Srdan KUSOVAC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Slavica BRAJOVIC, Marija ARNAUTOVIC, Gëzim BAXHAKU, Miloš TEODOROVIC
HRVATSKAPrema posljednjem popisu stanovništva Hrvatska ima nešto manje od 430.000 osoba s invaliditetom, blizu 10 posto ukupne populacije stanovnika; ni više ni manje no u ostalim zemljama sveta. Sve više se invalida vidi na ulicama, što govori da je uklonjeno dosta arhitektonskih i prometnih barijera, ali barijere u glavama ljudi još su jako prisutne, osobito kod zapošljavanja, zbog čega mnogi ističu da se lakše nose s vlastitim invaliditetom nego društvenim predrasudama.
Život magistrice Mirjane Dobranović, stručnjakinje za socijalnu psihijatriju, iz temelja se izmijenio prije skoro 30 godina kada je na autocesti Zagreb-Karlovac doživjela tešku prometnu nesreću i slomila kralježnicu:
„Najbolniji trenutak u mom životu, koji mi je ostao duboko urezan, dogodio se kada sam se nakon šest mjeseci vratila s rehabilitacije i kada smo sa suprugom i djecom otišli kod mojih roditelja u Pulu. Otišli smo na plažu gdje su bili nekakvi oblutci, ja sam ostala uz automobile, a moj mali Kikić od četiri godine je pojurio, znao je da njegova mama uvijek juri i trči za njim po tim plažama. U jednom trenutku se okrenuo, pogledao me i rekao: ,Ajde mama, trči, što čekaš‘. Ja sam tada toliko snažno plakala, mislim da se nisam zaustavila do kuće jer ta mama više ne može trčati.“
Unatoč snažnoj podršci supruga i obitelji, nije izbjegla depresiju:
„Izlazila sam na ulicu, ali nisam mogla pogledati ljude u oči – spuštala sam pogled. Nakon dvije godine sam rekla – e, dosta! Tada sam se čak natjecala za mjesto savjetnika u Uredu za zdravstvo grada Zagreba.“
Imala je sjajne reference, ali i – oduzete noge:
„I ja dođem, onako teško pokretna, na razgovor. Tadašnji moj šef je rekao: ,Znate, magistrica Dobranović, imate krasne reference, sve je to jako dobro, ali da li ćete vi moći?‘. Ja sam ga tada pogledala i pitala: ,Recite mi, za mjesto savjetnika, da li čovjek treba imati glavu i ruke ili treba plesat kan-kan na stolu?‘. On se je tada čak malo i naljutio i kaže: ,Pa naravno glavu i ruke‘. Onda sam ja rekla: ,Dobro, ja vas molim da me pogledate. Imam i glavu, a imam i ruke‘. On se okrenuo prema ostalim članovima i kaže: ,Primljena je, zar ne‘.“
Imala je, kaže, sreću jer i danas u hrvatskoj, unatoč dobrim zakonima samo se rijetki invalidi uspiju zaposliti:
„Postoji krasan Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. To je vrlo lijep i vrlo dobar zakon, ali vi u praksi imate sasvim drugačiju i zapravo vrlo tužnu situaciju.“
Državna tajnica za socijalnu skrb Dorica Nikolić priznaje da Hrvatska, u odnosu na zapadnoeuropske zemlje, još bitno zaostaje po pitanju društvene integracije invalida:
„Ako govorimo o vrtićima, školama, tu osobe s invaliditetom i djeca s poteškoćama u razvoju nisu dovoljno integrirana. U nekim drugim zemljama je 50 posto takve djece integrirano u redovne škole, osnovne, srednje i tako dalje. Mi imamo puno više djece koja spadaju u sustav socijalne skrbi, a ne spadaju u sustav obrazovanja.“
Prema mišljenju magistrice Dobranović, trenutno najveći korak u Hrvatskoj učinjen je donošenjem novog Zakona o gradnji – sitnice koje život znače:
