RSE: Dvije godine su od kada ste podnijeli prvu tužbu za deportaciju Muslimana - Bošnjaka iz Crne Gore 1992. godine u ime porodica žrtava. Prije godinu dana počela je istraga za utvrđivanje krivične odgovornosti crnogorskih policijskih funkcionera koji su učestvovali u hapšenju i deportaciji više od osamdeset izbjeglica Karadžićevoj vojsci. Do sada je Osnovni sud donio sedam presuda za naknadu štete u procesima koje Vi radite. Ipak, tvrdite da se u ovom slučaju, i pored velikog pritiska javnosti, opstruira pravda. U čemu je, po Vašem mišljenju, najveća odgovornost na državnom tužilaštvu. Na čemu temeljite te tvrdnje?
PRELEVIĆ: Od decembra 2004. godine kada smo podnijeli prvu tužbu, državni organi Crne Gore, na čelu sa državnim tužilaštvom, opstruiraju pravdu. Pokušavaju da nađu izgovore, uništavaju dokaze i pokušavaju da dalje viktimiziraju žrtve na način što će bilo kakvo rješenje po ovim tužbama odložiti za što dalji period. Istovremeno, što se tiče utvrđivanja krivične odgovornosti, treba da znate da je to jedna najobičnija farsa, da je zahtjev za sprovođenje istrage zasnovan na svjedocima kojih je 16 žrtava koji su nastradali u ovoj akciji, da državno tužilaštvo ovaj ratni zločin tretira kao prinudno preseljenje, da nije ponudio ni jedan jedini pisani dokaz, od kojih smo stotine i stotine dostavili u svakom od ovih postupaka i direktno državnom tužilaštvu, među kojima i dokumenti Vlade Crne Gore, u kojima se jasno kaže da su ovi ljudi zbog toga, u grupi Mislimana, isporučeni Vojsci Republike Srpske radi razmjene za srpske teritorijalce. To je definicija ratnog zločina i to su takvi dokazi poslije kojih nije uopšte potrebno ovoliko istrage, to su dokazi na kojima može čak i neposredna optužnica da se zasnuje. Međutim, i pored toga više od godinu dana ništa se ne dešava u tom navodnom krivičnom postupku i to je najobičnija farsa koja je smišljena da bi se imao izgovor pred međunarodnim organima. Što se tiče presuda Osnovnog suda u Podgorici, one su takve da nijedna od njih ne može ostati na pravnoj snazi. To su prvostepene presude kojima je samo dosuđen djelimičan iznos po jednom od četiri osnova za nadoknadu štete i to je dosuđeno u iznosu koji je na nivou sudske prakse, ali ne sudske prakse za gubitak bliskog lica zbog ratnog zločina i diskriminacije, nego zbog smrti u saobraćaju ili zbog uvrede. Premijer Crne Gore je dobio 15.500 pravosnažno za uvredu koja mu je nanijeta putem medija, kao što je jedan crnogorski dnevnik prenio pisanje nekog zagrebačkog medija.
RSE: Kako gledate na mogućnost da se ovaj slučaj u dogledno vrijeme okonča i rasvijetli kako u parničnom tako i u krivičnom postupku? Naravno, vjerujete li da do toga može doći za mandata političke elite koja je bila na vlasti devedesetih kada se to dogodilo?
PRELEVIĆ: Pošto ovo ne zastarijeva, ja ne bih savjetovao njih da 2004. godine pokrenu ove postupke da nijesam vjerovao da je crnogorskog društvo sazrelo i da ovo nije ta elita koja je izvršila zločin. Ja vjerujem u to. Mi smo u tom pravcu i ponudili i poravnanje u ime žrtava početkom ovog mjeseca novom premijeru.
RSE: Da li ste dobili odgovor?
