„Kuća nam je izgorjela 3. 1. 2005. godine zbog stare instalacije. Sve je otišlo, zahvatilo je sve. Naša primanja su 1700 kuna mjesečno i nemoguće je da plaćamo i stanarinu, tako da odonda živimo malo tu, mjesec dana tamo, doslovce se potucamo od prijatelja do prijatelja.“
Tridesetšestogodišnja Jasna Šantić kaže da bi sve to nekako i preživjela da nije dijabetičarka i teška bubrežna bolesnica. Četiri puta na dan sama se dijalizira, za što su joj potrebni besprijekorni higijenski uvjeti jer bi i najbezazlenija bakterija za nju bila kobna:
„Slali su me u prihvatilište, a sina u dom, da bi nas razdvojili. Međutim, to ne dolazi u obzir jer ja u prihvatilištu ne mogu raditi tu svoju dijalizu, a drugo, njega odvajati od mene ne bi bilo dobro ni za njega ni za mene jer smo strašno vezani. On je jedini zbog koga me ovo sve i tjera.“
I najveće želje njezina sina Dubravka su:
„Kompjuter i da mama ozdravi.“
Dubravko ide u drugi razred osnovne škole. I sam ima blaži oblik epilepsije. No, unatoč svim nedaćama i stalnom seljakanju, odličan je učenik.
„Jako je hrabar i jako je razgovorljiv i tu moju bolest strašno je prihvatio. On svima govori - Moja mama je na dijalizi, pika se, daje si inzulin. Sve on to njima u školi objašnjava. Daje mi vode. Donese mi je malo i kaže - Ja znam da ti ne smiješ piti puno vode.“
Tužna priča ove žene počinje još u njezinoj najranijoj mladosti. Otac joj je umro kad je imala devet godina, a kasniji partner njezine majke silovao ju je kad je imala 14 godina, zbog čega je doživjela šok i dobila šećer:
„Šećer sam dobila od šoka. I od onda je krenulo sve nizbrdo.“
Kasnije se udala, rodila Dubravka, ali nakon tri godine, zbog nasilnog muža, se razvodi. Vraća se majci i zapošljava u ugostiteljstvu. No, prije nekoliko godina majka joj umire, a Jasni otkazuju bubrezi. Ostaje bez posla i muči se sa sinom od socijalne pomoći. Da tragedija bude i veća – izgori im kuća, za kojom Dubravko i danas pati:
„Imao sam igračke, Hugolina. Sjećam se i svoje velike sobe sa puno knjiga.“
Trenutno im je utočište našla Udruga za bubrežne bolesnike u skromnom hotelu na kraju grada. Mali Dubravko je sretan, ali i poprilično zbunjen:
„A, dosadno je, nema televizor, ne znam što da radim. Najrađe bih gledao seriju - Zabranjena ljubav. Nisam je već danima gledao. Samo u školi pitam - Što je bilo, što je bilo u seriji. Već mi je neugodno jer oni kažu - Pa gledaj je. A ja kažem - Kako da gledam, pa nema u sobi ni televizor, što je tebi.“
„Prijateljica mi kaže - Ja sam zdrava, ali ne znam kako bih to sve izdržala. Al' evo, jednostavno guramo. Da nema njega, ne znam što bi me guralo naprijed.“
Dubravkov otac ima novu familiju. Tvrdi da im ne može pomoći, pa predlaže majci da dječaka dade u Dječji dom, na što ona ne pristaje. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb, Marija Pavić, zna za slučaj, ali država je, kaže, siromašna i pruža onoliko koliko može:
„Mi možemo ponuditi smještaj, ali ako majka i dijete žele biti zajedno, samo dijete do godinu dana može biti s majkom u Domu za materinski dom, a nakon toga, Caritas nudi smještaj za majku i djecu. A ako ne, onda nam nema druge nego razdvojiti.“
Jasna Šantić tvrdi da nije odbila Caritasove kuće, ali ni u njima nije bilo mjesta za majku i odraslo dijete:
„Jedna kuća je bila za rodilje, jedna za djecu do tri godine. U principu, njima je najlakše rastavit. To je žalosno. Žalosno je da Grad nema rješenje za takve slučajeve, to je ono najžalosnije.“
Tridesetšestogodišnja Jasna Šantić kaže da bi sve to nekako i preživjela da nije dijabetičarka i teška bubrežna bolesnica. Četiri puta na dan sama se dijalizira, za što su joj potrebni besprijekorni higijenski uvjeti jer bi i najbezazlenija bakterija za nju bila kobna:
„Slali su me u prihvatilište, a sina u dom, da bi nas razdvojili. Međutim, to ne dolazi u obzir jer ja u prihvatilištu ne mogu raditi tu svoju dijalizu, a drugo, njega odvajati od mene ne bi bilo dobro ni za njega ni za mene jer smo strašno vezani. On je jedini zbog koga me ovo sve i tjera.“
I najveće želje njezina sina Dubravka su:
„Kompjuter i da mama ozdravi.“
Dubravko ide u drugi razred osnovne škole. I sam ima blaži oblik epilepsije. No, unatoč svim nedaćama i stalnom seljakanju, odličan je učenik.