„Nijedan javni objekt ne smije biti a da nije prilagođen, ne samo osobama s invaliditetom, nego i majkama s kolicima i starijim osobama. Jako puno se mijenja svijest, ali opet onda imate paradokse – da vam, na primjer, spuste rinzol i umjesto da ga spuste u razizemlju, kao što nalaže Pravilnik o pristupačnosti, oni vam opet ostave pa i do 5 cm i više i vi kad naiđete na taj rinzol, ako imate težu torbu na kolicima, padate na leđa.“
Predsjednika Hrvatskog saveza slijepih Vojina Perića dobili smo mobitelom na putu iz Francuske gdje je Zagrebačko kazalište slijepih upravo imalo uspješan nastup na međunarodnom festivalu „Orfej“ u Versaju kraj Pariza. I sam slijep, podsjeća da invalidne osobe nisu i manje vrijedne, ali to – kaže – mora doprijeti i do svijesti njih samih:
„Tu sam ja ljut i na slijepe. Bila je jedna reakcija ljetos kad je slijepa osoba rekla da ne smiju nju pitati o slikarstvu i o filmu, a ja kažem: ,Smiju i moraju‘. Slijepi isto moraju preuzeti dio odgovornosti. Ako si slijep, ne moraš manje znati. Ne moraš vidjet Mona Lizu, ali moraš znati tko ju je naslikao.“
* * * * *
SRBIJA
U Srbiji od 25.000 nezaposlenih osoba sa hendikepom, svega njih 114 ima fakultetsko obrazovanje. To je samo jedan od podataka koji pokazuje koliko je zapravo prisutna diskriminacija hendikepiranih osoba u srpskom društvu.
Međutim članovi jednog od mlađih udruženja lica sa invaliditetom i sami sebe okrivljuju za to što su na socijalnoj margini. Reč je mladim ljudima iz Udruženja studenata sa hendikepom iz Beograda, koje je uspelo da se vlasti nametne kao pregovarač u donošenju više zakonskih akata koji bi trebalo da olakšaju život svim licima sa invaliditetom. Ipak, njihov prevashodni cilj je da olakšaju život onima koji bez pomagala ne mogu da žive, te da javni prostor prilagode njihovim potrebama:
„Ja sam Goran Pavlović, izvršni direktor Udruženja studenata sa hendikepom iz Beograda.“
Cilj organizacije koju vodi jeste ne samo da se društvo otvori prema osobama sa hendikepom, već i da oni sami izađu među ljude. Zahvaljujući takvom angažmanu ovo udruženje učestvovalo je u donošenju Zakona o obrazovanju, Zakona o zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom, kao i Strategiji za poboljšanje njihovog položaja. Svi ti akti bili su krajnje neophodni po rečima Gorana Pavlovića:
„Neko ko radi u Beogradu ili Srbiji, a ima neki oblik hendikepa, mnogo manji hendikep ima recimo u Švedskoj ili u nekoj drugoj razvijenijoj zemlji ili nekom razvijenijem gradu – Beču ili gde god, zato što su mogućnosti na tim mestima takve da neko, bez obzira na to da li ima hendikep ili ne, prilično ravnopravno, prilično jednako može da učestvuje u svakodnevnim aktivnostima. Ja recimo imam dečiju paralizu i ne mogu da igram fudbal, ali i da nemam dečiju paralizu verovatno ne bih igrao fudbal jer me taj sport prilično ne zanima. Ali zato mi moja dečija paraliza ne smeta da se bavim medicinom koju studiram, ili menadžmentom ili odnosima s javnošću što radim u ovoj organizaciji.“
Dokumenti koje je srpska vlada usvojila dobili su najviše pozitivne ocene i od različitih evropskih organizacija za ljudska prava. Oni pružaju priliku svakoj osobi u invalidskim kolicima da, na primer, tuži sudu bilo koju javnu ustanovu koja nije obezbedila adekvatne prilaze. Nijedna tužba u Srbiji ipak do danas nije podneta, iako primere diskriminacije možete uočiti na svakom koraku. Jedan od najdrastičnijih slučajeva bio je kada je jednom mladiću zbog invalidskih kolica zabranjeno učešće u kvizu „Sam protiv svih“ nacionalne televizije.
