RSE: Gospodine Koprivica, za sada imamo najave da bi resor Ministarstva kulture trebalo da bude ukinut, odnosno da bude pripojen Ministarstvu prosvjete i nauke. Kako Vi vidite tu mogućnost, odnosno koliko bi za ukupnu crnogorsku kulturu ovakvo rješenje bilo pametno?
KOPRIVICA: Ako napravimo i neku kraću retrospektivu rada Vlade Crne Gore, kojoj su određena ministarstva skoro da kažemo i crtana, mislim da je smislena ovakva vrsta intervencije za smanjenjem broja ministarstava. Međutim, s druge strane, smatram da ni u kom slučaju kola ne bi smjela da se slome upravo na prosvjeti i nauci i upravo na kulturi Crne Gore. Dakle, ako treba, a očigledno treba smanjivati broj ministarstava, onda je očigledno najkorisnije da se neka druga ministarstva fuzionišu, a kada je riječ o Ministarstvu prosvjete i nauke s jedne strane i Ministarstva kulture Crne Gore s druge, onda je zaista činjenica da ona treba u svakom slučaju da ostanu odvojena. O čemu se radi? U ovom trenutku u Crnoj Gori prosvjeta pokušava da uhvati priključak, da uhvati korak sa evropskim trendovima školstva uz adekvatnu primjenu Bolonjske deklaracije, pa možemo reći i uz određene manjkavosti da smo taj priključak ipak i definitivno prihvatili i da prosvjeta i nauka u Crnoj Gori idu upravo u smjeru evropskih integracija i na tom planu i to je nešto što je imperativ i nešto što se zaista ne može zaobići i dobro je što smo se na kraju krajeva i u tim smjeru priključili Evropi i priključujemo se naravno i dalje. Dakle, eventualnim fuzionisanjem Ministarstva prosvjete i nauke sa Ministarstvom kulture došlo bi, po meni, do jednog klasičnog zamora materijala, jer Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, vjerujem, praktično ima posla preko glave da bi uspjelo da ispoštuje sve nove evropske trednove školstva, a, uostalom i od onog predškolskog uzrasta, pa preko osnovnog do srednje škole i do fakulteta na Univerzitetu Crne Gore. S druge strane, kada je riječ o kulturi Crne Gore naša kultura je nešto što bi trebalo da predstavlja svojevrsni crnogorski brend. Radi se o tome da smo po kulturi, iako mala zemlja, ipak u svijetu, nadam se, dovoljno prepoznatljivi i da bi spajanjem Ministarstva kulture sa Ministarstvom prosvjete i nauke koliko štete bilo za Ministarstvo prosvjete i nauke, toliko bi istovremeno bili šteta i za Ministarstvo kulture. Zbog značaja i jednog i drugog prostora duhovnosti u Crnoj Gori duboko se zalažem i vjerujem da je smisleno, da je opravdano, racionalno da ta dva ministarstva ne podliježu nikakvom procesu restrikcije i fuzionisanja, nego da Ministarstvo prosvjete i nauke radi svojim resursima, a Ministarstvo kulture, takođe, svojim. To je dobro i za prosvjetu i nauku s jedne strene, a i za kulturu Crne Gore s druge, a, ustvari i za Crnu Goru kao državu.
RSE: Kako ocjenjujete djelovanje dosadašnjeg Ministarstva kulture koje je predvodila Vesna Kilibarda?
