Javni protest povratnika danas je u opštini Bosanska Gradiška. Šta će biti njihov osnovni zahtjev, govori predsjednica udruženja Enisa Suhonjić:
«Tema će biti, pod broj jedan, pravo na rad, regulisano Ustavom BiH, Aneksom 4 Dejtonskog sporazuma i međunarodnom konvencijom, jer bez tog prava, koje mi sad nemamo, nemamo nikakvih drugih prava. Znači, obogatili su se oni koji su nas istjerivali, ubijali, ostali na našoj imovini. Pri povratku ista je slika, samo što imamo velika sredstva donatorska gdje se moglo da osposobi pet država, ali opet nas nema nigdje u zakonima.»
Prvi skup je održan u Foči gdje je također istaknut problem nezaposlenosti. Povratnik Mehmed Bradarić kaže:
«Pošto sam bio u dijaspori, otkidam od djece, od žene, od brata, od svakoga da bih opstao i pri kraju sam sa tim svim mogućnostima i moram naći posao. Ali...»
Ovo «ali» je najveća prepreka tzv. održivom povratku. Posla jednostavno nema, zbog čega Asim Kunić, iz udruženja Povratak Jajce, ističe kako je trebalo prvo vratiti ljude, a onda vršiti privatizaciju preduzeća:
«A šta se desilo? Privatizacija je bila. Kako će doći čovjek, primjera radi, u Trgocentar koji je prodat - čovjek je radio nekad tu. Vratilo mu kuću, a on nema pravo ni da upita gdje mu je radno mjesto, ili da li je on mogao učestvovati u toj privatizaciji. O tome se radi. Ili penzioner, ili zdravstvo, školstvo - ovdje je duplo školstvo. Vi imate takav paradoks da dijete po hrvatskom planu uči šta se u Splitu i Varaždinu proizvodi, a ne zna koja mu rijeka kroz Jajce protiče. Osnovna škola se naziva ’dvije škole pod jednim krovom’, dva direktora itd. Normalno, ako se vrate i Srbi, i oni će tražiti svoj program. Ovdje toliko gluposti ima koje su na snazi.»
Sa protestnog skupa raseljenih Mostaraca traženo je jedno - obnova gradske zone. Milka Boječko, predsjednica udruženja, kaže:
«Mi raseljeni se borimo da se vratimo u svoj dom. U Mostaru još uvijek ima negdje oko 1.000 raseljenih lica, najviše u centralnoj zoni, negdje oko 80 posto - to je bila linija razgraničenja u ratu.»
Damir Cvitanović je jedan od raseljenih Mostaraca:
«Centralna zona je užasna poput Hirošime. Ja bih isto predložio ovima koji dovode strance, pa i ovi delegacije, prvo da ih dovedu u tu centralnu zonu da pogledaju to, jer čini mi se oni tu centralnu zonu obilaze da bi ih odveli na mostove.»
Prije opštih izbora u BiH, 1.oktobra, Savez izbjeglica je sa 25 političkih partija potpisao platformu za brže rješavanje problema koje ljudi što ih zastupa imaju. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
«Ne želimo da to bude samo neko mrtvo slovo na papiru kao što je bio Dejtonski sporazum. Želimo da naša platforma zaista zaživi. I povod toj platformi i naš doprinos u rješavanju tačaka platforme je održavanje skupova, koji uglavnom imaju za cilj da se svih devet tačaka u narednom mandatu političkih partija, odnosno vlasti i realizuje. Dakle, ovo je redefinicija Aneksa 7. i želimo da putem tog se riješi 70 posto problema izbjeglica - od zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja. To je ono što je vrlo prisutno i neujednačeno u oba entiteta.»
Na pitanje šta ako ne budu ostvareni zadaci, Enisa Suhonjić ima kratak i jasan odgovor:
«Jednom nadam se da će se narod osvijestiti i daćemo im kratak rok. Nema više 12 godina. Biće samo godinu dana. Ne urade li na nivou državnom u roku od godine dana, e onda mi tražimo ukidanje viznog režima - idemo, brate, kuda koji, pa džaba im država, zemlja bez naroda.»