PRELEVIĆ: Još uvijek nijesmo, ali očekujemo odgovor, jer mislim da imajući u vidu ove prvostepene presude koje je donio Osnovni sud u Podgorici, jedna stvar je jasna, a to je da je utvrđena odgovornost za štetu. Naš zadatak u ovom postupcima je naknada štete za naše klijente i mi smo jednostavno ustanovili i sud je ustanovio odgovornost, objektivnu odgovornost države za akte njenih službenika. To je polazna osnova. Sud nije dosudio uglavnom, u tim presudama nije dosuđena naknada štete za strah, jer sud je zauzeo neki stav da strah za drugoga, pa iako to bila trojica sinova Vahide Rikalo, strah za tri sina, za njihove živote nije dovoljan strah da bi se nadoknadila šteta, već je to potrebno da to bude strah za sopstveni život. Tako da nijesu presudili naknadu štete po osnovu prava ličnosti, što je potpuno jedno kršenje prakse evropskog suda i uopšte tih međunarodnih načela i ja mislim da postoji veliki prostor da se utvrdi neki fer iznosi i da se obeštete žrtve.
RSE: U skladu sa orijentacijom Vaše akvokatske kancelarije na procese koji se tiču ljudskih prava, advokat ste i dvojci optuženih za terorizam u slučaju policijske akcije “Orlov let”, u kojoj je na teritoriji Malesije uhapšena grupa Albanaca među kojima su i neki američki državljani. Podignute su optužnice protiv 18 osoba. Međutim, ovaj slučaj je karakterističan po tome i zato što postoji ozbiljna sumnja da je policija prilikom hapšenja prekoračila ovlašćenja, odnosno koristila nedozvoljenu silu. Vi ste, takođe, tvrdili da se to desilo i u slučaju Vaših klijenata. Da li ste podnijeli krivičnu prijavu, da li imate neke konkretne dokaze za to?
PRELEVIĆ: Policija je 9. septembra izvršila jednu akciju hapšenja i pretresa više lica i objekata u Malesiji nadomak Podgorice. Tada je došlo do drastičnog i masovnog kršenja zakona u pogledu prava lica koja su bila predmet te akcije. Kako porodice tako i uhapšeni su bili žrtve nehumanog postupanja, a svi od ovih 18 lica, uključujući i dvojicu moji klijenata, Dedvukaj Kolja i Dedvukaj Roko, su bili žrtve trodnevne torture u rukama crnogorske policije. Oni su teško zlostavljani i prebijani. Oni su bili izloženi najstrašnijim prijetnjama i čak i na putu prema sudu, čak i u prostorijama suda oni su svoje povrede i izjave dali direktno pred istražnim sudijom. Pokazali su svoje rane specijalnom tužiocu, međutim, podnijeli smo i krivične prijave, ali ništa se još uvijek nije desilo i ja mislim da se tu otvara jedan ozbiljan slučaj masovne torture koji mora biti procesuiran. Što se tiče same akcije, samog tog događaja, ja branim dvojicu američkih državljana koji su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i uhapšeni zbog toga što su američki državljani protiv kojih ne postoje apsolutno nikakvi dokazi o povezanosti sa ovom grupom ili bilo kakvim krivičnim djelima i njihova prava se drastično krše time što se na određeni način kažnjavaju držeći ih u zatvoru već tri mjeseca, u pritvoru već tri mjeseca bez ikakvih dokaza.
RSE: Vi ste bili advokat i u najpoznatijem crnogorskom slučaju seks trafikinga. Zastupali ste žrtvu, moldavsku državljanku S.Č. Slučaj je odjeknuo i u međunarodnoj javnosti zbog navodne umiješanosti crnogorskog državnog i javnog vrha, a potom i kontraoptužbi crnogorske vlasti da je afera montirana u cilju opstruiranja crnogorske nezavisnosti. Kako danas gledate na ovu aferu, posebno zbog činjenice da je nakon prvobitnog publilciteta i interesovanja međunarodne javnosti koja je pozivala da se slučaj rasvijetli do kraja odjednom sve utihnulo, posebno međunarodna javnost?
