"Ne znam, meni je to neshvatljivo. Ne mogu to zamisliti. Štedjeti mogu, valjda, samo ovi bogati tajkuni.“
„Nemam pojma. Vidim da ja ne mogu. Dobivam plaću, ali sam vječito u minusu i trudim se da budem na nuli.“
„Radim po 90 sati prekovremeno mjesečno, a primam manje od prosječne plaće. S tih 90 sati više imam 3900 kuna. Podstanar sam i ne mogu štedjeti.“
„Od čega štedjet? Od penzije? Od penzije se ne može štedjeti.“
„Štede ljudi koji su na položaju. Radnici ne štede. Otkuda im?“
„Uštedio sam jer sam prodao stan i preselio se u Zagorje, u vikendicu, da bih mogao živjeti.“
„Mi smo svi u minusu i presipamo iz šupljeg u prazno.“
„Štedim koliko mi ostane od mirovine, oko 200 kuna mjesečno. Nakupi se.“
Od tridesetak zaustavljenih Zagrepčana, samo su nam dvoje potvrdili da mjesečno mogu ostaviti na stranu 100 ili 200 kuna, do 30 eura, a svi ostali su pitanje smatrali gotovo uvredljivim:
„Zaboga, pa ja živim od minusa i to od turbo minusa. Zagrebačka banka mi debelo naplaćuje kamate svaka tri mjeseca. Sin mi je profesor bez posla i svaki mjesec je na burzi. U depresiji sam. Idemo dalje.“
Unatoč tome banke potvrđuju da su Hrvati od prošle do ove jeseni stavili na štednju čak milijardu i 50 milijuna eura, no stručnjaci pojašnjavaju da je cijela priča ipak malo slojevitija.
Ekonomski savjetnik u Zagrebačkoj banci, doktor Žarko Miljenović:
„Istovremeno, netko je u minusu, a ima i neku oročenu štednju, ili nešto tako. To su dosta kompleksni fenomeni.“
Doktor Miljenović procjenjuje da svega dvadesetak posto Hrvata može uštedjeti od plaće, što pokazuje iskustvo i Zagrebačke banke, jedne od najvećih u Hrvatskoj, koja također bilježi pojačanu štednju građana:
„Osjećamo rast, ali on nije vezan samo za dohotke. To je rezultat same kreditne aktivnosti banaka. Banke, kada nekome odobre kredit, onda se to pojavi, najprije, kao depozit. Nije to ona štednja kao što je ostatak od dohotka u jednoj godini. To su neke transformacije raznih imovina. Nije se ništa promijenilo u njihovom bogatstvu, samo se forma promijenila.“
Doktor Danijel Nestić iz zagrebačkog Ekonomskog instituta kaže da su jednom uskom sloju građana plaće posljednjih godina ipak znatno porasle, a sve življe je i malo poduzetništvo i obrt:
„Konačno se isfiltrirala jedna klasa ljudi koji ulažu i na financijskim tržištima, tako da se očito filtrira jedan bogatiji sloj ljudi koji ima dovoljno sredstava da može štedjeti. Mi to vidimo u obliku povećanja štednje. Kada promatramo prosječne plaće, nećemo vidjeti gotovo nikakve pomake ili razumni rasta plaća od pet-šest posto godišnje.“
Neovisni ekonomski analitičar doktor Mladen Vedriš podsjeća na istraživanje koje je pokazalo kako Hrvati iz plaća, mirovina i drugih registriranih izvora crpe tek 50 posto svoje kupovne moći, a drugih 50 posto iz sive ekonomije, koja u Hrvatskoj, kao i ostalim tranzicijskim zemljama, još uvijek čini 15-20 posto. Vedriš misli da su u pitanju i poprilični prihodi iz inozemstva:
„Veliki je odljev naših ljudi do Zapadne Evrope, Njemačke, Austrije i dijelom Italije. Veliki broj naših ljudi u Italiji povremeno obavlja neke poslove, kao što je čuvanje starijih osoba i slično. Ne zaboravite i jedan snažan pritok, a to je neformalni sektor u turizmu. Kada to sve skupa pobrojite, dobijete novčani priliv koji nigdje nije registriran. Po mom sudu, prva dva ozbiljna izvora su: siva ekonomija i transferi iz inozemstva.“
