U Bosni i Hercegovini je teško govoriti o nepismenima u brojkama, jer se ta istraživanja rade u paketu sa popisom stanovništva. Ipak niko ne osporava da se u nekim krajevima nakon rata broj nepismenih povećao. Neslužbeni podaci kažu da je u ruralnim sredinama skoro 25 posto muškaraca nepismeno, dok je broj žena alarmantan - skoro 50 posto. Profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Adila Pašalić - Kreso:
«Mislim da nijedno društvo ne može pretendovati da bude progresivno i razvijeno ako ima nepismenih.»
Istraživanja govore da je najalarmantnija situacija u Srednjebosanskom kantonu, gdje skoro šezdeset posto djece prekida osnovno obrazovanje. Četrdeset procenata su djevojčice. U ovom kantonu su se ipak dosjetili da uz pomoć nevladine organizacije «Save the children» djeci koja napuste školu vikendom organizuju nastavu kako bi dovršili obavezno osnovno školovanje. Glavna inspektorica u Srednjebosanskom kantonu Rafija Kulašin kaže da su najčešći uzroci odluke da se škola napusti neimaština, ali i obrazovna struktura roditelja:
«Jedna refleksija cjelokupnog, negativnog stanja u društvu, koje je rezultiralo jednom apatijom takvih roditelja, koje je veoma lako staviti u situaciju da dižu ruke od svega.»
Djeca u Srednjebosanskom kantonu koja vikendom završavaju osnovnu školu smatraju da im je pružena još jedna šansa:
«Navršili smo 15 godina i nismo mogli ići više u osnovnu školu, pa tako da smo dobili ovu šansu da položimo osam razreda i da idemo dalje, da nastavimo školovanje u srednjoj školi.»
Slična situacija je i u ostalim, prije svega ruralnim djelovima Bosne i Hercegovine:
«Prestala sam da idem u školu prije mjesec dana. Nisam imala sve knjige, nisam imala da plaćam prevoz, karta je bila 30 maraka.»
Mnogi roditelji u Tuzlanskom kantonu nemaju novca da školuju djecu. Izlaz je da ih ispišu iz škole:
«Ne radimo nigđe nijedno. Četvero djece imamo, i nas dvoje - šestero. Nejmamo niokle nigdi šta drugo. I ne meremo da je školujemo.»
Ministar obrazovanja Federacije BiH Zijad Pašić:
«Ne bi smjelo nijedno kantonalno ministarstvo da dopusti da razlog nepohađanja učenika i prelaska u centralnu školu budu materijalni troškovi. Kanton bi morao iznaći sredstva i platiti ta sredstva. Evo javno kažem: ako bilo koji kanton, iz bilo kojih razloga ne može to učiniti, federalno ministarstvo će svim učenicima snositi troškove plaćanja prevoza od njihovog mjesta stanovanja do centralne osnovne škole.»
Ministar prosvjete i kulture RS-a Anton Kasipović:
«Svako napuštanje škole usmjerava na to da društvo očigledno nije dovoljno uradilo da prije svega obezbijedi optimalne, pa makar, evo da kažem, podnošljive, prihvatljive uslove za školovanje. Ono što jeste realan problem je napuštanja osnovne škole. Ali mi u RS-u se bavimo i pitanjem i nadam se da ćemo u 2007. godini, odnosno za 2008. godinu stvarati uslove i za obavezno srednješkolsko obrazovanje.»
Osnovno obrazovanje u BiH ne suočava se samo s ovim problemom. Česti su primjeri da rodtelji kod kuće ostavljaju žensku djecu. Opet je, tvrde, problem neimaština. Jedan od primjera je selo Vukotići kod Nemile:
“Nek je oni školuju, nek je vode, a ja je neću školovati, jerbo ne merem, jerbo ona je nepismena. I nek je vode. Ne branim ja, nek oni nju školuju svojim sredstvima, ja ne merem je školovati.»
Nepismenost među ženskom populacijom je velika i iz godine u godinu pokazuje trend relativnog porasta. Profesorica Adila Pašalić - Kreso:
“Niko ne poučava te roditelje i ne govori da nije samo svrha pismenosti u nekom perspektivnom zapošljavanju. I UNESCO je upravo izbacio tu krilaticu ’Ako želite da obrazujete pojedinca, obrazujte dječaka, a ako želite da imate obrazovanu naciju, onda obrazujte djevojčice’.»
Prema istraživanjima UNESCO-a, u ukupnom broju nepismenih u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini mijenjaju se unutaršnji odnosi. Stalno se smanjuje postotak nepismenih muškaraca, a postotak nepismenih žena u toj komparaciji raste. U 21. vijeku, vremenu napredne tehnologije i komunikacija kada nije dovooljno poznavati samo 30 slova abecede i biti pismen, elementarna nepismenost još više marginalizuje jedan dio stanovništva. Ti ljudi zbog svoje neobrazovanosti istovremeno su najsiromašniji, najslabije hranjeni i žive u najlošijim zdravstvenim i higijenskim uslovima.