KOPRIVICA: U svakom slučaju mislim da nije bilo neke značajnije greške i na tom planu smatram da je u jednom optimalnom smislu, uglavnom, zadovoljilo protrebe kulture na prostoru Crne Gore i smatram da se nešto specijalno tom Ministarstvu ne može zamjeriti. Uglavnom je vjerovatno restriktivni momenat bio nedostatak sredstava, jedno suviše plitko jezero u kojem se plivalo onako kako se znalo i umjelo. Tako da mislim da danas i ovdje u Crnoj Gori možda i nije bilo nekih većih mogućnosti da Ministarstvo kulture pomogne jednoj većoj kulturnoj afirmaciji, pa i afirmaciji sebe kao resornog ministarstva. Nadam se da će u vremenu koje je pred nama neko novo, a isto tako odvojeno Ministarstvo kulture od Ministarstva prosvjete i nauke na temelju dosadašnjih razultata imati više prostora za afirmaciju kulturnih trendova u Crnoj Gori kako na našem prostoru, tako i za neke evropske parametre i za evropska kulturna sučeljavanja i odmjeravanja ja mislim da, kada je kultura Crne Gore u pitanju, da imamo uvijek dovoljno potencijala da se odmjeravamo sa drugim kulturama na balkanskim i širim prostorima.
RSE: Da li kulturni radnici u Crnoj Gori mogu da se pohvale nekim dosadašnjim ministrom kulture da je doprinio razvoju svih ili nekih vrsta umjetnosti u Crnoj Gori, jer mnogi smatraju da su se najveći kadrovski promašaji događali baš u Ministarstvu kulture?
KOPRIVICA: Pa, činjenica je da smo mi Crnogorci svi, možda i najosjetljiviji kada se pomene to pitanje kulture. Kultura je Crna Gora, to je praktično jedno drugom sinonim i da smo uvijek nezadovoljni bilo kojim ministrom koji je mogao da uradi u svakom slučaju bolje i više. Smatram da su i ministri i resorna ministarstva praktično bili limitirani vrlo malim ulaganjima i u kulturi i u prosvjeti i nauci, a dosadašnji poslanički klub Socijalističke narodne partije Crne Gore je u Skupštini Crne Gore je zaista žestoko reagovao na sva usvajanja budžeta, apostrofirajući pomalo mizerna ulaganja u jednu i drugu granu koja, ustvari, treba i te kako da bude podržana. Mislim da nijedan ministar pojedinačno nije mogao da učini ništa bolje u ovakvim zaista teškim ekonomskim uslovima, pa i pod sijenkom dosta značajne nebrige u Vladi Crne Gore za neka šira kulturna dešavanja koja su se obično završavala nekakvim grandioznim festivalima, čime se možda i pokušavala prikriti praznina kada je u pitanju kontinuirano davanje podrške kulturi i svim kulturnim poslanicima u Crnoj Gori. Kakva ukupna situacija, takvi i ministri, bez mogućnosti da nešto više učine jer su im ruke vezane limitima na finansijskom planu.
RSE: Za sve prethodno vrijeme u mnogim društvenim segmentima stvoreni su monopoli i klanovi. Koliko je ta pojava zahvatila i crnogorsku kulturu?
KOPRIVICA: Ja mislim da je to nešto što je svojstveno svim zemljama u okruženju. Nesumnjivo je da i u Crnoj Gori postoji tako nešto u značajnom stepenu. Neki ljudi koji su u svom vremenu dali jedan izuzetan doprinos kulturnim, prosvjetnim i naučnim trendovima u Crnoj Gori, ali naravno i ljudi koji u današnjem vremenu i nijesmo bogzna pretjerano raspoloženi da svoje mjesto ustupe nekim mladim kadrovima koji, ruku na srce, možda i nijesu sposobniji ili talentovaniji od njih, ali u tom jednom raskoraku između potreba i mogućnosti obično stradala sama kultura. Nijesmo sigurno imuni od toga da se unaprijed znaju određene nagrade za pojedine kulturne stvaraoce, da postoje ti famozni ključevi bez kojih se inače ni u Crnoj Gori ne može, tako da se nemožemo specijalno pohvaliti nekim čistunstvom u vrijednovanju kulturnih dometa u Crnoj Gori, ali nije to baš, što bi se reklo, tako katastrofalno, a mislim da ni zemlje u okruženju ne mogu da se pohvale nečim što bi se moglo okarakterisati kao korektnije ponašanje u kulturi i odstustvo tih neminovnih glamuroznih klanova.