„Jedna devojka je izbačena sa predavanja i vežbi na Katedri za italijanski jezik jer je profesoru smetao zvuk njene Brajove mašine. Sledeći primer diskriminacije je da je vozač trolejbusa majku sa sinom koji koristi kolica izbacio iz trolejbusa. Nedostupnost svih javnih objekata su očigledni primeri diskriminacije. Studenti koji ne vide ne mogu da odu u bilo koju knjižaru gde idu ostali studenti i da kupe odgovarajući udžbenik jer ne postoji nijedan zvanično izdat udžbenik na Brajovom pismu ili u audio obliku.“
Akcija obezbeđivanja nužnih nižih ivičnjaka za nesmetano kretanje po svim fakultetima u Beogradu takođe je samo delimično urodila plodom:
„Moje ime je Ljubka Mihajlovska, studiram Filološki fakultet, smer bibliotekarstvo i informatika. Na svu sreću imam još tri ispita do kraja.“
Vezana je za invalidska kolica. Četiri godine traju njene muke u odnosu na sam ulazak u zgradu Filološkog fakulteta u centru Beograda:
„Dođem do ulaza i onda gledam lica prolaznika ko bi mogao da bude raspoložen da me popne, ko me sigurno neće odbiti, pa nekad promašim, nekad pogodim, zavisi kako kad.“
Naša sagovornica dolazi iz provincije:
„U provinciji je stanje za ljude s hendikepom mnogo katastrofalno, a u Beogradu je samo katastrofalno. Pre svega ulice, ivičnjaci… Svest ljudi. Znate i sami, u manjoj sredini je imati hendikep strašno, dok u Beogradu ljudi drugačije gledaju na različitosti bilo kog tipa, pa i na hendikep.“
U toku velikog sređivanja i renoviranja grada, započetog još 2000. godine, Beograd je puno uložio na olakšavanje života licima sa invaliditetom. Predstavnica Skupštine grada Radmila Hrustanović, nekadašnja gradonačelnica, i posle šest godina kaže:
„Negde smo na pola puta. Dakle, imamo još mnogo toga da uradimo. Dosta je i urađeno, ali i mnogo toga treba da se uradi.“
Jedan od najozbiljnijih i najskupljih gradskih projekata bila je rekonstrukcija Nemanjine ulice u najstrožem centru grada. Radovi su trajali skoro godinu dana, a u aprilu je pušten saobraćaj. Međutim, očekivanja lica s hendikepom nisu ispunjena. Goran Pavlović:
„Nemanjina ulica je apsolutno nedostupna. Bulevar kralja Aleksandra se trenutno radi i opet je apsolutno nedostupan.“
Međutim, Beograd je gradu kome, iako je učinjeno nedovoljno, učinjeno je najviše. Prestonica će biti primer ostalima na koji način će izlaziti u susret invalidnim licima. Država je usvojila više sistemskih zakona, a samo rešavanje problema prepustila je upravo gradovima. Veći problem od toga ostaje, međutim, samo društvo koje se mora izboriti sa strahovima i očigledno uvreženim otporom prema licima sa hendikepom.
* * * * *
CRNA GORA
Prije par godina glavne podgoričke raskrsnice prilagođene su za kretanje osoba sa invaliditetom, odnosno osoba koja koriste invalidska kolica. Međutim, nijedan gradski semafor u Podgorici nema zvučnu signalizaciju koja bi i slijepim osobama olakšala prelazak ulice. Većina fakulteta i retke državne institucije u
Naša sagovornica je Radica Pavićević, nezaposlena profesorka književnosti. Radica je slepa.
„Završila sam Filozofski fakultet u Nikšiću 2001. godine, odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Odradila sam iznenađujuće brzo pripravnički staž u Osnovnoj školi „Štampar Makarije“ i imala zaista jako dobra iskustva. Šta se dešava nakon toga? Pokušala sam da ispratim sve konkurse. Možda mi je samo slučajno negdje nešto promaklo, ali nisam uspjela do dana današnjeg da zasnujem radni odnos.„
RSE: Da li je bilo makar poziva na razgovor?
