Drago HEDL, Miloš TEODOROVIC
Među brojnim Vukovarcima danas okupljenim na komemorativnom skupu ispred hangara Veleprometa, gdje je nakon pada tog grada bio uspostavljen sabirni logor odakle su branitelji i civili odvođeni u logore u Srbiji, bilo je i mnoštvo onih koji su se na tom istom mjestu nalazili i prije 15 godina. Te užasne trenutke na Veleprometu, gdje su mnogi Vukovarci bili likvidirani, opisao je jedan od sudionika te drame, Žarko Pavletić:„Ovdje su petnaestogodišnjaci posjedili, a dvadesetogodišnjaci ostarjeli. Nisu imali svoje djetinjstvo. Zločinac je ovdje počinio nezapamćen zločin, odvajajući majke od sinova, muževe od žena, djecu od roditelja, odvajajući ih upravo zato što su Hrvati i zato što nisu pripadnici njih zločinaca jer više nemam izraza kako bi ih nazvao.“
Dvadeseti studenoga 1991. godine bio je najteži dan u životu obitelji Marušinac. Nakon pada grada, vukovarski branitelj Ivan Marušinac, zajedno sa svojim sinom i suprugom, doveden je u hangare Veleprometa. Njega i sina odvojili su od supruge i nakon cjelodnevnog maltretiranja, prisjeća se Marušinac, utrpali ih u autobuse i odvezli u logor u Stajićevo:
„Prije 15 godina smo obadvoje bili baš ovdje. Tu su nas razdvojili. Supruga je ostala sa ženama i djecom, a ja sam sa ostalim muškarcima i sa sinom bio na ovoj strani. Obojica smo bili branitelji. Ostali smo tu do ponoći uz maltretiranje, uz izvođenje mnogih koji su tu i pobijeni. Na našu sreću smo ostali čitavi. Batine smo primili sigurno svi, da bi nas odavde transportirali u Stajićevo.“
Manda Marušinac samo je nijemo i bespomoćno gledala kako joj odvode supruga i sina, a potom je i sama, sa skupinom vukovarskih žena, ugurana u autobus i odvezena u srpski logor. Bili su to, kaže ona, najteži trenuci u njenom životu:
„Grozno. Strašno da se ne može opisati. Kada sam vidjela da ih odvode, mislila sam da je kraj, da je kraj svega. Bilo je strašno. Nas žene su odveli u Mitrovicu. Cijeli dan smo putovali. Tamo su pucali i zastrašivali nas. To sve smo strašno preživljavali, ne znajući gdje su nam naši najmiliji. Odveli su mi sina i muža. Ništa nismo znali. Grozno nam je bilo.“
Komemoraciji pored hangara Veleprometa i polaganju vijenaca na mjestu masovne grobnice na Ovčari, danas je prisustvovala i Nataša Kandić, voditeljica Centra za humanitarno pravo iz Beograda. Ona kaže kako je suđenje za zločin na Ovčari, koje je završeno prošle godine u Beogradu, osim zadovoljenja pravde prema obiteljima žrtava, pridonijelo i suočavanju srpske javnosti s onim što se dogodilo u Vukovaru. O tome se, kaže Nataša Kandić, do tada uglavnom šutjelo. No, ova poznata aktivistica za ljudska prava, kaže međutim, da službena srpska politika još uvijek nije jasno osudila taj zločin:
„Što se tiče Vlade i Parlamenta rekla bih da tu ne postoji svest o tome da je ono što je počinjeno u Vukovaru obaveza svih vlada nakon Miloševića. Na žalost, mi imamo Parlament koji je ekstremni. Ne očekujem od tog Parlamenta da razume, kada je dobar deo poslanika iz tog Parlamenta učestvovao u rušenju i uništavanju Vukovara. Ne mogu da očekujem ni od Vlade jer imamo premijera koji je usresređen na održavanje nekog srpskog nacionalnog interesa, koji zbilja nije u duhu poštovanja i odnosa prema drugim žrtvama.“
Na Ovčari je danas otvoren i Spomen dom u znak sjećanja na ubijene ranjenike Vukovarske bolnice koji su 20. studenoga likvidirani na Ovčari. Spomen dom sadrži svu, do sada, prikupljenu dokumentaciju i druge izloške koji svjedoče o razmjerima zločina počinjenom na Ovčari.