„Nemam pojma. Vidim da ja ne mogu. Dobivam plaću, ali sam vječito u minusu i trudim se da budem na nuli.“
„Radim po 90 sati prekovremeno mjesečno, a primam manje od prosječne plaće. S tih 90 sati više imam 3900 kuna. Podstanar sam i ne mogu štedjeti.“
„Od čega štedjet? Od penzije? Od penzije se ne može štedjeti.“
„Štede ljudi koji su na položaju. Radnici ne štede. Otkuda im?“
„Uštedio sam jer sam prodao stan i preselio se u Zagorje, u vikendicu, da bih mogao živjeti.“
„Mi smo svi u minusu i presipamo iz šupljeg u prazno.“
„Štedim koliko mi ostane od mirovine, oko 200 kuna mjesečno. Nakupi se.“
Od tridesetak zaustavljenih Zagrepčana, samo su nam dvoje potvrdili da mjesečno mogu ostaviti na stranu 100 ili 200 kuna, do 30 eura, a svi ostali su pitanje smatrali gotovo uvredljivim:
„Zaboga, pa ja živim od minusa i to od turbo minusa. Zagrebačka banka mi debelo naplaćuje kamate svaka tri mjeseca. Sin mi je profesor bez posla i svaki mjesec je na burzi. U depresiji sam. Idemo dalje.“
Unatoč tome banke potvrđuju da su Hrvati od prošle do ove jeseni stavili na štednju čak milijardu i 50 milijuna eura, no stručnjaci pojašnjavaju da je cijela priča ipak malo slojevitija.
Ekonomski savjetnik u Zagrebačkoj banci, doktor Žarko Miljenović:
„Istovremeno, netko je u minusu, a ima i neku oročenu štednju, ili nešto tako. To su dosta kompleksni fenomeni.“
Doktor Miljenović procjenjuje da svega dvadesetak posto Hrvata može uštedjeti od plaće, što pokazuje iskustvo i Zagrebačke banke, jedne od najvećih u Hrvatskoj, koja također bilježi pojačanu štednju građana:
„Osjećamo rast, ali on nije vezan samo za dohotke. To je rezultat same kreditne aktivnosti banaka. Banke, kada nekome odobre kredit, onda se to pojavi, najprije, kao depozit. Nije to ona štednja kao što je ostatak od dohotka u jednoj godini. To su neke transformacije raznih imovina. Nije se ništa promijenilo u njihovom bogatstvu, samo se forma promijenila.“
Doktor Danijel Nestić iz zagrebačkog Ekonomskog instituta kaže da su jednom uskom sloju građana plaće posljednjih godina ipak znatno porasle, a sve življe je i malo poduzetništvo i obrt:
„Konačno se isfiltrirala jedna klasa ljudi koji ulažu i na financijskim tržištima, tako da se očito filtrira jedan bogatiji sloj ljudi koji ima dovoljno sredstava da može štedjeti. Mi to vidimo u obliku povećanja štednje. Kada promatramo prosječne plaće, nećemo vidjeti gotovo nikakve pomake ili razumni rasta plaća od pet-šest posto godišnje.“
Neovisni ekonomski analitičar doktor Mladen Vedriš podsjeća na istraživanje koje je pokazalo kako Hrvati iz plaća, mirovina i drugih registriranih izvora crpe tek 50 posto svoje kupovne moći, a drugih 50 posto iz sive ekonomije, koja u Hrvatskoj, kao i ostalim tranzicijskim zemljama, još uvijek čini 15-20 posto. Vedriš misli da su u pitanju i poprilični prihodi iz inozemstva:
„Veliki je odljev naših ljudi do Zapadne Evrope, Njemačke, Austrije i dijelom Italije. Veliki broj naših ljudi u Italiji povremeno obavlja neke poslove, kao što je čuvanje starijih osoba i slično. Ne zaboravite i jedan snažan pritok, a to je neformalni sektor u turizmu. Kada to sve skupa pobrojite, dobijete novčani priliv koji nigdje nije registriran. Po mom sudu, prva dva ozbiljna izvora su: siva ekonomija i transferi iz inozemstva.“
