljak, bio da se digne glas protiv korupcije i da se zatraži zaštita građanskih prava u Crnoj Gori:
„Ja se obraćam, bez obzira na to kakva je situacija u posljednje vrijeme, jer znam da kod svakog pojedinca postoji neko zdravo krvno zrnce, crveno krvno crnce i u to se nadam, bez obzira kolika je nesreće pritisla nekoga, nekoga velika,velika sreća iz ove nesreće. Ovo građana što se ovdje okupilo, to je spontana reakcija na jučerašnju vijest da je gospodin Drobnjak osuđen kako je osuđen, a znavši cijelu pozadinu ovih događanja, a ne samo ovog događaja, već i događaja premlaćivanja gospodina Slobodana Pejovića, pa onda suđenja gospodinu Željku Ivanoviću, odnosno krivci koji nijesu krivci. U ovoj državi je pitanje samo momenta kada će se ta crvena zdrava krvna zrnca probuditi i ujediniti. Samo je pitanje momenta kada će tuđi bol i tuđa nesreća da nas zaboli kao
možda naša“.
Skupu su prisustvovali i članovi porodica nastradalih u željezničkoj tragediji nadomak Podgorice. Čovjek koji je u toj nesreći izgubio ženu i dijete kaže da je razočaran sudskom presudom i činjenicom da je jedino mašinovođa proglašen krivim:
„Drobnjak je najmanje kriv. On je učinio sve što se moglo, a ovi što su ga ćerali da radi taj posao koji radi, radi plate, on je to radio, a oni su se izvukli kao da se ništa nije desilo, A mi nemamo, nas pedeset ovdje nemamo sna mi smo izgubili(plače)..... meni je žena i mlađi sin poginuo, tek je krenuo u školu. Da sam bukvu odsjekao više bi me kaznili nego njih pedeset što pobiše....ovo rukovodstvo Željeznice, zajedno sa Vladom. Što nijesu ulagali u tu željeznicu da ljudi budu sigurni. Sirotinja se vozi željeznicom, bogataši avionima. Ali na sirotinju niko ne misli. Nego, i ja sam kriv što sam ih poslao. Mislio sam, vjerovao željeznici nego svom autu i svojim rukama, a sad“.
Sa mašinovođom Slobodanom Drobnjakom saosjeća i mlađi čovjek koji kaže da takva sudbina može snaći bilo kog čovjeka koji je primoran da se povinuje naređenjima nemarnih šefova:
„Ne znam je li on bio kriv, ali tu je vjerovatno bilo još krivaca i svi koji radimo u crnogorskim firmama svi smo u sličnim situacijama. Vozimo službena auta koja niko ne pregleda prije puta. Vozač je taj koji sam odlučuje je li auto ispravno za put. Vjerovatno su neki i u situaciji da ne mogu da odbiju to putovanje zbog ličnih finansijskih stvari, imaju svoje porodice, vjerovatno bi im dali i otkaz“.
RSE: Je li to jedini slučaj zbog kojeg ste na ovom mjestu?
PODGORIČANIN 1: To je jedini slučaj koji je mene pogodio kao radnika da niko od šefova, nadređenih ne odgovara. Radim u jednu državnu firmu.
Među okupljenim građanima bila je i Ljiljana Raičević, koordinatorka Sigurne ženske kuće, koja kaže da se motivi za javni protest skupljaju već sedamnaest godina:
„Mi smo grupa nezadovoljnih građana koji bi htjeli da Crna Gora ide nekim putevima koji su zacrtani, a ništa se ustvari nije uradilo“.
RSE: Dakle ovo nije nezadovoljstvo samo sudskim presudama, već svim institucijama sistema?
RAIČEVIĆ: Sve kompletno. Sad je tu sudstvo, pa ćemo možda ispred kancelarije državnog tužioca, pa ćemo možda dok zasijedaju parlamentarci i kod nijh doć.