RSE: Sada nakon odlaska premijera Mila Đukanovića sa državnih funkcija da li vjerujete da će dosadašnji monopoli u Crnoj Gori biti potisnuti, odnosno da će neki novi umjetnici imati šansu da isplivaju?
KOPRIVICA: Pravi umjetnik ispliva u svakom vremenu, pa i u onom najgorem. Ovdje mogu da pomenem jedan slučaj kada se jedan partijski funkcioner u jednom selu u Rusiji hvalio kako je prije rata u njihovom kolhozu na teritoriji njihovih sela bio samo jedan pisac, a poslije revolucije i navodnog oslobađanja čovjeka u istom tom kolhozu ima oko stotinu pisaca. Međutim, taj jedan jedini koji je bio ranije na tom prostoru, Lav Nikolajević Tolstoj, a svi ovi koji su se pojavili poslije toga kako su došli, tako su i otišli. Pravi umjetnik će naći prostora za vlastitu informaciju bilo to u pozitivnom ili u negativnom društvenom kretanju i koliko god ti umjetnici, i takvi ljudi bili prepušteni na milost i nemilost partijskih i drugih struktura i ključeva oni će naći prostor da se afirmišu. Za ostalo, svakako za umjetnike koji su malo bolji ili malo gori predstoji grčevita borba za dokazivanje i za osvajanje nekih drugih prostora. Personalno pretpostavljam da će i u liku novog premijera moći da se očituje i njegova pojačana volja za afirmaciju kulturnih trendova u Crnoj Gori, a kako god obrnemo opet su te nesrećne pare u pitanju i raspoloženje Vlade da kultura Crne Gore i prosvjeta i nauka Crne Gore ne budu posljednje dvije rupe na svirali.
RSE: Pored svih anomalija u crnogorskom društvu bilježimo i situaciju da podgoričko Gradsko pozorište nema uopšte pozorišnu salu. Zašto taj apsurd po Vama, apsurd glavnog grada, toliko dugo traje i nema indicija da će se riješiti?
KOPRIVICA: Ne mogu sam sebi da pojasnim o čemu se tu radi, da li je tu osjećaj političkih struktura da je dovoljno što postoji Crnogorskog narodno pozorište u samoj Podgorici i da je Gradskome teško izboriti svoju poziciju to je posebna priča. U svakom slučaju ono što radi Gradsko pozorište u Podgorici dostojno je pohvala čitavog jednog tima ljudi i posebno glumaca i reditelja koji rade u tom pozorištu, tako da oni zaita zaslužuju svoje lične daske koje život znače. Znam da je Uprava KIC-a „Budo Tomović“ maksimalno koliko može izlazi u susret Gradskom pozorištu u prostornom i svakom drugom smislu, ali pozorište je ipak pozorište kada ima svoju kuću. Gradsko pozorište to još uvijek nema ja vjerujem da su se možda i stekle okolnosti da gradski oci i Vlada Crne Gore konačno krene u davanje tog zelenog svijetla da Gradsko Pozorište onako kako je zaslužilo dobije svoj krov i na taj način sigurno umnogome poboljša kako sistem organizacije tako i ono što je glavno, a to su praktično predstave i njihov kvalitet kao ponuda ljudima od kulture u Podgorici i svakako šire.
RSE: S obzirom da imamo fenomen upliva ruskog kapitala u Crnu Goru kao profesora ruske knjiženosti, da li očekujete možda veće interesovanje u Crnoj Gori za rusku kulturu?