„Jako je hrabar i jako je razgovorljiv i tu moju bolest strašno je prihvatio. On svima govori - Moja mama je na dijalizi, pika se, daje si inzulin. Sve on to njima u školi objašnjava. Daje mi vode. Donese mi je malo i kaže - Ja znam da ti ne smiješ piti puno vode.“
Tužna priča ove žene počinje još u njezinoj najranijoj mladosti. Otac joj je umro kad je imala devet godina, a kasniji partner njezine majke silovao ju je kad je imala 14 godina, zbog čega je doživjela šok i dobila šećer:
„Šećer sam dobila od šoka. I od onda je krenulo sve nizbrdo.“
Kasnije se udala, rodila Dubravka, ali nakon tri godine, zbog nasilnog muža, se razvodi. Vraća se majci i zapošljava u ugostiteljstvu. No, prije nekoliko godina majka joj umire, a Jasni otkazuju bubrezi. Ostaje bez posla i muči se sa sinom od socijalne pomoći. Da tragedija bude i veća – izgori im kuća, za kojom Dubravko i danas pati:
„Imao sam igračke, Hugolina. Sjećam se i svoje velike sobe sa puno knjiga.“
Trenutno im je utočište našla Udruga za bubrežne bolesnike u skromnom hotelu na kraju grada. Mali Dubravko je sretan, ali i poprilično zbunjen:
„A, dosadno je, nema televizor, ne znam što da radim. Najrađe bih gledao seriju - Zabranjena ljubav. Nisam je već danima gledao. Samo u školi pitam - Što je bilo, što je bilo u seriji. Već mi je neugodno jer oni kažu - Pa gledaj je. A ja kažem - Kako da gledam, pa nema u sobi ni televizor, što je tebi.“
„Prijateljica mi kaže - Ja sam zdrava, ali ne znam kako bih to sve izdržala. Al' evo, jednostavno guramo. Da nema njega, ne znam što bi me guralo naprijed.“
Dubravkov otac ima novu familiju. Tvrdi da im ne može pomoći, pa predlaže majci da dječaka dade u Dječji dom, na što ona ne pristaje. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb, Marija Pavić, zna za slučaj, ali država je, kaže, siromašna i pruža onoliko koliko može:
„Mi možemo ponuditi smještaj, ali ako majka i dijete žele biti zajedno, samo dijete do godinu dana može biti s majkom u Domu za materinski dom, a nakon toga, Caritas nudi smještaj za majku i djecu. A ako ne, onda nam nema druge nego razdvojiti.“
Jasna Šantić tvrdi da nije odbila Caritasove kuće, ali ni u njima nije bilo mjesta za majku i odraslo dijete:
„Jedna kuća je bila za rodilje, jedna za djecu do tri godine. U principu, njima je najlakše rastavit. To je žalosno. Žalosno je da Grad nema rješenje za takve slučajeve, to je ono najžalosnije.“