PAVIĆEVIĆ: Da, naravno. Jeste. Bilo je poziva na razgovor. Ako im promakne ta činjenica pa ne znaju. Ja sam očekivala, s obzirom da se pričalo o reformi školstva, o inkluziji, znači uvođenju sve djece u redovan sistem školovanja, da će neko uspjeti regularno da se zaposli.
RSE: Šta je sa Zavodom za zapošljavanje?
PAVIĆEVIĆ: Mislim da su oni nemoćni.
RSE: Neki pritisak na društvo?
PAVIĆEVIĆ: Pritisak na društvo možda, ovo je još ostalo, putem medija. Pravo na rad nije posebna potreba, nego je to jedna osnovna ljudska potreba koja je zagarantovana Ustavom. Radi se o dostojanstvu čovjeka. Kad vi uporno pokušavate da kucate na zatvorena vrata čovjek se osjeća poniženim.
RSE: Na kraju, kakvu poruku bi mogla da izvučeš iz svega? Da nije bilo potrebno da se školuješ ako već ne možeš da dobiješ posao ili...
PAVIĆEVIĆ: Ima trenutaka kad zaista kažem da nije bilo potrebe da se školujem. Zašto ljude školovati ako im se ne da šansa? Ali, mislim da bih i ponovo uradila isto. Radi se prvenstveno o nesposobnosti ljudi da prihvate nešto što je drugačije. Mislim da postoje svijetli primjeri, da ima ljudi koji drugačije razmišljaju. Oni su uvijek 1:100. Neprimijećenom broju i to je to.
* * * * *
BOSNA I HERCEGOVINA
Bosna i Hercegovina je jedna od evropskih država sa najvećim procentom invalida u stanovništvu. Razlog je, naravno, protekli rat.
Propisi u toj zemlji kojima se regulišu obaveze društvene zajednice prema invalidnim licama, kao i prava tih lica, treba uskladiti sa evropskim standardima, jer prema sadašnjoj zakonskoj regulativi oni predstavljaju jednu od najmarginalizovanijih grupa u društvu, osnovni je zaključak okruglog stola „Socijalna zaštita, finasiranje, transport i komunikacije“, koji je održan u Banjaluci u organizaciji Saveza slijepih i Saveza distrofičara i paraplegičara RS.
Tanji Mandić je, kada je imala tri godine, dijagnosticirana mišićna distrofija. Sa 16 godina je morala sjesti u invalidska kolica. To je nije omelo da redovno završi osnovnu i srednju školu, te da diplomira na filozofskom fakultetu. Tanja je danas profesor sociologije i filozofije trenutno zaposlena kao portparol Zavoda za fizikalnu medicinu u Banjaluci. da se izbori sa svojom bolešću prije svega joj je pomogla upornost, ali i nesebična podrška porodice i najbliže okoline. Reći će da društvo i nije imalo mnogo razumijevanja za nju i njoj slične. Tako se i danas vrlo često susreće sa arhitektonskim barijerama koje su za osobe u kolicima skoro nepremostive:
„Primjećuju se pomaci naprijed, međutim to još nije dovoljno. U vrijeme kad sam ja bila u osnovnoj i srednjoj školi, situacija je bila katastrofalna. Međutim, ako bismo uzeli koliko se danas uopšte društvo brine o integraciji i uopšte snalaženju te djece, mislim da bi rezultati bili porazni. Još uvijek su to sve individualne borbe – borbe roditelja te djece, same djece, dobre volje nekih ljudi.“
Najočiglednija diskriminacija osoba sa invaliditetom je kada je riječ o zapošljavanju, tvrdi Zijad Arapčić, predsjednik Udruženja invalida BiH:
„Osobe sa invaliditetom su prve na udaru ovih novih biznismena. Oni prvo otpuštaju invalide rada. Mi smo predlagali da se u svakoj opštini, i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj – ima negje oko 180 opština, zaposli bar po pet invalidnih opština, pa onda da idemo dalje na nivo kantona, entiteta, države, regionalnih ustanova i tako dalje. No, međutim, nema tu razumijevanja od strane vlasti i zbog toga je takva situacija.“