PRELEVIĆ: Ovaj slučaj je jedna velika greška i jedan poraz jednog sistema. To što međunarodna zajednica više ne insistira na tom slučaju ja ne bih rekao da je u potpunosti tačno, ali to samo znači da su oni konstatovali i da je jednostavno nemoguće pokrenuti crnogorski sistem. To je sindrom tih posrnulih demokratija i dobro je da Crna Gora nije nastavila tim putem, jer vrlo lako je moglo da se desi da se pretvorimo u neko od tih afričkih društava u kojem ne postoji vladavina prava i na ovom slučaju je čitav sistem pao. Imate situaciju da je potpuno jasno da je morao da se vodi krivični postupak koji državni tužilac zbog umiješanosti i državnog tužilaštva i zbog umiješanosti konsekvenci po određene državne funkcionere nije pokrenut. To je bila jedna dramatična situacija ogoljenosti pada imuniteta pravnog sistema. Na sreću, baš zbog velike pažnje međunarodne javnosti, to se nije pretvorilo u neki veći kolaps sistema. A što se samog slučaja tiče, to je jedan toliko jednostavan ,pravno gledajući, slučaj da mene zapanjuje i dan danas da mogu da se konstruišu takve neke političke i ne znam kakve ideje oko same suštine. Radi se o tome da je moldavska državljanka bila žrtva stravičnog zlostavljanja i stravičnih maltretiranja u višegodišnjem periodu u Crnoj Gori, da je bila predmet krivičnih djela, da je bila kupovana, prodavana, zlostavljana, silovana i da je za to morala da se utvrdi odgovornost. Tu je bilo više nego dovoljno dokaza. Ta žena je vjerovatno najviše što je ikad žrtva trgovine ljudima mogla da da. Ona je dala hiljade detalja, dala je mjesta, imena ljudi, ali kada sa druge strane imate državu koja radi protiv toga, koja uništava dokaze, koja podmeće lažne dokaze, koja radi sve da opstruira slučaj onda je to jedna dosta neravnopravna borba.
RSE: Da li danas imate informaciju šta je sa žrtvom seks trafikinga, Vašom klijentkinjom, koja je tada posredstvom međunarodnih organizacija preseljena u treću zemlju?
PRELEVIĆ: Ja nemam neke najnovije informacije, ali znam da se dugo, dugo liječila poslije preseljenja u treću zemlju, da nije mogla da boravi kod kuće sa svojom porodicom, već u medicinskoj ustanovi i na žalost nemam nekih najnovijih informacija, ali nadam se da je uspjela da se vrati u normalan život.
RSE: Kako smo već rekli, Vaša advokatska kancelarija specijalizovala se za slučajeve kršenja ljudskih prava. Radite uspješno već nekoliko godina, pa kako danas u tom kontekstu ocjenjujete stanje ljudskih prava u Crnoj Gori?
PRELEVIĆ: Rekao bih da je rovito stanje ljudskih prava. Ta kultura ljudskih prava, informacija o ljudskim pravima se, zahvaljujući svima koji su se svih ovih godina borbe protiv Miloševićevog režima u Beogradu i Podgorici držali ljudskih prava kao jedine odbrane ljudskog dostojanstva, kad već nijesu mogli odbraniti svoja ekonomska i ponekad i prava na život, ali tražeći logiku, uopšte, u sistemu diktature, kakav je u Crnoj Gori, devedesetih godina zaveden, mnogo ljudi, mnogo mladih ljudi, mnogo novinara, mnogo pravnika je naučilo što su ljudska prava i veliki je pritisak na državu. Vidite da neki državni funkcioneri ortodoksni komunistički, mali diktatori, studiraju ljudska prava na postdiplomskim studijama. To je postala, da ne kažem moda, ali neka vrsta crnogorskom društvu, nametnute kulture. Ja mislim da je jako dobro. Pravni sistem se izgrađuje mnogo brže nego praksa, ali moram da kažem da to u Crnoj Gori, kao malom sistemu, mnogo zavisi od individualnih odnosa određenih pojedinaca. Tako imate slučaj da su promjene u crnogorskoj policiji dovele do dramatičnog kršenja ljudskih prava. Sjetite se onih prebijanja pritvorenika u Spužu, pa akcije “Orlov let”, svih i koji su u zadnje dvije godine potpuno nestali kad se policija civilizovala u jedan servis građana. Isto tako, u sudovima, sa promjenama predsjednika sudova dolazi do potpuno promijenjene prakse. Onda, isto tako i tužilaštvo. Nažalost, još uvijek mnogo toga zavisi od personalnih promjena i mislim da nam dosta treba da izgradimo neki sistem. U tome bi posebnu ulogu trebalo da ima Ustavni sud, koji još uvijek nema taj primat tumača ljudskih prava, koji treba da zaokruži primjenu ljudskih prava u jednom sistemu i ja se nadam da će u budućnosti, Ustavni sud shvatiti da je to osnovna funkcija.