«Mislim da nijedno društvo ne može pretendovati da bude progresivno i razvijeno ako ima nepismenih.»
Istraživanja govore da je najalarmantnija situacija u Srednjebosanskom kantonu, gdje skoro šezdeset posto djece prekida osnovno obrazovanje. Četrdeset procenata su djevojčice. U ovom kantonu su se ipak dosjetili da uz pomoć nevladine organizacije «Save the children» djeci koja napuste školu vikendom organizuju nastavu kako bi dovršili obavezno osnovno školovanje. Glavna inspektorica u Srednjebosanskom kantonu Rafija Kulašin kaže da su najčešći uzroci odluke da se škola napusti neimaština, ali i obrazovna struktura roditelja:
«Jedna refleksija cjelokupnog, negativnog stanja u društvu, koje je rezultiralo jednom apatijom takvih roditelja, koje je veoma lako staviti u situaciju da dižu ruke od svega.»
Djeca u Srednjebosanskom kantonu koja vikendom završavaju osnovnu školu smatraju da im je pružena još jedna šansa:
«Navršili smo 15 godina i nismo mogli ići više u osnovnu školu, pa tako da smo dobili ovu šansu da položimo osam razreda i da idemo dalje, da nastavimo školovanje u srednjoj školi.»
Slična situacija je i u ostalim, prije svega ruralnim djelovima Bosne i Hercegovine:
«Prestala sam da idem u školu prije mjesec dana. Nisam imala sve knjige, nisam imala da plaćam prevoz, karta je bila 30 maraka.»
Mnogi roditelji u Tuzlanskom kantonu nemaju novca da školuju djecu. Izlaz je da ih ispišu iz škole:
«Ne radimo nigđe nijedno. Četvero djece imamo, i nas dvoje - šestero. Nejmamo niokle nigdi šta drugo. I ne meremo da je školujemo.»
Ministar obrazovanja Federacije BiH Zijad Pašić:
«Ne bi smjelo nijedno kantonalno ministarstvo da dopusti da razlog nepohađanja učenika i prelaska u centralnu školu budu materijalni troškovi. Kanton bi morao iznaći sredstva i platiti ta sredstva. Evo javno kažem: ako bilo koji kanton, iz bilo kojih razloga ne može to učiniti, federalno ministarstvo će svim učenicima snositi troškove plaćanja prevoza od njihovog mjesta stanovanja do centralne osnovne škole.»
Ministar prosvjete i kulture RS-a Anton Kasipović:
«Svako napuštanje škole usmjerava na to da društvo očigledno nije dovoljno uradilo da prije svega obezbijedi optimalne, pa makar, evo da kažem, podnošljive, prihvatljive uslove za školovanje. Ono što jeste realan problem je napuštanja osnovne škole. Ali mi u RS-u se bavimo i pitanjem i nadam se da ćemo u 2007. godini, odnosno za 2008. godinu stvarati uslove i za obavezno srednješkolsko obrazovanje.»
Osnovno obrazovanje u BiH ne suočava se samo s ovim problemom. Česti su primjeri da rodtelji kod kuće ostavljaju žensku djecu. Opet je, tvrde, problem neimaština. Jedan od primjera je selo Vukotići kod Nemile:
“Nek je oni školuju, nek je vode, a ja je neću školovati, jerbo ne merem, jerbo ona je nepismena. I nek je vode. Ne branim ja, nek oni nju školuju svojim sredstvima, ja ne merem je školovati.»
Nepismenost među ženskom populacijom je velika i iz godine u godinu pokazuje trend relativnog porasta. Profesorica Adila Pašalić - Kreso:
“Niko ne poučava te roditelje i ne govori da nije samo svrha pismenosti u nekom perspektivnom zapošljavanju. I UNESCO je upravo izbacio tu krilaticu ’Ako želite da obrazujete pojedinca, obrazujte dječaka, a ako želite da imate obrazovanu naciju, onda obrazujte djevojčice’.»
Prema istraživanjima UNESCO-a, u ukupnom broju nepismenih u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini mijenjaju se unutaršnji odnosi. Stalno se smanjuje postotak nepismenih muškaraca, a postotak nepismenih žena u toj komparaciji raste. U 21. vijeku, vremenu napredne tehnologije i komunikacija kada nije dovooljno poznavati samo 30 slova abecede i biti pismen, elementarna nepismenost još više marginalizuje jedan dio stanovništva. Ti ljudi zbog svoje neobrazovanosti istovremeno su najsiromašniji, najslabije hranjeni i žive u najlošijim zdravstvenim i higijenskim uslovima.
