RSE: Javnost intenzivno upozorava da Crna Gora mora da rasvijetli i procesuira i Morinj i deportaciju, Bukovicu I Kaluđerski laz, ali od strane državnih organa, osim deklarativnih zalaganja i obećanja, nikakve efikasnije akcije nismo vidjeli. Čak se za neke započete slučajeve, poput deportacije, čuju optužbe i da opstruiraju sprovođenje pravde. Hoće li napokon, sporazum između crnogorskog i hrvatskog tužilaštva natjerati ovdašnje vlasti da efikasnije rade svoj posao koji već godinama čeka? Evo je objelodanjen zahtjev Hrvatske za slučaj Morinj.
FRANOVIĆ: Mi smo, pozdravili ovaj sporazum. Do sada nismo zadovoljni kako su se te stvari odvijale na teritoriji Crne Gore i kako su tretirane od organa iz crnogorskog pravosudnog sistema. Bilo je tu i nekih objektivnih prepreka, ali ne može se uzeti taj izgovor da nije postojala nadležnost, ili da je nadležnost bila izmještena u ranije postojeći pravosudni i vojni sistem. Ipak je Crna Gora participirala i u tim organima koji su bili nadređeni i tom sistemu. Crna Gora, rekao bih, na sreću, nema veliki broj slučajeva koji su se dogodili na njenoj teritoriji. Nabrojali ste većinu od njih. Slučaj Morinj je sličan slučaju Kumbor jer i tamo je postojao jedan, nešto kao, koncentracioni logor. Takođe je ostalo nerasvijetljeno na osnovu kakvih odluka je on osnovan. Mada ne znamo o kakavim se odlukama radi, ali obzirom na pravni sistem koji je postojao kod nas i rješenja u njemu, to je bilo protivno i tadašnjem Ustavu i protivno zakonima i protivno međunarodnom pravu, kao i logor Morinj. Te dvije stvari moraju biti rasvijetljene do kraja u svim njihovim aspektima i sve osobe koje su odgovorne za počinjena krivična djela u vezi sa tim moraju biti izvedena pred lice pravde. Slučaj Herceg Novi i deportacija izbjeglica je više jasniji u vezi sa time ko je bio odgovoran, a sada se i definitivno zna ko je odgovoran. Tu su vlasti u Crnoj Gori, crnogorski pravosudni sistem, imali potpunu nadležnost i tu ne vrijede nikakva opravdanja što taj slučaj nije ni do danas rasvijetljen i što, kada je počeo proces u vezi sa tim, se stvari veoma sporo odvijaju.
RSE: Upravo ste počeli pojedinačno da nabrajate te slučajeve. Budući da je crnogorski Helsinški komitet pratio sve ove slučajeve, na fonu ovoga što ste maločas rekli vezano za slučaj deportacije pa i drugih , kako Vam se čine ocjene državnih organa da imaju problema sa pribavljanjem dokaza koji bi omogućili procesuiranje zločina? Kakva su vaša saznanja?
FRANOVIĆ: Već sam spomenuo da treba razlikovati pojedine slučajeve. Ne može se potpuno osloboditi odgovornosti ni u nijednom slučaju, ali postoji razlika. Tamo gdje je bila nadležnost vojno-pravosudnog sistema, tamo je bilo problema jer je vojska bila izvan bilo kakve civilne i demokratske kontrole i tu je bilo problema. Ali od trenutka kada je prestao da postoji vojno-pravosudni sistem, takva opravdanja i takvi izgovori više ne postoje. Naravno, moguće je da su ljudi iz vojnih struktura uništili dokumentaciju koja se odnosi na ratne zločine. O tome smo čak i imali neke informacije, svojevremeno kada je došlo do promjene vlasti na nivou bivše Savezne Republike Jugoslavije, pa smo imali poseban press na tu temu. Pozvali smo sve organe, naročito crnogorske, da učine sve da se ta dokumentacija sačuva jer je tada bilo vijesti da je tadašnji šef tajne vojne policije, general Tomić, preduzeo niz stvari da se ta dokumentacija uništi. Ne znamo što postoji od te dokumentacije, ali to nije nikakvo opravdanje. Potrebno je obavjestiti javnost ako je ona uništena i ako je problem doći do dokaza za podizanje optužnica i otvaranje istraga onda treba obavjestiti javnost o tome. Za ove druge, gdje nije bilo vojne nadležnosti, gdje vojska nije bila povezana sa njima, tu nema nikakvih opravdanja.