RSE: A, kako bi ocijenili, ili najkraće, opisali situaciju u crnogorskom pravosuđu? Da li se slažete sa najčešće izrečenim ocjenama, da su sudije najslabija karika u tom sistemu?
PRELEVIĆ: Reformu pravosuđa ne bih gledao van reforme čitave administracije, odnosno, ukupnog društva. Mislim da je pravosuđe jedan očigledan pokazatelj neuspjeha tih reformi u dosadašnjem periodu, a to naravno, ne samo zbog personalnih karakteristika sudija. Mada i među njima ima ljudi koji su posljedica tog negativnog izbora koji je nametnula vladajuća partija u Crnoj Gori zadnjih deset godina, po kojima je jedini osnov za izbor bila lojalnost i samo onaj koji se nametne, ne znam kakvim čudom, a da nije partijski odobren je mogao da prođje ili bude unaprijeđen, a to je bilo vrlo rijetko. Znači, problem negativne selekcije, koji je odgovornost direktno vladajuće partije. Ne želim da kažem Skupštine, ili bilo čega, nego direktno znači tih partijskih kružoka i dogovora vladajuće elite i ekonomska zavisnost sudova. Sud je apsolutno ekonomski zavistan. Karijere tih ljudi zavise od političkih odluka da kada pitanja rješavanja stana ili plate su direktno u rukama Vlade i u toj situaciji je jednostavno vrlo teško očekivati bilo kakvu nezavisnost sudstva. Pored toga, treba znati da je obuka sudija, njihovo permanentno usavršavanje nešto na čemu se radi možda posljednje dvije ili tri godine. Tako da mislim da treba mnogo raditi, ali što se pravosudja tiče, mislim da je mnogo gora, odnosno, najslabija karika tužilaštvo koje je filter koje odlučuje šta, kad i kako će biti gonjeno. Kao najbolji primjer imamo deportacije. Sud može da radi najbolje moguće, po tom zahtjevu za sprovodjenje istrage, u njemu je predloženo 16 mrtvih ljudi. Sud ne može to da promijeni ili popravi.
RSE: Pošto se jako puno govori o tome – postoji pritisak javnog mnjenja. Da li vjerujete da će se u dogledno vrijeme nešto po tom pitanju promijeniti?
PRELEVIĆ: Ja mislim da – da, pošto je to jedna od osnovnih tema koje se javljaju i u pregovorima sa Evropskom komisijom i u vezi prijema u međunarodne organizacije – vladavina prava, u tom kontekstu reforma pravosuđa, to je jedno od ključnih pitanja. Ja samo postavljam pitanje: da li ćemo imati dovoljno kapaciteta .
RSE: I na kraju, još samo pitanje jednog od posjetilaca našeg sajta. Uglavnom su Vam se ljudi zahvaljivali zbog onoga što radite i praktično jedino provokativno pitanje se odnosilo na Vaš “procenat” u slučaju deportacije, budući da se radi o velikoj svoti.
PRELEVIĆ: Prvo ću da Vam kažem da otprilike znam ko je postavio to pitanje, jer je to jedini argument koji emisari Vlade koji obilaze žrtve koje su u Bosni, u inostranstvu, koji pokušavaju da ih na određeni način slome da odustanu od ovih tužbi, da prime neku humanitarnu pomoć, to im je jedini argument kojim kažu da će zajedno sa njima, zaraditi i advokat koji ih zastupa. Međutim, odgovoriću na to pitanje i reći ću da mi sa svim stranama imamo ugovoren procenat, koje su one prihvatile i da je naš dogovor sa svim žrtvama, isto kao što smo radili u slučaju naknade štete Rome čije je selo spaljeno nadomak Danilovgrada, da sve troškove postupka, koje obuhvataju troškove putovanja, sudskih taksi, vještaka i ostalih, snosimo mi i da u slučaju da ništa ne dobijemo, da ti troškovi idu na naš račun. Ti troškovi su do sada preko 100.000 eura, tako da mi imamo vrlo čiste račune sa našim klijentima.
