Ankica BARBIR MLADINOVIC, Dženana KARABEGOVIC, Nebojša BUGARINOVIC
Zagreb:“Joj kako ne, kako ne. To bi mi bio spas jedan veliki.»
Slavko Ražić iz Osijeka jedan je od trojice hrvatskih štediša koji će 6. studenog, kad Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu obznani svoju presudu, znati treba li se radovati ili se i dalje - samo nadati:
“Ali nekad sam pomišljao pa bilo kad-tad da bi trebalo biti da se to vrati. Pa rekoh možda će biti nekako, eto, da će se vratiti sve. Pa dat će Bog, valjda će to uspjeti nam.»
Ražić je svoju ušteđevinu zaradio 80-tih, na radu u Austriji, i odlučio je uložiti baš u Ljubljansku banku, jer je u bivšoj Jugoslaviji smatrana najsigurnijom. Danas je penzioner, siromašan kao i većina hrvatskih umirovljenika, no, bilo bi mu, kaže, lakše da ne zna kako negdje postoje njegovi teško zarađeni novci, a do njih ne može:
“Pa to sam ja krvavo zaradio, što kažu. Radio sam u Austriji i šparao sam i ostavljao tamo. I, eto, najedanput nestali novci.»
Odvjetnik Milivoj Žugić, koji je spomenuta tri slučaja i doveo pred Europski sud za ljudska prava, upozorava da se još ništa ne zna i - ništa nije gotovo, ali je dobar znak da je Europski sud konačno o tome zauzeo stav, kakav - znat će se uskoro:
“Predmet je počeo 1997. godine, a rasprava je zaključena 9. 10. 2003. godine i sada konačno se piše odluka prvostepenska. Ima tamo još i drugih nekakvih predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava, isto štediše kontra države Slovenija, ali svi ti predmeti čekaju dok se riješi ova odluka. Takva tehnologija je vrlo razumna - u jednom predmetu prvo razjasniti stvari, a onda će se ostali predmeti riješiti, teoretski ne suglasno ovoj odluci, ali praktično suglasno ovoj odluci.»
Podsjeća da u Hrvatskoj ima oko 132.000 starih štediša Ljubljanske banke koji svoja potraživanja nisu prebacili na državu
Hrvatsku, pa bi eventualna prva pozitivna presuda u Strasbourgu mogla pokrenuti lavinu tužbi protiv države Slovenije:
“Točno - i dobiti odštetu i svašta. I tu bi po osnovi štete mogla Slovenija biti teško pogođena s negdje oko milijardu eura.»
Upravo je to i razlog, ističe profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivo Josipović, da se pitanje bivših štediša Ljubljanske banke još uvijek drži u domeni politike jer Sloveniji ekonomski ne odgovara:
“I onda se to, evo znamo, vezuje i uz granice, uz more, uz ne znam što sve - samo da se ne dođe do suštine, pa se gura u sukcesiju, kao da je to problem sukcesije, a znamo da nije.»
Zaključuje da će presuda u slučaju troje hrvatskih štediša, koju će Europski sud za ljudska prava obznaniti početkom studenog, svakako biti indikator i ostalima:
“Za ostale štediše to neće imati, sa pravnog stanovišta gledano, automatsku vrijednost ili efekt, ali će u svakom slučaju biti snažan pritisak na Ljubljansku banku da sve riješi jednako. Vjerojatno će se tu onda raditi neki paket aranžman, ja to očekujem.»
Iako već pomalo umorna, nada se tome i 81-godišnja Ivka Babić iz Osijeka, kojoj je u bivšoj Ljubljanskoj banci ostalo tek oko 500 eura, ali za nju - puno:
“A šta da radimo? Oteti ne možemo, je li tako? Tuđe treba vratiti, a kad će vratiti pitaj Boga.»
* * * * *
Još prije dvije godine je 1.890 vlasnika stare devizne štednje iz Bosne i Hercegovine podnijelo tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu protiv Slovenije zbog dugovanja Ljubljanske banke.
Zastupnica štediša u ovom sporu Amila Omersoftić kaže kako je tužba pokrenuta jer je Slovenija donijela zakone suprotne Sporazumu o sukcesiji i na taj način onemogućila naplatu potraživanja deviznih štediša od Ljubljanske banke. Prema njenim riječima, pitanje stare devizne štednje dugo je bilo političko pitanje, a o presudi Evropkog suda za ljudska prava za štediše u Hrvatskoj i BiH Omersoftić kaže:
“Slovenija ima jednu ogromnu prednost što je članica Evropske unije. Prema tome, i Evropski sud je njihov. Ne žele oni oslabiti svoju članicu. Mi to sve znamo, nama je sve jasno. Ali ako Sud uđe da donosi političke presude, ako ona ne bude zaista zasnovana na dokazima, na elementima da je dokazano da Slovenija nije uzela taj novac, a znamo da jeste, onda nema ni Evrope, nema ni postulata na kojem je zasnovana Evropska unija - to je zaštita ljudskih prava.»