RSE: Obično strane međunarodne organizacije i institucije, komentarišući odugovlačenje sa rasvjetljivanjem i procesuiranjem svih ovih slučajeva, navode da crnogorski pravosudni sistem još ne funkcioniše nezavisno, te da ne postoji politička volja da se Crna Gora suoči sa mračnim stranicama svoje istorije, posebno imajući u vidi da je riječ o nepromjenjenoj političkoj garnituri već 17 godina, što sugeriše i da najveći dio odgovornosti za ono što se dešavalo snose oni sami. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
FRANOVIĆ: Mi takođe mislimo da za neke stvari u vezi sa tim ne postoji dovoljno političke volje. Svojevremeno smo predlagali da u vezi sa ratnim zločinima za koja će biti nadležna nacionalna pravosuđa, nacionalni pravosudni sistemi, da se u Crnoj Gori napravi jasan, i pravni i institucionalni, okvir za nastavak ovih procesa i za suđenje za ratne zločine. Ratni zločini ne zastarijevaju. Mi nećemo prestati da radimo na ovome nikada. Bilo je potrebno, po nama, stvoriti taj institucionalni i pravni okvir. Imali smo konkretne prijedloge. Tražili smo da se unutar policija osnuje posebno odjeljenje za istraživanje ratnih zločina unutar Tužilaštva, takođe i posebni tužilac za ratne zločine i da se pri Višem i Vrhovnom sudu osnuju posebna odjeljenja kako bi se ove stvari izdvojile i kako bi se ove stvari stavile u prioritetan red, kako ne bi mogao postojati izgovor da postoji veliki broj predmeta, kako se stvari ne bi razvodnjavale. Mi ćemo nastaviti ovo da radimo. Mislim da može mnogo da se uradi, što do sada nije, na uspostavljanju jedne saradnje među svim ovim državama u regionu, kao što je počeo proces sa Hrvatskom. Tu postoji niz drugih stvari, osim ovih nekoliko slučajeva. Postoji obaveza Crne Gore i za one osobe koje su, možda, povezane sa ratnim zločinima protiv kojih je otvorena istraga ili postoji, možda, optužnica u nekim drugim državama, a koje su došle sa drugih teritorija pa koriste Crnu Goru kao mjesto gdje se skrivaju od pravde. Pitanje takvih osoba mora da se riješi međusobnim sporazumima, da one budu isporučene onim pravosudnim sistemima koji ih potražuju. Treba učiniti teritoriju Crne Gore potpuno nesigurnom za sve osobe koje su pod sumnjom da su bile povezane, na bilo koji način, sa ratnim zločinima.
RSE: Da li mislite da će u procesima koji slijede, evropske integracije i pridruživanje međunarodni zvaničnici imati više mehanizama da uslovljavaju crnogorske vlasti da ove slučajeve brže rasvjetljavaju?
FRANOVIĆ: Nadam se da hoće. Postoji dosta organa u Crnoj Gori koji će pokretati to pitanje, a mislim da će i međunarodna zajednica, naročito u procesu izrade strategije Tribunala u Hagu, insistirati da se stvar prebaci na nacionalna pravosuđa i da nacionalna pravosuđa procesuiraju sve one slučajeve za koje nije bio nadležan međunarodni Tribunal u Hagu. Ima tu još nekih stvari koje će trebati rasvijetliti. Jedno od vrlo zanimljivih pitanja jeste pitanje da ako bude presude u nekim optužnicama Tribunala u Hagu, glavne tužiteljice, gdje postoji optužba za udruženi zločinački poduhvat, znači formiranje zločinačke organizacije, tu su navedene određene osobe, ne samo one protiv kojih su podignute te optužnice, nego i neke druge. Neke su naveden imenom i prezimenom i ima osoba iz Crne Gore, a postoji formulacija – i drugi znani i neznani. Imao sam neke informacije da će međunarodna zajednica tražiti i da se te druge osobe nađu pred nacionalnim sudovima, da ono što su radili bude predmet obrade nacionalnih pravosudnih sistema i ukoliko postoje dokazi da dođe do podizanja optužnice, izvođenja pred lice pravde. Sudija je tu da odluči da li su ti dokazi toliko uvjerljivi da se može donijeti osuđujuća presuda.
