„Potucanje po tuđim kućama sve ove godine i neizvjesnost kada ćete doći u svoju kuću - kad morate da platite kiriju, ili da čekate deložaciju, ili nešto drugo.“
Obnovu svog doma, poput hiljadu Mostaraca iz centralne gradske zone, čeka i Damir Cvitanović, nekadašnji stanar „željezničke“ zgrade. Dodaje: da se grad zaista želi ujediniti, obnova centra grada davno bi bila završena:
„Jednostavno, ovo je zavlačenje nas građana u centralnoj zoni. Mislim da smo jedini grad u svijetu koji se počeo graditi od periferije, a centralna zona ostala je zona sumraka.“
Samo u centralnoj gradskoj zoni 450 porodica čeka na obnovu svojih domova. Mnogi od njih u stanju socijalne potrebe plaćaju skupe stanarine, jer mjesta u alternativnom smještaju nema dovoljno. Sporost nadležnih vlasti i svojevrsna stagnacija u obnovi posljednjih godina natjerali su građane Mostara, raseljene osobe iz centralne gradske zone da formiraju udruženje Moj dom, čiji je osnovni zadatak pomoći obnovu porušenih objekata. Za predsjednika udruženja izabran je Muradif Kurtović:
„Aktivnosti koje ćemo mi voditi se odnose isključivo na objekte za kolektivno stanovanje. Problem je što do sada u ovoj državi niko od vlasti lokalnih, federalnih, državnih nije ozbiljnije pristupio tom problemu. Svi vas sa sažaljenjem gledaju i podržavaju. Međutim, niko vam ne nudi ništa. Vjerovatno - prošlo vrijeme davanja novaca.“
Prema procjenama mostarske gradske uprave, za obnovu kolektivnih stambenih objekata u samom gradu potrebno je 20,000.000 konvertibilnih maraka, koje grad ne može sam obezbijediti. Posljednju inicijativu mostarskog gradonačelnika o obnovi stambenih objekata u fazama, Kurtović je ipak pozdravio:
„Ideja gospodina Bešlića da se ide zajedno u obnovu Šantićeve u smislu izrade samo rekonstrukcije je dobra. Mi je podržavamo. To je nama još jedan plus da mi kao udruženje možemo tražiti sredstva za onaj unutarnji dio radova i nadam se da ćemo tu imati uspjeha. I vjerovatno će to izvođači radova prihvatiti. Teško je, ja znam, nabaviti odmah tih nekih dvadesetak milona maraka. Po meni nije kad bi to neko ozbiljno htio da radi. Neću da kažem da su oni neozbiljni, ali iz našeg ugla gledanja - nisu dovoljno angažovani da bi riješili ovaj problem u Mostaru.“
Dopredsjednica udruženja Moj dom Milka Boječko naglašava kako su se u prošlosti nerijetko obnavljale zgrade čiji stanari ne žive u Mostaru. Po otkupu stanova, iste su prodali i napustili grad, dok istovremeno više od hiljadu osoba koje čekaju povratak u svoje stanove imaju status raseljenih u vlastitom gradu:
„Ja sam saznala putem ove komisije za povratak individualne izgradnje da raseljena lica uopće nemaju nikakvih prioriteta, niti su bodovana. Raseljena lica uopće nisu svrstana nigdje.“
Na pitanje kada očekuju da će centralna gradska zona ponovno postati dijelom Mostara, Milka Boječko i Muradif Kurtović, predstavnici udruženja Moj dom, koji si i sami izbjeglice u vlastitom gradu, za naš radio kažu:
„Pa ne znam šta da vam kažem. Mi jedino kao pravno lice, udruga, tražimo sada i mogućnosti donacija i da radimo i projekte, jer moraćemo sami dobro zasukati rukave da radimo, jer vidimo od naših političara da od bacanja loptice jedan drugome nema ništa. Jer ako ne vidimo temelje u Šantićevoj, neće se nikada izgraditi Mostar. Nažalost, takav je moj zaključak.“
„Centralna zona dok se ne obnovi, Mostar je fizički i dalje podijeljen. Je li politici još interes da tako ostane ili nije, to ćemo vidjeti, ali mi ćemo se boriti da to anuliramo - da Mostar fizički više nije podijeljen.“