KOPRIVICA: Možda je dosta jednostavan primjer, ali s obzirom da sam šef studijskog programa za ruski jezik i knjižavnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću činjenica je da je ruski jezik decenijama skoro da kažemo i tavorio da se jedva opstajalo i sa brojem studenata, međutim, već od prije godinu, dvije dana na naš odsjek se upisuju sve bolji srednjoškolci i sa odličnim uspjehom, konkurencija je sve veća, a upravo sada naši svršeni profesori se zapošljavaju u Aluminijumskom kombinatu, u drugim ruskim firmama koje se javljaju na prostoru Crne Gore i ako vam kažem da naši profesori ruskog jezika mogu u startu da imaju u takvim institucijama primanja od 500 do 700 eura onda možete shvatiti da se obistinjuje naziv onoga filma „Rusi dolaze“. Zaista i dolaze i na njima je naravno da na nivou kulture afirmišemo i ruski jezik, potrebu za ruskim jezikom, ruska kulturna dostignuća i sigurno da se zalažemo za veću saradnju svih ruskih kulturnih institucija sa našim kulturnim institucijama u Crnoj Gori. Gledajući na to kakva je tradicija i neke zajedničke brojne veze nadam se da će upliv ruskog kapitala biti jedna inicijalna kapisla za razmjenu kultura, za što veće prožimanje tih dostignuća na tom polju duhovnosti, tako da bih volio da te neminovne pare koje otvaraju sva vrata, ipak na kraju budu u drugom planu, a kulturna razmjena Crne Gore i Rusije budu ustvari ono pravo što i mi želimo.
RSE: Pored ostalog Vi pišete scenarija i režirate predstave u kojima igraju mladi ljudi od kojih će se dio sigurno okrenuti glumi profesionalno. Kakav je potencijal Crne Gore u tom segmentu?
KOPRIVICA: Kada govorimo o potencijalu Crne Gore na ovom amaterskom planu iz kojeg su izrasli mnogi glumci profesionalci ja se uvijek sjetim te priče da se na naftonosnim poljima u Rusiji ili Saudijskog Arabiji može zabosti štap u zemlju i da odatle šikne nafta. Tako je i u Crnoj Gori tog mladog svijeta. S kim god stupite u kontakt u njemu možete osjetiti, naslutiti potencijalnog glumca, slikara, recitatora, pjevača, pjesnika. Po meni, možda je i malo neskromno reći, ali mi se čini manje zemlje, više talenata i da to nema nigdje na kugli zemaljskoj. Ali ti mladi ljudi žele da ih neko vodi u ta kulturna otkrivanja i ja sam prosto imao prilike da zahvaljujući gospodinu Branku Baletiću, našem proslavljenom, jednom od najvećih naših crnogorskih reditelja, reditelja kultnih filmova kao što su „Balkan Ekspes“, „Uvijek spremne žene“ i drugim, da zahvaljujući njegovoj podršci mogu da okupim ukupno jedno tridesetak mladih ljudi u KIC-u „Budo Tomović“ i da tamo radimo predstave i da sa festivala na festival donosimo nagrade. Prije dvije godine u Trebinju smo pobijedili na međunarodnom festivalu, na takozvanom festivalu festivala predstavom „Samit“, prošle godine smo pobijedili u Subotici sa predstavom „Istočno od pakla“ na, takođe, međunarodnom amaterskom festivalu. Evo, ove godine koja već praktično ističe pobijedili smo ponovo u Trebinju osvojivši predstavom „Park“ dvije najveće nagrade na međunarodnom festivalu gdje su učestvovali Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, to su nagrade za najbolju predstavu po ocjeni stručnog žirija, nagrade za najbolju predstavu po ocjeni žirija i publike. Nešto se lijepo dešava u Crnoj Gori i te mlade talente kojih, hvala Bogu, Crna Gora ima i uvijek će ih imati treba samo organizovati, pozvati ih i omogućiti da oni ispolje taj svoj zaista prelijepi talenat. U svemu tome u Podgorici prednjači, ja to uvijek naglašavam, Gimnazija „Slobodan Škerović“, to je škola sa jednom prekraskom omladinom, sa, po meni, brilijantnim talentima i samo ih treba usmjeriti da oni pokažu šta oni u sebi kriju, a to što kriju to je nešto što je ustvari i najljepši dio naše duhovnosti. Mladi nose nešto što je i novo, ali istovremeno i one arhietipske slike koje su zatrpane u dubini njihove duše na ovim prostorima.