PRELEVIĆ: Od decembra 2004. godine kada smo podnijeli prvu tužbu, državni organi Crne Gore, na čelu sa državnim tužilaštvom, opstruiraju pravdu. Pokušavaju da nađu izgovore, uništavaju dokaze i pokušavaju da dalje viktimiziraju žrtve na način što će bilo kakvo rješenje po ovim tužbama odložiti za što dalji period. Istovremeno, što se tiče utvrđivanja krivične odgovornosti, treba da znate da je to jedna najobičnija farsa, da je zahtjev za sprovođenje istrage zasnovan na svjedocima kojih je 16 žrtava koji su nastradali u ovoj akciji, da državno tužilaštvo ovaj ratni zločin tretira kao prinudno preseljenje, da nije ponudio ni jedan jedini pisani dokaz, od kojih smo stotine i stotine dostavili u svakom od ovih postupaka i direktno državnom tužilaštvu, među kojima i dokumenti Vlade Crne Gore, u kojima se jasno kaže da su ovi ljudi zbog toga, u grupi Mislimana, isporučeni Vojsci Republike Srpske radi razmjene za srpske teritorijalce. To je definicija ratnog zločina i to su takvi dokazi poslije kojih nije uopšte potrebno ovoliko istrage, to su dokazi na kojima može čak i neposredna optužnica da se zasnuje. Međutim, i pored toga više od godinu dana ništa se ne dešava u tom navodnom krivičnom postupku i to je najobičnija farsa koja je smišljena da bi se imao izgovor pred međunarodnim organima. Što se tiče presuda Osnovnog suda u Podgorici, one su takve da nijedna od njih ne može ostati na pravnoj snazi. To su prvostepene presude kojima je samo dosuđen djelimičan iznos po jednom od četiri osnova za nadoknadu štete i to je dosuđeno u iznosu koji je na nivou sudske prakse, ali ne sudske prakse za gubitak bliskog lica zbog ratnog zločina i diskriminacije, nego zbog smrti u saobraćaju ili zbog uvrede. Premijer Crne Gore je dobio 15.500 pravosnažno za uvredu koja mu je nanijeta putem medija, kao što je jedan crnogorski dnevnik prenio pisanje nekog zagrebačkog medija.
RSE: Kako gledate na mogućnost da se ovaj slučaj u dogledno vrijeme okonča i rasvijetli kako u parničnom tako i u krivičnom postupku? Naravno, vjerujete li da do toga može doći za mandata političke elite koja je bila na vlasti devedesetih kada se to dogodilo?
PRELEVIĆ: Pošto ovo ne zastarijeva, ja ne bih savjetovao njih da 2004. godine pokrenu ove postupke da nijesam vjerovao da je crnogorskog društvo sazrelo i da ovo nije ta elita koja je izvršila zločin. Ja vjerujem u to. Mi smo u tom pravcu i ponudili i poravnanje u ime žrtava početkom ovog mjeseca novom premijeru.
RSE: Da li ste dobili odgovor?
PRELEVIĆ: Još uvijek nijesmo, ali očekujemo odgovor, jer mislim da imajući u vidu ove prvostepene presude koje je donio Osnovni sud u Podgorici, jedna stvar je jasna, a to je da je utvrđena odgovornost za štetu. Naš zadatak u ovom postupcima je naknada štete za naše klijente i mi smo jednostavno ustanovili i sud je ustanovio odgovornost, objektivnu odgovornost države za akte njenih službenika. To je polazna osnova. Sud nije dosudio uglavnom, u tim presudama nije dosuđena naknada štete za strah, jer sud je zauzeo neki stav da strah za drugoga, pa iako to bila trojica sinova Vahide Rikalo, strah za tri sina, za njihove živote nije dovoljan strah da bi se nadoknadila šteta, već je to potrebno da to bude strah za sopstveni život. Tako da nijesu presudili naknadu štete po osnovu prava ličnosti, što je potpuno jedno kršenje prakse evropskog suda i uopšte tih međunarodnih načela i ja mislim da postoji veliki prostor da se utvrdi neki fer iznosi i da se obeštete žrtve.