Obnovu svog doma, poput hiljadu Mostaraca iz centralne gradske zone, čeka i Damir Cvitanović, nekadašnji stanar „željezničke“ zgrade. Dodaje: da se grad zaista želi ujediniti, obnova centra grada davno bi bila završena:
„Jednostavno, ovo je zavlačenje nas građana u centralnoj zoni. Mislim da smo jedini grad u svijetu koji se počeo graditi od periferije, a centralna zona ostala je zona sumraka.“
Samo u centralnoj gradskoj zoni 450 porodica čeka na obnovu svojih domova. Mnogi od njih u stanju socijalne potrebe plaćaju skupe stanarine, jer mjesta u alternativnom smještaju nema dovoljno. Sporost nadležnih vlasti i svojevrsna stagnacija u obnovi posljednjih godina natjerali su građane Mostara, raseljene osobe iz centralne gradske zone da formiraju udruženje Moj dom, čiji je osnovni zadatak pomoći obnovu porušenih objekata. Za predsjednika udruženja izabran je Muradif Kurtović:
„Aktivnosti koje ćemo mi voditi se odnose isključivo na objekte za kolektivno stanovanje. Problem je što do sada u ovoj državi niko od vlasti lokalnih, federalnih, državnih nije ozbiljnije pristupio tom problemu. Svi vas sa sažaljenjem gledaju i podržavaju. Međutim, niko vam ne nudi ništa. Vjerovatno - prošlo vrijeme davanja novaca.“
Prema procjenama mostarske gradske uprave, za obnovu kolektivnih stambenih objekata u samom gradu potrebno je 20,000.000 konvertibilnih maraka, koje grad ne može sam obezbijediti. Posljednju inicijativu mostarskog gradonačelnika o obnovi stambenih objekata u fazama, Kurtović je ipak pozdravio:
„Ideja gospodina Bešlića da se ide zajedno u obnovu Šantićeve u smislu izrade samo rekonstrukcije je dobra. Mi je podržavamo. To je nama još jedan plus da mi kao udruženje možemo tražiti sredstva za onaj unutarnji dio radova i nadam se da ćemo tu imati uspjeha. I vjerovatno će to izvođači radova prihvatiti. Teško je, ja znam, nabaviti odmah tih nekih dvadesetak milona maraka. Po meni nije kad bi to neko ozbiljno htio da radi. Neću da kažem da su oni neozbiljni, ali iz našeg ugla gledanja - nisu dovoljno angažovani da bi riješili ovaj problem u Mostaru.“
Dopredsjednica udruženja Moj dom Milka Boječko naglašava kako su se u prošlosti nerijetko obnavljale zgrade čiji stanari ne žive u Mostaru. Po otkupu stanova, iste su prodali i napustili grad, dok istovremeno više od hiljadu osoba koje čekaju povratak u svoje stanove imaju status raseljenih u vlastitom gradu:
„Ja sam saznala putem ove komisije za povratak individualne izgradnje da raseljena lica uopće nemaju nikakvih prioriteta, niti su bodovana. Raseljena lica uopće nisu svrstana nigdje.“
Na pitanje kada očekuju da će centralna gradska zona ponovno postati dijelom Mostara, Milka Boječko i Muradif Kurtović, predstavnici udruženja Moj dom, koji si i sami izbjeglice u vlastitom gradu, za naš radio kažu:
„Pa ne znam šta da vam kažem. Mi jedino kao pravno lice, udruga, tražimo sada i mogućnosti donacija i da radimo i projekte, jer moraćemo sami dobro zasukati rukave da radimo, jer vidimo od naših političara da od bacanja loptice jedan drugome nema ništa. Jer ako ne vidimo temelje u Šantićevoj, neće se nikada izgraditi Mostar. Nažalost, takav je moj zaključak.“
„Centralna zona dok se ne obnovi, Mostar je fizički i dalje podijeljen. Je li politici još interes da tako ostane ili nije, to ćemo vidjeti, ali mi ćemo se boriti da to anuliramo - da Mostar fizički više nije podijeljen.“