KOPRIVICA: Ako napravimo i neku kraću retrospektivu rada Vlade Crne Gore, kojoj su određena ministarstva skoro da kažemo i crtana, mislim da je smislena ovakva vrsta intervencije za smanjenjem broja ministarstava. Međutim, s druge strane, smatram da ni u kom slučaju kola ne bi smjela da se slome upravo na prosvjeti i nauci i upravo na kulturi Crne Gore. Dakle, ako treba, a očigledno treba smanjivati broj ministarstava, onda je očigledno najkorisnije da se neka druga ministarstva fuzionišu, a kada je riječ o Ministarstvu prosvjete i nauke s jedne strane i Ministarstva kulture Crne Gore s druge, onda je zaista činjenica da ona treba u svakom slučaju da ostanu odvojena. O čemu se radi? U ovom trenutku u Crnoj Gori prosvjeta pokušava da uhvati priključak, da uhvati korak sa evropskim trendovima školstva uz adekvatnu primjenu Bolonjske deklaracije, pa možemo reći i uz određene manjkavosti da smo taj priključak ipak i definitivno prihvatili i da prosvjeta i nauka u Crnoj Gori idu upravo u smjeru evropskih integracija i na tom planu i to je nešto što je imperativ i nešto što se zaista ne može zaobići i dobro je što smo se na kraju krajeva i u tim smjeru priključili Evropi i priključujemo se naravno i dalje. Dakle, eventualnim fuzionisanjem Ministarstva prosvjete i nauke sa Ministarstvom kulture došlo bi, po meni, do jednog klasičnog zamora materijala, jer Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, vjerujem, praktično ima posla preko glave da bi uspjelo da ispoštuje sve nove evropske trednove školstva, a, uostalom i od onog predškolskog uzrasta, pa preko osnovnog do srednje škole i do fakulteta na Univerzitetu Crne Gore. S druge strane, kada je riječ o kulturi Crne Gore naša kultura je nešto što bi trebalo da predstavlja svojevrsni crnogorski brend. Radi se o tome da smo po kulturi, iako mala zemlja, ipak u svijetu, nadam se, dovoljno prepoznatljivi i da bi spajanjem Ministarstva kulture sa Ministarstvom prosvjete i nauke koliko štete bilo za Ministarstvo prosvjete i nauke, toliko bi istovremeno bili šteta i za Ministarstvo kulture. Zbog značaja i jednog i drugog prostora duhovnosti u Crnoj Gori duboko se zalažem i vjerujem da je smisleno, da je opravdano, racionalno da ta dva ministarstva ne podliježu nikakvom procesu restrikcije i fuzionisanja, nego da Ministarstvo prosvjete i nauke radi svojim resursima, a Ministarstvo kulture, takođe, svojim. To je dobro i za prosvjetu i nauku s jedne strene, a i za kulturu Crne Gore s druge, a, ustvari i za Crnu Goru kao državu.
RSE: Kako ocjenjujete djelovanje dosadašnjeg Ministarstva kulture koje je predvodila Vesna Kilibarda?
KOPRIVICA: U svakom slučaju mislim da nije bilo neke značajnije greške i na tom planu smatram da je u jednom optimalnom smislu, uglavnom, zadovoljilo protrebe kulture na prostoru Crne Gore i smatram da se nešto specijalno tom Ministarstvu ne može zamjeriti. Uglavnom je vjerovatno restriktivni momenat bio nedostatak sredstava, jedno suviše plitko jezero u kojem se plivalo onako kako se znalo i umjelo. Tako da mislim da danas i ovdje u Crnoj Gori možda i nije bilo nekih većih mogućnosti da Ministarstvo kulture pomogne jednoj većoj kulturnoj afirmaciji, pa i afirmaciji sebe kao resornog ministarstva. Nadam se da će u vremenu koje je pred nama neko novo, a isto tako odvojeno Ministarstvo kulture od Ministarstva prosvjete i nauke na temelju dosadašnjih razultata imati više prostora za afirmaciju kulturnih trendova u Crnoj Gori kako na našem prostoru, tako i za neke evropske parametre i za evropska kulturna sučeljavanja i odmjeravanja ja mislim da, kada je kultura Crne Gore u pitanju, da imamo uvijek dovoljno potencijala da se odmjeravamo sa drugim kulturama na balkanskim i širim prostorima.
