Nezir Pavlović, jedan od penzionera, kaže da struju neće plaćati ukoliko poskupi:
„Ma nek isključi, ima svijeća, bolan ne moraš - za dan legnem i gotovo. Ne moraš, bona, nije ni struja sve. Četiri godine sam u ratu bio, pa sam imao jednu bateriju, samo sam radiovijesti slušao nekada - da mogu čuti šta se događa vani i ovdje. A mi smo se i naučili da nemamo - više da nemamo nego da imamo.“
Nevzeta Pršeš ima penziju od 200 konvertibilnih maraka. Izdržava i sina koji ne radi:
„Pa, eto, ja nemam telefona, nemam, sine, ništa. Samo imam struju. Najviše potrošim i kuham na tome - i sve 30 maraka. Nemam više, jer ne smijem više. Štedim uvečer da mi ne gori sijalica, televizor da ne palim često. Sve moram to čuvati.“
U isto vrijeme, oko stotinu građana, većinom penzionera, čekalo je da im poljoprivrednici, koji 517. dan štrajkuju pred zgradom zajedničkih institucija, podijele nekoliko kilograma jabuka. Bahro Gojak kaže da su i nekolika kilograma voća velika pomoć:
„50 maraka imam dažbina. 150 je za hranu. To ti je tako. A što sam se borio i radio, to nemam ništa. Prošle godine sam uzeo krompir i luk - i to mi je bila zimnica. Teško - i lijekovi i bolest. Sve ima, ali para nema. I ovo hoće da nam smanje.“
Penzioner Kadrija Vitija i njegova žena žive od 180 maraka mjesečno. Kaže da im nekada pomognu djeca da prežive mjesec. Ovaj osamdesetogodišnjak danas je sat čekao u redu da dobije jabuke:
„Prvo ja platim sve režije što treba, čim dođe penzija. Niti je ne vidim, odmah nosim i platim. Šćer ako dadne nekad, a sin ima svoje dvoje djece, bogami, ne možeš od njega iskati kad sve školuje.“
Veliki broj Bosanaca i Hercegovaca živi na granici siromaštva. Jedni od najugroženijih su ljudi treće dobi. Broj nezaposlenih raste, a položaj sve više socijalnih kategorija stanovništva je teži. Prema procjenama državne Agencije za statistiku, više od pola miliona ljudi u BiH živi ispod granice siromaštva, što po međunarodnim standardima znači da ovi ljudi nemaju osnovne preduslove za normalan život, ishranu, školovanje i zdravstvenu zaštitu.
„Ma nek isključi, ima svijeća, bolan ne moraš - za dan legnem i gotovo. Ne moraš, bona, nije ni struja sve. Četiri godine sam u ratu bio, pa sam imao jednu bateriju, samo sam radiovijesti slušao nekada - da mogu čuti šta se događa vani i ovdje. A mi smo se i naučili da nemamo - više da nemamo nego da imamo.“
Nevzeta Pršeš ima penziju od 200 konvertibilnih maraka. Izdržava i sina koji ne radi:
„Pa, eto, ja nemam telefona, nemam, sine, ništa. Samo imam struju. Najviše potrošim i kuham na tome - i sve 30 maraka. Nemam više, jer ne smijem više. Štedim uvečer da mi ne gori sijalica, televizor da ne palim često. Sve moram to čuvati.“
U isto vrijeme, oko stotinu građana, većinom penzionera, čekalo je da im poljoprivrednici, koji 517. dan štrajkuju pred zgradom zajedničkih institucija, podijele nekoliko kilograma jabuka. Bahro Gojak kaže da su i nekolika kilograma voća velika pomoć:
„50 maraka imam dažbina. 150 je za hranu. To ti je tako. A što sam se borio i radio, to nemam ništa. Prošle godine sam uzeo krompir i luk - i to mi je bila zimnica. Teško - i lijekovi i bolest. Sve ima, ali para nema. I ovo hoće da nam smanje.“
Penzioner Kadrija Vitija i njegova žena žive od 180 maraka mjesečno. Kaže da im nekada pomognu djeca da prežive mjesec. Ovaj osamdesetogodišnjak danas je sat čekao u redu da dobije jabuke:
„Prvo ja platim sve režije što treba, čim dođe penzija. Niti je ne vidim, odmah nosim i platim. Šćer ako dadne nekad, a sin ima svoje dvoje djece, bogami, ne možeš od njega iskati kad sve školuje.“
Veliki broj Bosanaca i Hercegovaca živi na granici siromaštva. Jedni od najugroženijih su ljudi treće dobi. Broj nezaposlenih raste, a položaj sve više socijalnih kategorija stanovništva je teži. Prema procjenama državne Agencije za statistiku, više od pola miliona ljudi u BiH živi ispod granice siromaštva, što po međunarodnim standardima znači da ovi ljudi nemaju osnovne preduslove za normalan život, ishranu, školovanje i zdravstvenu zaštitu.