FRANOVIĆ: Mi smo, pozdravili ovaj sporazum. Do sada nismo zadovoljni kako su se te stvari odvijale na teritoriji Crne Gore i kako su tretirane od organa iz crnogorskog pravosudnog sistema. Bilo je tu i nekih objektivnih prepreka, ali ne može se uzeti taj izgovor da nije postojala nadležnost, ili da je nadležnost bila izmještena u ranije postojeći pravosudni i vojni sistem. Ipak je Crna Gora participirala i u tim organima koji su bili nadređeni i tom sistemu. Crna Gora, rekao bih, na sreću, nema veliki broj slučajeva koji su se dogodili na njenoj teritoriji. Nabrojali ste većinu od njih. Slučaj Morinj je sličan slučaju Kumbor jer i tamo je postojao jedan, nešto kao, koncentracioni logor. Takođe je ostalo nerasvijetljeno na osnovu kakvih odluka je on osnovan. Mada ne znamo o kakavim se odlukama radi, ali obzirom na pravni sistem koji je postojao kod nas i rješenja u njemu, to je bilo protivno i tadašnjem Ustavu i protivno zakonima i protivno međunarodnom pravu, kao i logor Morinj. Te dvije stvari moraju biti rasvijetljene do kraja u svim njihovim aspektima i sve osobe koje su odgovorne za počinjena krivična djela u vezi sa tim moraju biti izvedena pred lice pravde. Slučaj Herceg Novi i deportacija izbjeglica je više jasniji u vezi sa time ko je bio odgovoran, a sada se i definitivno zna ko je odgovoran. Tu su vlasti u Crnoj Gori, crnogorski pravosudni sistem, imali potpunu nadležnost i tu ne vrijede nikakva opravdanja što taj slučaj nije ni do danas rasvijetljen i što, kada je počeo proces u vezi sa tim, se stvari veoma sporo odvijaju.
RSE: Upravo ste počeli pojedinačno da nabrajate te slučajeve. Budući da je crnogorski Helsinški komitet pratio sve ove slučajeve, na fonu ovoga što ste maločas rekli vezano za slučaj deportacije pa i drugih , kako Vam se čine ocjene državnih organa da imaju problema sa pribavljanjem dokaza koji bi omogućili procesuiranje zločina? Kakva su vaša saznanja?
FRANOVIĆ: Već sam spomenuo da treba razlikovati pojedine slučajeve. Ne može se potpuno osloboditi odgovornosti ni u nijednom slučaju, ali postoji razlika. Tamo gdje je bila nadležnost vojno-pravosudnog sistema, tamo je bilo problema jer je vojska bila izvan bilo kakve civilne i demokratske kontrole i tu je bilo problema. Ali od trenutka kada je prestao da postoji vojno-pravosudni sistem, takva opravdanja i takvi izgovori više ne postoje. Naravno, moguće je da su ljudi iz vojnih struktura uništili dokumentaciju koja se odnosi na ratne zločine. O tome smo čak i imali neke informacije, svojevremeno kada je došlo do promjene vlasti na nivou bivše Savezne Republike Jugoslavije, pa smo imali poseban press na tu temu. Pozvali smo sve organe, naročito crnogorske, da učine sve da se ta dokumentacija sačuva jer je tada bilo vijesti da je tadašnji šef tajne vojne policije, general Tomić, preduzeo niz stvari da se ta dokumentacija uništi. Ne znamo što postoji od te dokumentacije, ali to nije nikakvo opravdanje. Potrebno je obavjestiti javnost ako je ona uništena i ako je problem doći do dokaza za podizanje optužnica i otvaranje istraga onda treba obavjestiti javnost o tome. Za ove druge, gdje nije bilo vojne nadležnosti, gdje vojska nije bila povezana sa njima, tu nema nikakvih opravdanja.