RSE: Da li kulturni radnici u Crnoj Gori mogu da se pohvale nekim dosadašnjim ministrom kulture da je doprinio razvoju svih ili nekih vrsta umjetnosti u Crnoj Gori, jer mnogi smatraju da su se najveći kadrovski promašaji događali baš u Ministarstvu kulture?
KOPRIVICA: Pa, činjenica je da smo mi Crnogorci svi, možda i najosjetljiviji kada se pomene to pitanje kulture. Kultura je Crna Gora, to je praktično jedno drugom sinonim i da smo uvijek nezadovoljni bilo kojim ministrom koji je mogao da uradi u svakom slučaju bolje i više. Smatram da su i ministri i resorna ministarstva praktično bili limitirani vrlo malim ulaganjima i u kulturi i u prosvjeti i nauci, a dosadašnji poslanički klub Socijalističke narodne partije Crne Gore je u Skupštini Crne Gore je zaista žestoko reagovao na sva usvajanja budžeta, apostrofirajući pomalo mizerna ulaganja u jednu i drugu granu koja, ustvari, treba i te kako da bude podržana. Mislim da nijedan ministar pojedinačno nije mogao da učini ništa bolje u ovakvim zaista teškim ekonomskim uslovima, pa i pod sijenkom dosta značajne nebrige u Vladi Crne Gore za neka šira kulturna dešavanja koja su se obično završavala nekakvim grandioznim festivalima, čime se možda i pokušavala prikriti praznina kada je u pitanju kontinuirano davanje podrške kulturi i svim kulturnim poslanicima u Crnoj Gori. Kakva ukupna situacija, takvi i ministri, bez mogućnosti da nešto više učine jer su im ruke vezane limitima na finansijskom planu.
RSE: Za sve prethodno vrijeme u mnogim društvenim segmentima stvoreni su monopoli i klanovi. Koliko je ta pojava zahvatila i crnogorsku kulturu?
KOPRIVICA: Ja mislim da je to nešto što je svojstveno svim zemljama u okruženju. Nesumnjivo je da i u Crnoj Gori postoji tako nešto u značajnom stepenu. Neki ljudi koji su u svom vremenu dali jedan izuzetan doprinos kulturnim, prosvjetnim i naučnim trendovima u Crnoj Gori, ali naravno i ljudi koji u današnjem vremenu i nijesmo bogzna pretjerano raspoloženi da svoje mjesto ustupe nekim mladim kadrovima koji, ruku na srce, možda i nijesu sposobniji ili talentovaniji od njih, ali u tom jednom raskoraku između potreba i mogućnosti obično stradala sama kultura. Nijesmo sigurno imuni od toga da se unaprijed znaju određene nagrade za pojedine kulturne stvaraoce, da postoje ti famozni ključevi bez kojih se inače ni u Crnoj Gori ne može, tako da se nemožemo specijalno pohvaliti nekim čistunstvom u vrijednovanju kulturnih dometa u Crnoj Gori, ali nije to baš, što bi se reklo, tako katastrofalno, a mislim da ni zemlje u okruženju ne mogu da se pohvale nečim što bi se moglo okarakterisati kao korektnije ponašanje u kulturi i odstustvo tih neminovnih glamuroznih klanova.