Direktorica firme „Librag“ iz Sarajeva koja isključivo zapošljava gluve i nagluve osobe Jasminka Karahasanović navodi da se odnos javnosti prema osobama sa invaliditetom poboljšava. Zahvaljujući projektu Savez gluvih i nagluvih BiH osposobljeno je 15 tumača znakovnog jezika. Poređenja radi, prošle godine u Sarajevu je bio samo jedan zvanični tumač znakovnog jezika:
„Gotovo sve televizije prenose informativne emisije, odnosno prevode ih na znakovni jezik glihih. BH trelevizija prevodi Vijesti u 13:00. Subotom ide posebna emisija koja se bavim tematikom gluhih osoba. Federalna televizija subotom i nedeljom prevodi Dnevnik u 19:30. Kantonalna petkom. Hayatt je prvi počeo, to moram priznati. Puno je lakše, ipak smo uspjeli – Savez gluhih i Udruženje gluhih Kantona Sarajevo, sad smo proširili na Kanton Zenicu – zahvaljujući projektima da se prilagode bar informativne emisije gluhim osobama.“
U glavnom gradu Bosne i Hercegovine postoji samo jedna osposobljena staza za slijepe osobe. I ona je često uzurpirana reklamnim panoima i barijerama koje se postavljaju bez ikakvog upozorenja. Takođe postoji samo nekoliko zvučnih semafora, koji najčešće ne rade.
* * * * *
KOSOVO
Na Kosovu je oko 6.000 osoba koje koriste invalidska kolica. Nije im lako jer gotovo ništa nije učinjeno na Kosovu da im život bude lakši.
Ahmet Zeneli iz Prištine je jedan od 500 invalida koji su samo u Prištini prinuđeni da koriste invalidska kolica kao pomagala. Tridesetogodišnji Zeneli, otac troje dece, kaže kako je izuzetno teško biti invalid koji je prinuđen da se kreće kolicima. On je na to primoran već 12 godina. Zeneli ističe kako život ovoj kategoriji građana otežava nedostatak infrastrukture koja bi omogućila da se mogu slobodno kretati i imati pristupa javnim službama:
„Problemi počinju od onoga što se zove socijalni život, zbog nedostatka pomoći od strane institucija. Tu je i pristup javnim institucijama i privatnim objektima. Putevi su veoma nepristupačni za korisnike kolica, istovremeno nije uređeno pitanje javnog prevoza.“
Ovi problemi onemogućavaju zapošljavanje lica sa ograničenim sposobnosti i stvaranju prostora da oni ne budu ravnopravni građani sa drugima. U Skupštini opštine Priština kažu da se posle sukoba na Kosovu posebna pažnja posvećivala ovoj kategoriji građana Kosova. Oni ističu kako je posle rata recimo Nacionalno pozoriste napravilo poseban prilaz za ljude sa ograničenim sposobnostima. Isto je urađeno i u Vladi Kosova. Međutim, mi se ne možemo ponositi onim što smo postigli kada su u pitanju lica sa ograničenim mogućnostima, kažu u Opštini.
Sa zvaničnicima Opštine se ne slaže Armend Zeneli. On kaže da je sve što je do sada učinjeno na ovom planu učinila organizacija „Hendikos“, gde je on direktor. Opština je davala dozvole da se naprave posebni prilazi za invalide, ali ne i sredstva. Tamo gde su takvi prilazi izgrađeni oni se mogu koristiti samo do prvog sprata, više od toga nije ništa učinjeno. U privatnim objektima nema nijednog slučaja da je izgrađen poseban prilaz za invalide. „To je veliki problem, jer nemamo pristupa, jer su nam za sve aktivnosti potrebni pratioci, članovi porodice, da ih zamolimo da nas prebace na drugi, treći sprat“, kaže Zeneli.