* * * * *
Baš na petnaestogodišnjicu masakra na poljoprivrednom dobru Ovčara, Beograd je od Norveške zatražio ekstradiciju Damira Sirete zvanog Sica, jednog od optuženih za ubistvo oko 200 civila i ranjenika iz vukovarske bolnice. Sireta se u ovom trenutku nalazi u pritvoru u Norveškoj.
Kada će Damir Sireta biti predat nadležnima u Srbiji, kaže za naš program portparol Veća za ratne zločine Bruno Vekarić, zavisi od norveških ekstradicionih zakona:
„Tužilaštvo za ratne zločine Srbije došlo je do informacija da se Damir Sireta zvani Sica, optužen za ratne zločine nad ratnim zarobljenicima na Ovčari, nalazi u pritvoru u Norveškoj. Za Siretom, koji je do sada bio nedostupan organima gonjenja, raspisana je međunarodna poternica na osnovu koje je lociran u saradnji sa norveškim državnim organima.“
Kako se on uopšte našao u Norveškoj?
„Kako se našao u Norveškoj ne mogu da vam kažem. Tražili smo ga i našli. To je suština.“
Sireta je sedamnaesti optuženi za učešće u u likvidacijama u novembru 1991. godine na Ovčari. Podsećamo, decembra prošle godine, posle dvadeset i jedan mesec procesa, osuđeno je 14 počinilaca zločina. Oni su ukupno dobili 231 godinu zatvora. Svi oni bili su borci teritorijalne odbrane Vukovara i jedne paravojne formacije koju je osnovala partija Vojislava Šešelja. Osmorica optuženih osuđeni su na maksimalnih 20 godina, trojica na 15, jedan na 12 godina, jedan na pet i jedina žena medu njima – Nada Kalaba – na devet godina zatvora, dok su dvojica oslobođena zbog nedostatka dokaza. Izdvojeno od ovog postupka suđeno je Saši Radaku zvanom Cetinje, koji će u zatvoru ostati 20 godina, dok je Milan Bulić Bulidža, takođe u izdvojenom procesu, osuđen na osam godina zatvora. Jedan od optuženih Mirko Vojinović Capalo preminuo je u novosadskoj bolnici pred početak procesa. Portparol tužilaštava Bruno Vekarić:
„Jednostavno, svaka ova presuda je poruka da ratni zločin ne zastareva i da će svako ko se usudio da ugrozi osnovne ljudske vrednosti biti izveden pred lice pravde.“
Inače, samo dvojica optuženih su priznali zločin. To su trećeoptuženi Jovica Perić, koji je po hapšenju sprovedenom u akciji „Sablja“ (policijska operacija preduzeta posle ubistva premijera Đinđića 2003. godine) izneo niz jezivih detalja o zločinu, koji su kasnije i dokazani. Takođe Ivan Atanasijević, koji se pre rata zvao Ivica Husnik, priznao je da je ubio jednog zarobljenika pošto su ga zato što je po ocu Hrvat na to drugi prisilili. Na petnaestogodišnjicu masakra, na licu mesta bio je advokat porodica žrtava Dragoljub Todorović:
„Prošlo je 15 godina i najgora poruka koju mogu da imam odavde je da se u Srbiji ništa nije promenilo. U Skupštini napadaju sud i mene i Natašu i Danolovića i sve koji su zastupali žrtve. Kažu da su srpski rodoljubi ubijeni. Ja ostajem pri tome da je glavni faktor nacionalizma u Srbiji narod, koji je davao maksimalnu podršku Miloševiću – 90 posto glasova – u vreme kad je vodio ratove.“
Kao malo koji proces za ratne zločine, postupak za Ovčaru dobio je najširi epilog pred sudom. Kroz sud je prošlo na desetine svedoka, među njima i neki od preživelih, koji su pomogli rekonstrukciju košmarnih zbivanja od trenutka izvođenja iz bolnice, preko batinanja metalnim i drvenim šipkama ljudi koji su prolazili kroz formirane špalire, pa do detalja o tome kako su jedni druge ubacivali u iskopane jame, da bi potom i sami bili streljani. Pokušavajući da objasni da se spirala odgovornosti za ovaj zločin ne završava samo u sudu u Beogradu, niti onom u Hagu gde se za isto delo sudi vukovarskoj trojci trojici generala (Veselinu Sljivančaninu, Miletu Mrkšiću i Miletu Radiću) pri izricanju presude sudija Vesko Krstaijić je kazao: „Krivci nisu svi ovde, puno je onih koji nisu u ovoj sudnici“.