RSE: Sada nakon odlaska premijera Mila Đukanovića sa državnih funkcija da li vjerujete da će dosadašnji monopoli u Crnoj Gori biti potisnuti, odnosno da će neki novi umjetnici imati šansu da isplivaju?
KOPRIVICA: Pravi umjetnik ispliva u svakom vremenu, pa i u onom najgorem. Ovdje mogu da pomenem jedan slučaj kada se jedan partijski funkcioner u jednom selu u Rusiji hvalio kako je prije rata u njihovom kolhozu na teritoriji njihovih sela bio samo jedan pisac, a poslije revolucije i navodnog oslobađanja čovjeka u istom tom kolhozu ima oko stotinu pisaca. Međutim, taj jedan jedini koji je bio ranije na tom prostoru, Lav Nikolajević Tolstoj, a svi ovi koji su se pojavili poslije toga kako su došli, tako su i otišli. Pravi umjetnik će naći prostora za vlastitu informaciju bilo to u pozitivnom ili u negativnom društvenom kretanju i koliko god ti umjetnici, i takvi ljudi bili prepušteni na milost i nemilost partijskih i drugih struktura i ključeva oni će naći prostor da se afirmišu. Za ostalo, svakako za umjetnike koji su malo bolji ili malo gori predstoji grčevita borba za dokazivanje i za osvajanje nekih drugih prostora. Personalno pretpostavljam da će i u liku novog premijera moći da se očituje i njegova pojačana volja za afirmaciju kulturnih trendova u Crnoj Gori, a kako god obrnemo opet su te nesrećne pare u pitanju i raspoloženje Vlade da kultura Crne Gore i prosvjeta i nauka Crne Gore ne budu posljednje dvije rupe na svirali.
RSE: Pored svih anomalija u crnogorskom društvu bilježimo i situaciju da podgoričko Gradsko pozorište nema uopšte pozorišnu salu. Zašto taj apsurd po Vama, apsurd glavnog grada, toliko dugo traje i nema indicija da će se riješiti?
KOPRIVICA: Ne mogu sam sebi da pojasnim o čemu se tu radi, da li je tu osjećaj političkih struktura da je dovoljno što postoji Crnogorskog narodno pozorište u samoj Podgorici i da je Gradskome teško izboriti svoju poziciju to je posebna priča. U svakom slučaju ono što radi Gradsko pozorište u Podgorici dostojno je pohvala čitavog jednog tima ljudi i posebno glumaca i reditelja koji rade u tom pozorištu, tako da oni zaita zaslužuju svoje lične daske koje život znače. Znam da je Uprava KIC-a „Budo Tomović“ maksimalno koliko može izlazi u susret Gradskom pozorištu u prostornom i svakom drugom smislu, ali pozorište je ipak pozorište kada ima svoju kuću. Gradsko pozorište to još uvijek nema ja vjerujem da su se možda i stekle okolnosti da gradski oci i Vlada Crne Gore konačno krene u davanje tog zelenog svijetla da Gradsko Pozorište onako kako je zaslužilo dobije svoj krov i na taj način sigurno umnogome poboljša kako sistem organizacije tako i ono što je glavno, a to su praktično predstave i njihov kvalitet kao ponuda ljudima od kulture u Podgorici i svakako šire.
RSE: S obzirom da imamo fenomen upliva ruskog kapitala u Crnu Goru kao profesora ruske knjiženosti, da li očekujete možda veće interesovanje u Crnoj Gori za rusku kulturu?