RSE: U skladu sa orijentacijom Vaše akvokatske kancelarije na procese koji se tiču ljudskih prava, advokat ste i dvojci optuženih za terorizam u slučaju policijske akcije “Orlov let”, u kojoj je na teritoriji Malesije uhapšena grupa Albanaca među kojima su i neki američki državljani. Podignute su optužnice protiv 18 osoba. Međutim, ovaj slučaj je karakterističan po tome i zato što postoji ozbiljna sumnja da je policija prilikom hapšenja prekoračila ovlašćenja, odnosno koristila nedozvoljenu silu. Vi ste, takođe, tvrdili da se to desilo i u slučaju Vaših klijenata. Da li ste podnijeli krivičnu prijavu, da li imate neke konkretne dokaze za to?
PRELEVIĆ: Policija je 9. septembra izvršila jednu akciju hapšenja i pretresa više lica i objekata u Malesiji nadomak Podgorice. Tada je došlo do drastičnog i masovnog kršenja zakona u pogledu prava lica koja su bila predmet te akcije. Kako porodice tako i uhapšeni su bili žrtve nehumanog postupanja, a svi od ovih 18 lica, uključujući i dvojicu moji klijenata, Dedvukaj Kolja i Dedvukaj Roko, su bili žrtve trodnevne torture u rukama crnogorske policije. Oni su teško zlostavljani i prebijani. Oni su bili izloženi najstrašnijim prijetnjama i čak i na putu prema sudu, čak i u prostorijama suda oni su svoje povrede i izjave dali direktno pred istražnim sudijom. Pokazali su svoje rane specijalnom tužiocu, međutim, podnijeli smo i krivične prijave, ali ništa se još uvijek nije desilo i ja mislim da se tu otvara jedan ozbiljan slučaj masovne torture koji mora biti procesuiran. Što se tiče same akcije, samog tog događaja, ja branim dvojicu američkih državljana koji su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i uhapšeni zbog toga što su američki državljani protiv kojih ne postoje apsolutno nikakvi dokazi o povezanosti sa ovom grupom ili bilo kakvim krivičnim djelima i njihova prava se drastično krše time što se na određeni način kažnjavaju držeći ih u zatvoru već tri mjeseca, u pritvoru već tri mjeseca bez ikakvih dokaza.
RSE: Vi ste bili advokat i u najpoznatijem crnogorskom slučaju seks trafikinga. Zastupali ste žrtvu, moldavsku državljanku S.Č. Slučaj je odjeknuo i u međunarodnoj javnosti zbog navodne umiješanosti crnogorskog državnog i javnog vrha, a potom i kontraoptužbi crnogorske vlasti da je afera montirana u cilju opstruiranja crnogorske nezavisnosti. Kako danas gledate na ovu aferu, posebno zbog činjenice da je nakon prvobitnog publilciteta i interesovanja međunarodne javnosti koja je pozivala da se slučaj rasvijetli do kraja odjednom sve utihnulo, posebno međunarodna javnost?