Pored Ljubljanske, građani iz BiH koji su polagali novac u banke sa sjedištem u Srbiji i BiH, pokrenuli su tužbe pred Evropskim sudom za ljudska prava i protiv ovih država. Jedna od njih je i Banjalučanka Ruža Jeličić, kojoj nekadašnja Privredna banka Sarajevo duguje nekoliko stotina hiljada maraka:
“Meni je prvo novac potreban za hranu, za odjeću, za kućne komunalije, a za lijekove da i ne kažem. I niko ne želi sav svoj novac da podigne, nego onoliko koliko mu je potrebno.»
O tome kako žive vlasnici stare devizne štednje, pored Ruže Jeličić, svoje viđenje daje i penzioner Osman Bezdrob, također štediša:
“Ima štediša koji imaju visoke iznose štednje, a ti ljudi danas idu od kontejnera do kontejnera i uzimaju stari kruh.»
Nedavno je Zastupnički dom Parlamenta BiH usvojio zakon prema kojem se država obavezala da će u narednih 5 godina isplatiti dugovanja starim deviznim štedišama. Međutim, ovaj zakon nije prošao u Domu naroda, koji je pitanje stare devizne štednje prepustio budućim organima vlasti.
Štediše, ali i predlagač zakona poslanik Tihomir Gligorić su ubijeđeni kako zakon nije prošao zbog velikog pritiska Ureda visokog predstavnika u BiH i Međunarodnog monetarnog fonda:
“Posebnu odgovornost snose prije svega Kancelarija visokog predstavnika i MMF, koji u svojim državama ne bi im palo na pamet da tako se ponašaju i da drastično krše ljudska prava.»
Izjavu predsjednika Uprave Ljubljanske banke Boruta Ožura danas nismo uspjeli dobiti, jer je na službenom putu. Kako saznajemo od štediša, nekadašnja Ljubljanska banka se poziva na dokument kojim su Vlada Republike BiH i Naroda banka BiH u junu 1993. godine odobrile da sredstva, prava i obaveze ove banke prelaze na Ljubljansku banku d.d. Sarajevo. Međutim, Ustavni sud BiH donio je odluku da Bosna i Hercegovina i njene domaće banke nemaju ništa sa starom deviznom štednjom. Istovremeno, bh. štediše najavljuju da će uskoro organizovati i mirne proteste ispred zgrade OHR-a u Sarajevu, kako bi skrenuli pažnju na svoje dugogodišnje probleme.
* * * * *
Iskustvo Srbije sa starom deviznom štednjom u Ljubljanskoj banci kvalitetno je drugačije od onog koje imaju štediše u BiH i Srbiji.
U vreme raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Srbija je celokupnu imovinu Ljubljanske banke na svojoj teritoriji, ali i sva potraživanja prenela na novoformiranu Slavija banku. Otuda i sudbina srpskih deviznih štediša koji su svoje uloge držali u Ljubljanskoj banci bila vezana za sve ostale, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa Aleksandar Vasojević, iz Udruženja starih deviznih štediša:
«Na ostacima Ljubljanske banke formirana je Slavija banka i štediše Slavija banke su ušle ravnopravno sa štedišama ostalih banaka, tako da s te strane nema razlike između štediša Ljubljanske banke i ostalih naših banaka. Međutim, ostaje jedna stvar - da su se sve naše aktivnosti malo rasplinule, jer prema ovome poslednjem počelo je već da se u nekim procentima isplaćuje, pa su jednostavno štediše na neki način zaboravile velike proteste koje smo nekada imali, tako da su sada nekako legli malo na rudu i s ovim parcijalnim isplatama na neki način su se ljudi pomirili sa sudbinom i čekaju da do 2019. dobiju svoj deo para.»
Urednik magazina «Ekonomist» Mijat Lakičević smatra da je odluka da se na temeljima Ljubljanske banke u Srbiji formira Slavija banka imala katastrofalne posledice:
«To je bio katastrofalan potez zato što ove druge države koje to nisu uradile, pre svega BiH i Hrvatska, sad potražuju taj novac, odnosno tu štednju od Slovenije. Znači, štediše Ljubljanske banke iz BiH i Hrvatske sad se tuže sa novom Ljubljanskom bankom i oni će taj novac pre ili kasnije dobiti. A Srbija je zapravo rekvirirala Ljubljansku banku i pretvorila je u Slavija banku i time preuzela sve obaveze te banke prema štedišama. Oni kad su preuzeli banku, nisu preuzeli novac, pošto novca nije bilo - verovatno fizički je bio premešten. Taj novac je izgubljen, oni nisu dobili novac, dobili su u suštini samo obaveze. Slavija banka nije imala puno poslovnog prostora, tako da su obaveze prema štedišama višestruko, ja mislim desetine, pa i stotine puta premašivale vrednost poslovnih prostorija.»