KOPRIVICA: Možda je dosta jednostavan primjer, ali s obzirom da sam šef studijskog programa za ruski jezik i knjižavnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću činjenica je da je ruski jezik decenijama skoro da kažemo i tavorio da se jedva opstajalo i sa brojem studenata, međutim, već od prije godinu, dvije dana na naš odsjek se upisuju sve bolji srednjoškolci i sa odličnim uspjehom, konkurencija je sve veća, a upravo sada naši svršeni profesori se zapošljavaju u Aluminijumskom kombinatu, u drugim ruskim firmama koje se javljaju na prostoru Crne Gore i ako vam kažem da naši profesori ruskog jezika mogu u startu da imaju u takvim institucijama primanja od 500 do 700 eura onda možete shvatiti da se obistinjuje naziv onoga filma „Rusi dolaze“. Zaista i dolaze i na njima je naravno da na nivou kulture afirmišemo i ruski jezik, potrebu za ruskim jezikom, ruska kulturna dostignuća i sigurno da se zalažemo za veću saradnju svih ruskih kulturnih institucija sa našim kulturnim institucijama u Crnoj Gori. Gledajući na to kakva je tradicija i neke zajedničke brojne veze nadam se da će upliv ruskog kapitala biti jedna inicijalna kapisla za razmjenu kultura, za što veće prožimanje tih dostignuća na tom polju duhovnosti, tako da bih volio da te neminovne pare koje otvaraju sva vrata, ipak na kraju budu u drugom planu, a kulturna razmjena Crne Gore i Rusije budu ustvari ono pravo što i mi želimo.
RSE: Pored ostalog Vi pišete scenarija i režirate predstave u kojima igraju mladi ljudi od kojih će se dio sigurno okrenuti glumi profesionalno. Kakav je potencijal Crne Gore u tom segmentu?
KOPRIVICA: Kada govorimo o potencijalu Crne Gore na ovom amaterskom planu iz kojeg su izrasli mnogi glumci profesionalci ja se uvijek sjetim te priče da se na naftonosnim poljima u Rusiji ili Saudijskog Arabiji može zabosti štap u zemlju i da odatle šikne nafta. Tako je i u Crnoj Gori tog mladog svijeta. S kim god stupite u kontakt u njemu možete osjetiti, naslutiti potencijalnog glumca, slikara, recitatora, pjevača, pjesnika. Po meni, možda je i malo neskromno reći, ali mi se čini manje zemlje, više talenata i da to nema nigdje na kugli zemaljskoj. Ali ti mladi ljudi žele da ih neko vodi u ta kulturna otkrivanja i ja sam prosto imao prilike da zahvaljujući gospodinu Branku Baletiću, našem proslavljenom, jednom od najvećih naših crnogorskih reditelja, reditelja kultnih filmova kao što su „Balkan Ekspes“, „Uvijek spremne žene“ i drugim, da zahvaljujući njegovoj podršci mogu da okupim ukupno jedno tridesetak mladih ljudi u KIC-u „Budo Tomović“ i da tamo radimo predstave i da sa festivala na festival donosimo nagrade. Prije dvije godine u Trebinju smo pobijedili na međunarodnom festivalu, na takozvanom festivalu festivala predstavom „Samit“, prošle godine smo pobijedili u Subotici sa predstavom „Istočno od pakla“ na, takođe, međunarodnom amaterskom festivalu. Evo, ove godine koja već praktično ističe pobijedili smo ponovo u Trebinju osvojivši predstavom „Park“ dvije najveće nagrade na međunarodnom festivalu gdje su učestvovali Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, to su nagrade za najbolju predstavu po ocjeni stručnog žirija, nagrade za najbolju predstavu po ocjeni žirija i publike. Nešto se lijepo dešava u Crnoj Gori i te mlade talente kojih, hvala Bogu, Crna Gora ima i uvijek će ih imati treba samo organizovati, pozvati ih i omogućiti da oni ispolje taj svoj zaista prelijepi talenat. U svemu tome u Podgorici prednjači, ja to uvijek naglašavam, Gimnazija „Slobodan Škerović“, to je škola sa jednom prekraskom omladinom, sa, po meni, brilijantnim talentima i samo ih treba usmjeriti da oni pokažu šta oni u sebi kriju, a to što kriju to je nešto što je ustvari i najljepši dio naše duhovnosti. Mladi nose nešto što je i novo, ali istovremeno i one arhietipske slike koje su zatrpane u dubini njihove duše na ovim prostorima.