RSE: Obično strane međunarodne organizacije i institucije, komentarišući odugovlačenje sa rasvjetljivanjem i procesuiranjem svih ovih slučajeva, navode da crnogorski pravosudni sistem još ne funkcioniše nezavisno, te da ne postoji politička volja da se Crna Gora suoči sa mračnim stranicama svoje istorije, posebno imajući u vidi da je riječ o nepromjenjenoj političkoj garnituri već 17 godina, što sugeriše i da najveći dio odgovornosti za ono što se dešavalo snose oni sami. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
FRANOVIĆ: Mi takođe mislimo da za neke stvari u vezi sa tim ne postoji dovoljno političke volje. Svojevremeno smo predlagali da u vezi sa ratnim zločinima za koja će biti nadležna nacionalna pravosuđa, nacionalni pravosudni sistemi, da se u Crnoj Gori napravi jasan, i pravni i institucionalni, okvir za nastavak ovih procesa i za suđenje za ratne zločine. Ratni zločini ne zastarijevaju. Mi nećemo prestati da radimo na ovome nikada. Bilo je potrebno, po nama, stvoriti taj institucionalni i pravni okvir. Imali smo konkretne prijedloge. Tražili smo da se unutar policija osnuje posebno odjeljenje za istraživanje ratnih zločina unutar Tužilaštva, takođe i posebni tužilac za ratne zločine i da se pri Višem i Vrhovnom sudu osnuju posebna odjeljenja kako bi se ove stvari izdvojile i kako bi se ove stvari stavile u prioritetan red, kako ne bi mogao postojati izgovor da postoji veliki broj predmeta, kako se stvari ne bi razvodnjavale. Mi ćemo nastaviti ovo da radimo. Mislim da može mnogo da se uradi, što do sada nije, na uspostavljanju jedne saradnje među svim ovim državama u regionu, kao što je počeo proces sa Hrvatskom. Tu postoji niz drugih stvari, osim ovih nekoliko slučajeva. Postoji obaveza Crne Gore i za one osobe koje su, možda, povezane sa ratnim zločinima protiv kojih je otvorena istraga ili postoji, možda, optužnica u nekim drugim državama, a koje su došle sa drugih teritorija pa koriste Crnu Goru kao mjesto gdje se skrivaju od pravde. Pitanje takvih osoba mora da se riješi međusobnim sporazumima, da one budu isporučene onim pravosudnim sistemima koji ih potražuju. Treba učiniti teritoriju Crne Gore potpuno nesigurnom za sve osobe koje su pod sumnjom da su bile povezane, na bilo koji način, sa ratnim zločinima.
RSE: Da li mislite da će u procesima koji slijede, evropske integracije i pridruživanje međunarodni zvaničnici imati više mehanizama da uslovljavaju crnogorske vlasti da ove slučajeve brže rasvjetljavaju?
FRANOVIĆ: Nadam se da hoće. Postoji dosta organa u Crnoj Gori koji će pokretati to pitanje, a mislim da će i međunarodna zajednica, naročito u procesu izrade strategije Tribunala u Hagu, insistirati da se stvar prebaci na nacionalna pravosuđa i da nacionalna pravosuđa procesuiraju sve one slučajeve za koje nije bio nadležan međunarodni Tribunal u Hagu. Ima tu još nekih stvari koje će trebati rasvijetliti. Jedno od vrlo zanimljivih pitanja jeste pitanje da ako bude presude u nekim optužnicama Tribunala u Hagu, glavne tužiteljice, gdje postoji optužba za udruženi zločinački poduhvat, znači formiranje zločinačke organizacije, tu su navedene određene osobe, ne samo one protiv kojih su podignute te optužnice, nego i neke druge. Neke su naveden imenom i prezimenom i ima osoba iz Crne Gore, a postoji formulacija – i drugi znani i neznani. Imao sam neke informacije da će međunarodna zajednica tražiti i da se te druge osobe nađu pred nacionalnim sudovima, da ono što su radili bude predmet obrade nacionalnih pravosudnih sistema i ukoliko postoje dokazi da dođe do podizanja optužnice, izvođenja pred lice pravde. Sudija je tu da odluči da li su ti dokazi toliko uvjerljivi da se može donijeti osuđujuća presuda.