«Tema će biti, pod broj jedan, pravo na rad, regulisano Ustavom BiH, Aneksom 4 Dejtonskog sporazuma i međunarodnom konvencijom, jer bez tog prava, koje mi sad nemamo, nemamo nikakvih drugih prava. Znači, obogatili su se oni koji su nas istjerivali, ubijali, ostali na našoj imovini. Pri povratku ista je slika, samo što imamo velika sredstva donatorska gdje se moglo da osposobi pet država, ali opet nas nema nigdje u zakonima.»
Prvi skup je održan u Foči gdje je također istaknut problem nezaposlenosti. Povratnik Mehmed Bradarić kaže:
«Pošto sam bio u dijaspori, otkidam od djece, od žene, od brata, od svakoga da bih opstao i pri kraju sam sa tim svim mogućnostima i moram naći posao. Ali...»
Ovo «ali» je najveća prepreka tzv. održivom povratku. Posla jednostavno nema, zbog čega Asim Kunić, iz udruženja Povratak Jajce, ističe kako je trebalo prvo vratiti ljude, a onda vršiti privatizaciju preduzeća:
«A šta se desilo? Privatizacija je bila. Kako će doći čovjek, primjera radi, u Trgocentar koji je prodat - čovjek je radio nekad tu. Vratilo mu kuću, a on nema pravo ni da upita gdje mu je radno mjesto, ili da li je on mogao učestvovati u toj privatizaciji. O tome se radi. Ili penzioner, ili zdravstvo, školstvo - ovdje je duplo školstvo. Vi imate takav paradoks da dijete po hrvatskom planu uči šta se u Splitu i Varaždinu proizvodi, a ne zna koja mu rijeka kroz Jajce protiče. Osnovna škola se naziva ’dvije škole pod jednim krovom’, dva direktora itd. Normalno, ako se vrate i Srbi, i oni će tražiti svoj program. Ovdje toliko gluposti ima koje su na snazi.»
Sa protestnog skupa raseljenih Mostaraca traženo je jedno - obnova gradske zone. Milka Boječko, predsjednica udruženja, kaže:
«Mi raseljeni se borimo da se vratimo u svoj dom. U Mostaru još uvijek ima negdje oko 1.000 raseljenih lica, najviše u centralnoj zoni, negdje oko 80 posto - to je bila linija razgraničenja u ratu.»
Damir Cvitanović je jedan od raseljenih Mostaraca:
«Centralna zona je užasna poput Hirošime. Ja bih isto predložio ovima koji dovode strance, pa i ovi delegacije, prvo da ih dovedu u tu centralnu zonu da pogledaju to, jer čini mi se oni tu centralnu zonu obilaze da bi ih odveli na mostove.»
Prije opštih izbora u BiH, 1.oktobra, Savez izbjeglica je sa 25 političkih partija potpisao platformu za brže rješavanje problema koje ljudi što ih zastupa imaju. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
«Ne želimo da to bude samo neko mrtvo slovo na papiru kao što je bio Dejtonski sporazum. Želimo da naša platforma zaista zaživi. I povod toj platformi i naš doprinos u rješavanju tačaka platforme je održavanje skupova, koji uglavnom imaju za cilj da se svih devet tačaka u narednom mandatu političkih partija, odnosno vlasti i realizuje. Dakle, ovo je redefinicija Aneksa 7. i želimo da putem tog se riješi 70 posto problema izbjeglica - od zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja. To je ono što je vrlo prisutno i neujednačeno u oba entiteta.»
Na pitanje šta ako ne budu ostvareni zadaci, Enisa Suhonjić ima kratak i jasan odgovor:
«Jednom nadam se da će se narod osvijestiti i daćemo im kratak rok. Nema više 12 godina. Biće samo godinu dana. Ne urade li na nivou državnom u roku od godine dana, e onda mi tražimo ukidanje viznog režima - idemo, brate, kuda koji, pa džaba im država, zemlja bez naroda.»