PRELEVIĆ: Ovaj slučaj je jedna velika greška i jedan poraz jednog sistema. To što međunarodna zajednica više ne insistira na tom slučaju ja ne bih rekao da je u potpunosti tačno, ali to samo znači da su oni konstatovali i da je jednostavno nemoguće pokrenuti crnogorski sistem. To je sindrom tih posrnulih demokratija i dobro je da Crna Gora nije nastavila tim putem, jer vrlo lako je moglo da se desi da se pretvorimo u neko od tih afričkih društava u kojem ne postoji vladavina prava i na ovom slučaju je čitav sistem pao. Imate situaciju da je potpuno jasno da je morao da se vodi krivični postupak koji državni tužilac zbog umiješanosti i državnog tužilaštva i zbog umiješanosti konsekvenci po određene državne funkcionere nije pokrenut. To je bila jedna dramatična situacija ogoljenosti pada imuniteta pravnog sistema. Na sreću, baš zbog velike pažnje međunarodne javnosti, to se nije pretvorilo u neki veći kolaps sistema. A što se samog slučaja tiče, to je jedan toliko jednostavan ,pravno gledajući, slučaj da mene zapanjuje i dan danas da mogu da se konstruišu takve neke političke i ne znam kakve ideje oko same suštine. Radi se o tome da je moldavska državljanka bila žrtva stravičnog zlostavljanja i stravičnih maltretiranja u višegodišnjem periodu u Crnoj Gori, da je bila predmet krivičnih djela, da je bila kupovana, prodavana, zlostavljana, silovana i da je za to morala da se utvrdi odgovornost. Tu je bilo više nego dovoljno dokaza. Ta žena je vjerovatno najviše što je ikad žrtva trgovine ljudima mogla da da. Ona je dala hiljade detalja, dala je mjesta, imena ljudi, ali kada sa druge strane imate državu koja radi protiv toga, koja uništava dokaze, koja podmeće lažne dokaze, koja radi sve da opstruira slučaj onda je to jedna dosta neravnopravna borba.
RSE: Da li danas imate informaciju šta je sa žrtvom seks trafikinga, Vašom klijentkinjom, koja je tada posredstvom međunarodnih organizacija preseljena u treću zemlju?
PRELEVIĆ: Ja nemam neke najnovije informacije, ali znam da se dugo, dugo liječila poslije preseljenja u treću zemlju, da nije mogla da boravi kod kuće sa svojom porodicom, već u medicinskoj ustanovi i na žalost nemam nekih najnovijih informacija, ali nadam se da je uspjela da se vrati u normalan život.
RSE: Kako smo već rekli, Vaša advokatska kancelarija specijalizovala se za slučajeve kršenja ljudskih prava. Radite uspješno već nekoliko godina, pa kako danas u tom kontekstu ocjenjujete stanje ljudskih prava u Crnoj Gori?
PRELEVIĆ: Rekao bih da je rovito stanje ljudskih prava. Ta kultura ljudskih prava, informacija o ljudskim pravima se, zahvaljujući svima koji su se svih ovih godina borbe protiv Miloševićevog režima u Beogradu i Podgorici držali ljudskih prava kao jedine odbrane ljudskog dostojanstva, kad već nijesu mogli odbraniti svoja ekonomska i ponekad i prava na život, ali tražeći logiku, uopšte, u sistemu diktature, kakav je u Crnoj Gori, devedesetih godina zaveden, mnogo ljudi, mnogo mladih ljudi, mnogo novinara, mnogo pravnika je naučilo što su ljudska prava i veliki je pritisak na državu. Vidite da neki državni funkcioneri ortodoksni komunistički, mali diktatori, studiraju ljudska prava na postdiplomskim studijama. To je postala, da ne kažem moda, ali neka vrsta crnogorskom društvu, nametnute kulture. Ja mislim da je jako dobro. Pravni sistem se izgrađuje mnogo brže nego praksa, ali moram da kažem da to u Crnoj Gori, kao malom sistemu, mnogo zavisi od individualnih odnosa određenih pojedinaca. Tako imate slučaj da su promjene u crnogorskoj policiji dovele do dramatičnog kršenja ljudskih prava. Sjetite se onih prebijanja pritvorenika u Spužu, pa akcije “Orlov let”, svih i koji su u zadnje dvije godine potpuno nestali kad se policija civilizovala u jedan servis građana. Isto tako, u sudovima, sa promjenama predsjednika sudova dolazi do potpuno promijenjene prakse. Onda, isto tako i tužilaštvo. Nažalost, još uvijek mnogo toga zavisi od personalnih promjena i mislim da nam dosta treba da izgradimo neki sistem. U tome bi posebnu ulogu trebalo da ima Ustavni sud, koji još uvijek nema taj primat tumača ljudskih prava, koji treba da zaokruži primjenu ljudskih prava u jednom sistemu i ja se nadam da će u budućnosti, Ustavni sud shvatiti da je to osnovna funkcija.
