Koordinacioni odbor odlučiće o nazivu, izgledu i lokaciji spomenika, koji bi u odnosu na prvobitnu zamisao, koju je pokrenuo Kanton Sarajevo, trebalo da bude spomenik ubijenoj djeci u cijelom gradu, a ne samo u dijelu koji je kontrolisala Armija Republike BiH. Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac:
“Mislim da nema mjesta politizaciji jer i naziv spomenika, naziv samog projekta glasi ’Svoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992. - 1995.’, bez obzira, znači, na nacionalnost djece koja su ovdje stradala, bez obzira na pripadnost. Mislim da je dijete - dijete. Jedino što je ovdje problem bio da li zadržati izraz ’opkoljenog’ ili ne, ali mislim da nije trebala ni tolika rasprava.”
Politizacija je, nažalost ipak prisutna, što osjećaju i roditelji ubijene djece. Asim Imamović ostao je bez jedanaestogodišnjeg sina, kojeg je sa njegovim rođakom granata pokosila na kućnom pragu:
“Bio je peti razred osnovne škole, završio odličnim - pri kraju je bio toga. Poginuo je 23. juna 1992. godine, tako da je imao 11 godina i 3 mjeseca. Još je sa njim poginuo Hodžić Elvedin, koji je sa njim sjedio pred vratima. Ja osjećam kao roditelj da ima neko postrani tu, neko je sebe vidio tu da to uspori, da ispolitizira, da manipuliše roditeljima itd., da bi nešto ostvario u svom cilju.”
Roditelji ubijene djece koji se nalaze u okviru Dječijeg pokreta za mir ljubav i prijateljstvo zalažu se da se spomenik napravi u Velikom parku, u centru Sarajeva, iako je planiran na drugoj lokaciji. Islamska zajednica BiH dala je dio zemljišta za tu namjenu.
Nakon 12 godina čekanja, danas su roditelji ogorčeni zbog polemika koje vode političari. Bahra Hodžić, majka ubijenog Adnana Hodžića, kaže:
“Svih nacija i vjera djeca su ubijana. Moje su dijete ubili. Ja kažem da smo roditelji, očevi, majke, svoje suze skupljali i da smo ledili, kamen bismo stvorili, pa bismo napravili spomenik, pa bismo upisali svako dijete grada koje je poginulo u gradu Sarajevu.”
Djeca žrtve zaslužila su spomenik bez obzira kako se zvala i ko ih je ubio, vjeruju vijećnici Socijaldemokratske partije. Predsjedavajući Gradskim vijećem Marin Ivanišević:
“Moramo shvatiti da su nevine žrtve, nevina djeca poginula i na Grbavici. Mi smo glavni grad i tog dijela Sarajeva, i te Grbavice. I stog razloga smo mi htjeli bez imalo politikanstva, bez imalo bilo kakvog drugog pristupa, dakle najnormalnijim mogućim stavom kakav ima normalan čovjek, čovjek koji ima pijetet prema tim žrtvama, iskazati želju da se jednog dana ne bi pojavio neko ko će reći hajdemo sad dizati spomenik i na Grbavici djeci koja su ubijena tamo. Htjeli smo biti glavnim gradom BiH.”
No, Idriz Hodžić, predsjednik Kluba Stranke demokratske akcije, ipak ne dijeli ovo mišljenje, te kaže kako neće odustati od zahtjeva da se spomenik izgradi isključivo ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva.
“Dakle, govorim o djeci koja su u opkoljenom Sarajevu živjela, ginula, bez obzira na njihovu nacionalnost ili na neku drugu pripadnost itd., djeci koja su žrtve onih koji su pucali na grad Sarajevo u periodu agresije na BiH 1992. - 1995. godina. Toj djeci mislim da bi trebalo grad Sarajevo da se oduži podizanjem takvog jednog spomenika. Zašto? Zbog toga što bi, po mom sudu, drugačiji pristup značio zapravo izjednačavanje žrtava i agresora.”
Sarajevo, kao grad žrtva, najbolje može da posvjedoči o neizmjernoj količini brutalnosti i mržnje koja se na njega slila. Postratna politička previranja o nazivima i mjestima, kažu roditeljii, neće umanjiti tugu. Ali spomenik će poslužiti kao mjesto počasti onima koji nisu stigli odrasti kako bi znali za vjeru ili naciju.
“Mislim da nema mjesta politizaciji jer i naziv spomenika, naziv samog projekta glasi ’Svoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992. - 1995.’, bez obzira, znači, na nacionalnost djece koja su ovdje stradala, bez obzira na pripadnost. Mislim da je dijete - dijete. Jedino što je ovdje problem bio da li zadržati izraz ’opkoljenog’ ili ne, ali mislim da nije trebala ni tolika rasprava.”
Politizacija je, nažalost ipak prisutna, što osjećaju i roditelji ubijene djece. Asim Imamović ostao je bez jedanaestogodišnjeg sina, kojeg je sa njegovim rođakom granata pokosila na kućnom pragu:
“Bio je peti razred osnovne škole, završio odličnim - pri kraju je bio toga. Poginuo je 23. juna 1992. godine, tako da je imao 11 godina i 3 mjeseca. Još je sa njim poginuo Hodžić Elvedin, koji je sa njim sjedio pred vratima. Ja osjećam kao roditelj da ima neko postrani tu, neko je sebe vidio tu da to uspori, da ispolitizira, da manipuliše roditeljima itd., da bi nešto ostvario u svom cilju.”
Roditelji ubijene djece koji se nalaze u okviru Dječijeg pokreta za mir ljubav i prijateljstvo zalažu se da se spomenik napravi u Velikom parku, u centru Sarajeva, iako je planiran na drugoj lokaciji. Islamska zajednica BiH dala je dio zemljišta za tu namjenu.
Nakon 12 godina čekanja, danas su roditelji ogorčeni zbog polemika koje vode političari. Bahra Hodžić, majka ubijenog Adnana Hodžića, kaže:
“Svih nacija i vjera djeca su ubijana. Moje su dijete ubili. Ja kažem da smo roditelji, očevi, majke, svoje suze skupljali i da smo ledili, kamen bismo stvorili, pa bismo napravili spomenik, pa bismo upisali svako dijete grada koje je poginulo u gradu Sarajevu.”
Djeca žrtve zaslužila su spomenik bez obzira kako se zvala i ko ih je ubio, vjeruju vijećnici Socijaldemokratske partije. Predsjedavajući Gradskim vijećem Marin Ivanišević:
“Moramo shvatiti da su nevine žrtve, nevina djeca poginula i na Grbavici. Mi smo glavni grad i tog dijela Sarajeva, i te Grbavice. I stog razloga smo mi htjeli bez imalo politikanstva, bez imalo bilo kakvog drugog pristupa, dakle najnormalnijim mogućim stavom kakav ima normalan čovjek, čovjek koji ima pijetet prema tim žrtvama, iskazati želju da se jednog dana ne bi pojavio neko ko će reći hajdemo sad dizati spomenik i na Grbavici djeci koja su ubijena tamo. Htjeli smo biti glavnim gradom BiH.”
No, Idriz Hodžić, predsjednik Kluba Stranke demokratske akcije, ipak ne dijeli ovo mišljenje, te kaže kako neće odustati od zahtjeva da se spomenik izgradi isključivo ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva.
“Dakle, govorim o djeci koja su u opkoljenom Sarajevu živjela, ginula, bez obzira na njihovu nacionalnost ili na neku drugu pripadnost itd., djeci koja su žrtve onih koji su pucali na grad Sarajevo u periodu agresije na BiH 1992. - 1995. godina. Toj djeci mislim da bi trebalo grad Sarajevo da se oduži podizanjem takvog jednog spomenika. Zašto? Zbog toga što bi, po mom sudu, drugačiji pristup značio zapravo izjednačavanje žrtava i agresora.”
Sarajevo, kao grad žrtva, najbolje može da posvjedoči o neizmjernoj količini brutalnosti i mržnje koja se na njega slila. Postratna politička previranja o nazivima i mjestima, kažu roditeljii, neće umanjiti tugu. Ali spomenik će poslužiti kao mjesto počasti onima koji nisu stigli odrasti kako bi znali za vjeru ili naciju.