RSE: A, kako bi ocijenili, ili najkraće, opisali situaciju u crnogorskom pravosuđu? Da li se slažete sa najčešće izrečenim ocjenama, da su sudije najslabija karika u tom sistemu?
PRELEVIĆ: Reformu pravosuđa ne bih gledao van reforme čitave administracije, odnosno, ukupnog društva. Mislim da je pravosuđe jedan očigledan pokazatelj neuspjeha tih reformi u dosadašnjem periodu, a to naravno, ne samo zbog personalnih karakteristika sudija. Mada i među njima ima ljudi koji su posljedica tog negativnog izbora koji je nametnula vladajuća partija u Crnoj Gori zadnjih deset godina, po kojima je jedini osnov za izbor bila lojalnost i samo onaj koji se nametne, ne znam kakvim čudom, a da nije partijski odobren je mogao da prođje ili bude unaprijeđen, a to je bilo vrlo rijetko. Znači, problem negativne selekcije, koji je odgovornost direktno vladajuće partije. Ne želim da kažem Skupštine, ili bilo čega, nego direktno znači tih partijskih kružoka i dogovora vladajuće elite i ekonomska zavisnost sudova. Sud je apsolutno ekonomski zavistan. Karijere tih ljudi zavise od političkih odluka da kada pitanja rješavanja stana ili plate su direktno u rukama Vlade i u toj situaciji je jednostavno vrlo teško očekivati bilo kakvu nezavisnost sudstva. Pored toga, treba znati da je obuka sudija, njihovo permanentno usavršavanje nešto na čemu se radi možda posljednje dvije ili tri godine. Tako da mislim da treba mnogo raditi, ali što se pravosudja tiče, mislim da je mnogo gora, odnosno, najslabija karika tužilaštvo koje je filter koje odlučuje šta, kad i kako će biti gonjeno. Kao najbolji primjer imamo deportacije. Sud može da radi najbolje moguće, po tom zahtjevu za sprovodjenje istrage, u njemu je predloženo 16 mrtvih ljudi. Sud ne može to da promijeni ili popravi.
RSE: Pošto se jako puno govori o tome – postoji pritisak javnog mnjenja. Da li vjerujete da će se u dogledno vrijeme nešto po tom pitanju promijeniti?
PRELEVIĆ: Ja mislim da – da, pošto je to jedna od osnovnih tema koje se javljaju i u pregovorima sa Evropskom komisijom i u vezi prijema u međunarodne organizacije – vladavina prava, u tom kontekstu reforma pravosuđa, to je jedno od ključnih pitanja. Ja samo postavljam pitanje: da li ćemo imati dovoljno kapaciteta .
RSE: I na kraju, još samo pitanje jednog od posjetilaca našeg sajta. Uglavnom su Vam se ljudi zahvaljivali zbog onoga što radite i praktično jedino provokativno pitanje se odnosilo na Vaš “procenat” u slučaju deportacije, budući da se radi o velikoj svoti.
PRELEVIĆ: Prvo ću da Vam kažem da otprilike znam ko je postavio to pitanje, jer je to jedini argument koji emisari Vlade koji obilaze žrtve koje su u Bosni, u inostranstvu, koji pokušavaju da ih na određeni način slome da odustanu od ovih tužbi, da prime neku humanitarnu pomoć, to im je jedini argument kojim kažu da će zajedno sa njima, zaraditi i advokat koji ih zastupa. Međutim, odgovoriću na to pitanje i reći ću da mi sa svim stranama imamo ugovoren procenat, koje su one prihvatile i da je naš dogovor sa svim žrtvama, isto kao što smo radili u slučaju naknade štete Rome čije je selo spaljeno nadomak Danilovgrada, da sve troškove postupka, koje obuhvataju troškove putovanja, sudskih taksi, vještaka i ostalih, snosimo mi i da u slučaju da ništa ne dobijemo, da ti troškovi idu na naš račun. Ti troškovi su do sada preko 100.000 eura, tako da mi imamo vrlo čiste račune sa našim klijentima.
